Naprijed, separatisti!

Marinko Čulić
Autor 30.9.2014. u 17:30

Naprijed, separatisti!

U posljednje vrijeme Amerikanci su, uz sve veće sudjelovanje Evrope, razorili ili pokušali razoriti više složenih država u okruženju EU-a, spomenimo samo najgore primjere: Afganistan (s tim da tu početna polovica krivice ide SSSR-u), Libiju, Irak, Siriju i u najnovije vrijeme Ukrajinu.

Zadržite ovo u pamćenju jer se ne događa svaki dan, a takvi iznimni dani i čine povijest. Evropa je posljednjih tjedana pretrnula od straha, da baš ne kažem da je zamalo uneredila donji veš, zbog referenduma o nezavisnosti Škotske. Doduše, u Bruxellesu su se očajnički trudili da se to ne vidi i da nekom krivom riječju dodatno ne podjare i ne motiviraju škotske nacionaliste i indenpendiste. Ali kada je referendum završio pobjedom unionista, iz svih vodećih kancelarija Evropske unije oteo se uzdah olakšanja kao da je izbjegnuta najveća strahota koju je moguće zamisliti. Osim u Bruxellesu, taj uzdah bio je najdublji u Španjolskoj, koju uskoro čeka referendum o odcjepljenju Katalonije, a sličnu muku nose i Italija, Belgija, Francuska, sve kandidati da se u dogledno vrijeme i njima nešto slično dogodi. Sada sa svih tih adresa, ali i iz Njemačke koja slovi kao neproglašeni pater evropske familije, stižu radosni usklici kako poslije poraza škotskih separatista Evropa ulazi jača i homogenija u godine koje su pred njom. To ne izgleda bogzna kako optimistički, jer ako je Bruxellesu sada dovoljno za zadovoljstvo i samo izbjegavanje poraza, a ne više pobjede, ne izgleda da tu ima prevelikog kruha. Uostalom, rezultat škotskog referenduma uskoro može biti glatko poništen ako Velika Britanija na referendumu, koji se također najavljuje, odluči istupiti iz EU-a.

Ali pustimo to. Ovdje nas više zanima nešto drugo, a to je da je EU, koja je toliko zapela da složene evropske države ostanu u komadu, imala sasvim drukčiji odnos prema socijalističkim federacijama potkraj prošlog stoljeća. Tada nije bilo ni “z” od ovolike zabrinutosti što će biti ako se te federacije raspadnu, a referendumi o državnoj samostalnosti nisu ni izbliza doživljavani kao nešto što vuče natrag kao ovaj u Škotskoj. Nego ih se, vidi bogati, tretiralo kao velike festivale demokracije koji su štimani po najvišim standardima naprednog zapadnog svijeta. Naravno, nije se na pogrebima tih socijalističkih federacija baš bančilo i bacalo konfete preko lijesa pokojnika, to bi ipak bilo previše, nego se postupalo diskretno i nastojalo se stvoriti dojam da su se te federacije raspale same od sebe. U velikoj mjeri to je zaista bilo tako. Socijalistička Jugoslavija, koja je i po klasnom i po nacionalnom kriteriju bila dovoljno ozbiljna da bude superiorna drugim dvjema evropskim socijalističkim federacijama (Sovjetski Savez, Čehoslovačka), ipak se pred kraj nakrcala tolikim proturječjima po obje te osnove da je pod tim bremenom pokleknula. Ali da li baš sama od sebe? Ili je tu bilo i malih, ali važnih, ključnih poticaja sa strane? U prilog ovom drugom dragocjeno je svjedočanstvo ostavio jedan od najkvalificiranijih i najpronicljivijih stranaca koji je u to vrijeme kročio na ove prostore, a to je zadnji američki ambasador u SFRJ Warren Zimmermann.

