NARODNI BISKUP IZ ŠIBENIKA JERONIM MILETA

Povezani članci

• Zabraniti državi tražiti dokumente koje već ima
• Miloš Vasić: Srbija i Libija
• Goli otok drugi put – zašto ne!? Za „domoljube“
• Naš Prvi maj – borba za radnička prava uz roštilj i gajbe
• Marinko Čulić:Čiji je Draža?
• 8. mart – kratka povijest ženskoga aktivizma

Foto: Wikipedia

Probijajući se kroz razdragano mnoštvo od rive prema gradskoj vijećnici, predsjednik ZAVNOH-a, pjesnik i partizan Vladimir Nazor, obasipan cvijećem kojim ga darivaju splitska dica i neopisivo sretni ljudi koji su konačno dočekali slobodu, primijeti staricu koju je, mimo njene volje, gomila nosila čas lijevo, čas desno, te iako i sam starac koji je sa 66 godina otišao u borbu, u partizane, zagrli tu ženu, povuče je k sebi iz gužve i upita – Odakle si?

„Ja sam Manda Roje. Dala sam 7 boraca za narodnu stvar, 3 sina, 3 nevjeste i jednog unuka. Ja san ti iz Manuša, iz srca Splita.“

Lijep je proljetni dan tog 14. travnja/aprila 1945. godine, cijeli grad je na nogama, na rivi su desetine tisuća ljudi, trobojnice sa zvijezdom petokrakom su po cijelome gradu, fešta je kakvu samo ovaj grad može prirediti jer je Splitu ukazana čast da se tu u gradskoj vijećnici, na sjednici predsjedništva ZAVNOH-a izabere prva Narodna vlada Federalne države Hrvatske, pa će i sam Nazor u svom govoru istaći – „Suđeno je da naša nova Vlada nastane usred proljeća u Dalmaciji, kolijevci hrvatske državne ideje i hrvatske kulture“.

Uz dalmatinsku pismu i klicanja narodnim prvacima koji se tog povijesnog dana okupljaju u Splitu, naravno da su prisutni i sinjski alkari na čelu s alkarskim vojvodom Franom Tripalom. Bez sinjskih alkara nema prave fešte u Dalmaciji, niti bi ugođaj da oni nisu došli bio potpun. Bez njih bi nedvojbeno imali osjećaj da tu nešto nedostaje.

Nije toga dana u Splitu osnovana nikakva strašna komunistička Vlada kako bi se dalo zaključiti iz današnje perspektive i slike koja se o tom vremenu danas stvara, a u čemu prednjače oni koji tobože izjednačavaju oba totalitarizma, nije ta Vlada bila čak ni jednostranačka, ona je bila upravo preslika hrvatskog društva u nastajanju iz toga vremena i zato je i dočekana ovako razdragano od ljudi koji su je ćutili kao svoju. K tome to je prva istinska hrvatska Vlada u povijesti ovoga naroda, prva koju mu nije nametnuo netko izvan Hrvatske. Iskazujući različitost društva kojeg predstavlja i kojim „vlada“, u njoj će komunisti biti čak i manjina sa 4 predstavnika, a najbrojniji će u Vladi biti ministri iz HSS-a njih petero, te 4 iz reda srpskog kluba i dva nezavisna ministra. Na čelu te povijesne Narodne vlade Hrvatske, njen prvi predsjednik će biti dr. Vladimir Bakarić. Taj će izbor biti popraćen zvonjavom zvona svih splitskih crkava, povicima i odobravanjem građana – „Živila Narodna Vlada“. Ovih dana obilježavamo 75-godišnjicu njenog formiranja, te je ovaj prigodni tekst i nastao kao podsjetnik tog velikog događaja kojeg će se, nažalost, mali krug ljudi i institucija suvremene i moderne današnje Hrvatske sjetiti i spomenuti, na našu veliku i žalosnu zajednički sramotu.

Govor koji se pamti, govor kojeg se i danas sjećamo održao je u splitskoj gradskoj vijećnici šibenski biskup Jeronim Mileta.

„U svim znamenitim narodnim zgodama predstavnici katoličke Crkve su se nalazili uz svoj mili narod…. Čestitajući Vladi izražavamo našu zahvalnost i svim našim hrabrim borcima narodnooslobodilačke vojske sa svojim proslavljenim vođom Josipom Brozom Titom, a osobito onima koji požrtvovno položiše svoje živote za domovinu“, kazati će biskup prekidan burnim pljeskom, a uz njega su na svečanosti prisutni i Miho Pušić biskup hvarski, te biskupski vikar is Splita Vicko Fulgosi. Tu je također i arhijerejski namjesnik dalmatinske srpske-pravoslavne eparhije Milan Macura. Naglašavajući da govori u ime dalmatinskog svećenstva biskup Jeronim Mileta je nastavio:

„Molimo svemogućeg Boga da ova narodna proslava bude sjeme duhovnog i materijalnog preporoda čitavog našeg hrvatskog naroda i pomirenje te zalog sloge i bratstva Hrvata i Srba i svih naroda Federalne Jugoslavije. Bila sretna i od Boga blagoslovljena Federalna država Hrvatska“.

Biskup Jeronim Mileta (1871.-1947.) doktorirao je bogoslovne nauke  u Rimu 1893. godine, a za šibenskog biskupa imenovan je 1922. godine. Za vrijeme II. svjetskog rata bio je uz svoje Šibenčane, a to znači uz partizanski patriotski pokret. Za nekoliko dana 17. travnja/aprila će biti 149 godina od njegova rođenja u Šibeniku.

Za razliku od narodnog biskupa iz Šibenika, biskup Makarsko splitski dr. Kvirin Klement Bonefačić, koji se nije ni pojavio na svečanosti ustoličenja prve hrvatske Vlade, vjerojatno i sam svjestan svoje neprimjerene uloge tijekom okupacije Splita, sigurno ne bi mogao kazati da je bio uz „svoj mili narod“, jer od 40 tisuća tadašnjih stanovnika Splita njih 12.500 je otišlo u partizane a ostali su bili suradnici narodnog pokreta u kojem će poginuti 1.886 Splićana. Split i Šibenik dva su grada koja su u cjelosti dala sebe za partizanski patriotski pokret.

Poznato je da su Ante Pavelić i marionetska NDH Rimskim sporazumima prepustili i Split i Šibenik, kao i veći dio Dalmacije Italiji. Titovi partizani i patrioti su ustali protiv toga želeći vratiti hrvatski jezik u Dalmaciju, a Split i Šibenik u Hrvatsku. Dok biskup Mileta prosvjeduje protiv okupatorske talijanske vojske pišući i tražeći pomoć i od Vatikana kako bi Šibenčane zaštitio pred fašističkim terorom, dotle biskup Bonefačić Pastirskim pismom traži od naroda da fašističkim vlastima u Splitu prijavljuju simpatizere partizanskog pokreta i poziva ih na suradnju sa fašističkim okupatorom „dužnost je svih nas i svakog pojedinačnog građanina da bude pri ruci organima vlasti“.

Takvim svojim ponašanjem biskup je Bonefačić izazvao divljenje i samog poglavnika Ante Pavelića koji ga, cijeneći njegove zasluge, odlikuje visokim priznanjem „Red za zasluge, velered sa zvijezdom“.

U svim demokratskim državama Zapadne Europe za ovakovu otvorenu suradnju sa okupatorom tijekom II. svjetskog rata bi se odgovaralo. Biskup Bonefačić je u komunističkoj Jugoslaviji u miru obnašao biskupsku funkciju sve do umirenja 1954. godine.

Pravo je pitanje kakav je danas odnos katoličke Crkve u Hrvatskoj prema događanjima tijekom II. svjetskog rata. To da je Crkva u Hrvatskoj potpuno izgubila kompas u vremenu i prostoru najbolje potvrđuju riječi upućene od Koruške katoličke Crkve, a što mnogi u Hrvatskoj odavno znaju, da je služenje mise na Bleiburgu u funkciji „selektivnog tumačenja povijesti te nedostatku distance prema fašističkom svjetonazoru“. Dakle, bez imalo uvijanja rekli su našim biskupima na kulturan način kako se u Bleiburgu koketira sa ustaštvom, te da time sramote katoličku Crkvu – „misa na Bleiburgu šteti ugledu katoličke Crkve“.

Istup biskupa Jeronima Milete prilikom konstituiranja prve Narodne vlade vrijedna je povijesna činjenica koja govori o vremenu koje je taj govor oblikovalo i omogućilo, tako da današnje reinterpretacije tih događanja su isto tako vrijedne ali prvenstveno kao odraz današnjeg stanja. Te reinterpretacije ne mogu promijeniti činjenice o II. svjetskom ratu.

Nesporna je činjenica da su pojedinci iz katoličke Crkve u Hrvatskoj danas posvećeni cilju rehabilitacije ustaškog pokreta, jer se samo tako može objasniti ustupanje crkava i služenje misa za vodeće osobe civilne i vojne vlasti NDH. I kao što biskup Bonefačić nije prisustvovao svečanom ustoličenju prve hrvatske Narodne vlade Federalne države Hrvatske, tako od vremena stjecanja neovisnosti Republike Hrvatske nikada nitko iz redova svećenstva Splitsko makarske nadbiskupije nije prisustvovao svečanom obilježavanju toga čina, a s obzirom na stav nadbiskupa Marina Barišića kako se sa „izazovima vremena u kojem je živio Božji čovjek, domoljub i čovjekoljub biskup Bonefačić, nosio nadahnut evanđeoskim duhom“, promjene takvog stava u skorije vrijeme ne treba ni očekivati.

Moglo bi se jedino postaviti pitanje.

Ima li u Božjeg čovjeka nadahnutog evanđeljem nadbiskupa Barišića, ima li u njegovu domoljublju i čovjekoljublju mjesta za Mandu Roje iz Manuša?