On je bio bijesan na poznatu prognozu CIA-e da će se Jugoslavija raspasti, i to ne zato što ta prognoza ne bi bila točna, nego zato što je bio uvjeren da američke obavještajne i ine službe aktivno rade na tome da se ona ostvari. Zbog toga se demonstrativno povukao iz diplomatske službe, što u ono vrijeme nije bilo dovoljno shvaćeno, jer među ozbiljnim kritičarima američke politike na Balkanu ni oni najoštriji nisu vjerovali da bi ta politika mogla otići baš toliko daleko. Ali često se dogodi da neki događaji iz prošlosti postanu jasniji i proničniji kada ih se osmotri iz današnjeg rakursa – izgleda da je to i ovdje slučaj. U posljednje vrijeme Amerikanci su, uz sve veće sudjelovanje Evrope, razorili ili pokušali razoriti više složenih država u okruženju EU-a, spomenimo samo najgore primjere: Afganistan (s tim da tu početna polovica krivice ide SSSR-u), Libiju, Irak, Siriju i u najnovije vrijeme Ukrajinu. U svakoj od njih pronađen je neki smrtni grijeh koji je trebalo kazniti, bilo da je riječ o razvijanju specifične vrste afričko-azijskog socijalizma ili o potpadanju pod ruski utjecaj. No kako nije uputno o tome otvoreno govoriti, u sve je uvedena priča kako je riječ o nedemokratskim režimima koji, kao, ne slijede volju naroda i slične blablarije. Istina, nijedna od spomenutih država nije bila cvijet demokracije, ali nisu ni mogle u kratko vrijeme dostići standarde koji su na Zapadu mukotrpno, često i u krvi, građeni stoljećima. Ali u cjelini uzevši, to su bile solidno uređene države, s relativno razvijenim mehanizmima socijalnog uravnoteživanja i međunacionalne i međureligijske snošljivosti.

To se, uostalom, najbolje vidjelo nakon njihovog rušenja. Jer svega toga nestalo je do posljednjeg traga, a scenom su zagospodarili ostrašćeni nacionalisti i vjerski fanatici, od kojih je dobar dio, ironično, smrtno zavađen baš s Amerikancima, čijom su “pametnom” politikom došli u prvi plan. Ono što su u tom smislu učinili afganistanski talibani udruženi s Al-Kaidom ili u najnovije vrijeme pripadnici Islamske države (ISIL) u Iraku i u Siriji ostat će zapisano u svjetskim analima kao dosad nezabilježeni primjeri rušilačkog terorističkog radikalizma. Ali zar se u krajnjoj liniji isto nije dogodilo i u bivšoj Jugoslaviji?! Ovdje ni nepunih dva i pol desetljeća poslije rata ne prestaje vitalna prisutnost političkog, nacionalnog i vjerskog ekstremizma, koja je otišla dotle da se jedino od reformiranih ekstremista može očekivati da skrate spirale mržnje i učine ih kontrolabilnim. Ali to još nije toliko osviješteno kao u slučaju drugih spomenutih država, u rasponu od Afganistana do Libije. Kao da se još odgonetava što je mislio američki državni tajnik James Baker kada je, došavši 1990. u Beograd, rekao da je SAD za opstanak Jugoslavije, ali ne putem vojne sile. Tada je to protumačeno kako je kome odgovaralo, u Srbiji se inzistiralo na prvom dijelu rečenice, u Hrvatskoj i Sloveniji na drugom, a prava je istina, po svemu sudeći, bila ovakva. Tražilo se opstanak Jugoslavije samo zato da jugoslavenska kriza ne bude okidač za masovni krvavi raspad SSSR-a, a kada se vidjelo da je taj raspad prošao bez žrtava, mirno se pustilo niz vodu i Jugoslaviju.

Za to je postojala, čvrsti je dojam, jaka motivacija u tome što je bila riječ o najuspješnijem modelu socijalizma, a nije se željelo da on postane presedan koji će slijediti drugi u Evropi i u svijetu. I eto, tako se zatvara krug tadašnjih i današnjih događaja. Socijalističke federacije trebale su nestati i kada su osiguravale maksimalna prava svojim članicama, a kapitalističke trebaju ostati i kada ne osiguravaju ni jači minimum takvih prava, pa ih onda treba iskamčiti prijetnjama o odcjepljenju. I što onda da čovjek poželi nego da sva ta odcjepljenja ubuduće uspiju. Samo naprijed, gospodo separatisti!

Novossti

Marinko Čulić
Autor 30.9.2014. u 17:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija