Naručeno samoubojstvo

Ivo Anić
Autor 23.3.2016. u 13:53

Izdvajamo

  • Premalo je uistinu ljudi koji drže do istine i istina ih tjera da pišu pod cijenu vlastite kože kao što je premalo i onih koji svoje glave i karijere stavljaju na panj pišući ono što doista misle. Premalo je takvih ljudi koji nemaju zadršku u pisanju da bi ih javnost tako olako prepustila milosti i nemilosti urednika koje je instalirala politika. No s druge strane naših junaka s početka priče je kao gljiva poslije kiše. Naručeni junaci pune kartice i portale, naručeni tekstovi su zapravo devedeset posto svega što čitamo, oni kreiraju javno mijenje i konstruiraju predizborne ankete.

Povezani članci

Naručeno samoubojstvo

Za ljude koji pišu mnogi od vas kazat će da su to pojedinci u društvu koji imaju sposobnost da svoj svjetonazor  i pamet  prenesu na papir. To je vrsta umjetnosti i talent, kao što slikar nacrta sliku iz svoje vizije tako pisac napiše tekst. Književnost se veže za pamet i često možete čuti komentare na pročitano kako je autor lucidan, profinjen i pametan. U Hrvatskoj, zemlji znanja kako joj tepaju vladajući pisanje se upravo svodi na tu zadnju riječ – pamet. Ljudi koji pišu u mojoj zemlji, mom gradu, podijeljeni su umjesto u žanrove (esejist, kolumnist, dramaturg) u dvije kudikamo jednostavnije kategorije.

Pisanje u Hrvatskoj je polarizirano u svoj svojoj jednostavnosti, naime pišeš i dobro profitiraš ako si pametan ili pišeš i nemaš ništa od toga ako si – glup. Ja, skroman kakav jesam, spadam u ovu drugu kategoriju, kategoriju ljudi koji pišu iz čiste gluposti. Sve svoje knjige financiram sam i uz pomoć svojih prijatelja i sretan sam ako zatvorim konstrukciju na pozitivnoj nuli (a nikada je ne zatvorim), sve svoje kolumne pišem bez honorara i naknade i znam da će mnoge od vas ova konstatacija nasmijati jer je zbilja kada razmislite – glupa. Mnogi od vas će zlobno primjetiti da vjerojatno to radim jer sam žedan slave i da me ljudi prepoznaju na ulici i uistinu je to tako. Ja perverzan kakav jesam uistinu očekujem da me na ulici prepozna netko od onih što me toliko mrze i pljuju na portalima i napadne fizički, ne samo verbalno. Ja svakako imam zanimljiv problem sam sa sobom i vjerujem da bi bio zanimljiv i kojem stručnom psihijatru.

Problem koji imam s pisanjem načelne je prirode ali je i problem pisanja kao takvog. Pišete iz potrebe, bila ona egzistencijalna ili humanistička, pišete iz gnijeva ili iz temeljnog osjećaja da morate o nekom ili nečem dati svoj sud ili mišljenje. Pišete dakle uglavnom iz tisuću razloga no jedan jedini zbog kojeg nije dobro da pišete je onaj naručeni. Naručeni tekstovi su mučenje, to su pamfleti bez žara i talenta i to se osjeti, oni koji čitaju to znaju, naručeni tekstovi ubijaju samu bit i smisao pisanja kao esencijalnog, naručeni tekstovi su kao i naručena ubojstva, podmukli i smišljeni i postoje da uspješno sakriju nalogodavca, dakle onog koji jedino ima koristi od njih.

Istina pisati mogu o modi i pomodarstvu, mogu pisati egzistencijalni roman i možda bi mi to bilo i pametnije no osjećam potrebu otpora, potrebu “dišpeta” da u ovom trenutku pišem angažirano jer su moji prijatelji, ljudi koje volim i cijenim direktno ugroženi zabranjivanjem pisanja. Pisanje je droga, droga slična bilo kojem drugom poslu kojeg voliš, uskratiti piscu pisanje direktno je zadiranje u autorovu intimu, svrhu i smisao. Ne poznajem pisca koji će odmahnuti rukom i otvoriti automehaničarsku radnju. Pisca kada zabranite, kada mu uskratite interakciju sa čitaocima prekinuli ste mu dotok kisika u krv, prekinuli ste mu onaj osjećaj koji svi vi imate kada odradite dobar posao, osjećaj zadovoljstva da ste nekom otvorili, a nekom zatvorili oči, kako od bijesa tako i od spoznaje. Plaćenici naime nemaju taj osjećaj, plaćenici pišu iz sasvim drugih razloga.

Biti plaćenik tako je samo posao, a pisanje kada je posao nije pisanje, pisanje tada prelazi u jednu drugu i strašnu dimenziju, pisanje tada postaje silovanje kako onih okojima se piše tako i onih koji to čitaju. Ako naš junak (uzmimo pisca koji piše iz narudžbe) zbilja drži da je potpora političkoj stranci da dođe na vlast jedini i bitan problem ove zemlje o kojem valja pisati, ako naš junak u pravednom gnijevu diže svoj glas radi uvjerenosti u pravednost svoje opcije to bi recimo bilo pošteno ali i prokleto nezanimljivo osim onima koji razmišljaju slično, osim njegovoj stranačkoj vojsci koja udara u iste bubnjeve iz istih egzistencijalnih razloga.  No što ako našem junaku politički naručeni pamfleti znače koliko i razmnožavanje lemura na Madagaskaru, a ipak piše o tome u udarnoj kolumni, u majčitanijoj novini u regiji subotom?

Što njegovo pisanje postaje tada? Postaje jasno kao dan naručeno i pomno smišljeno pisanje koje zatire samu bit i svrhu poštenog novinarstva, dakle postaje naručeno ubojstvo zdrave pameti uz nepodnošljiv osjećaj mučnine koja vas prožima dok to čitate jer ste svjesni da to nije ono što našeg junaka ispunjava pravedničkim gnijevom koji stvara potrebu dizanja glasa već je ustajali i naručeni smrad kojeg će samo neuki nazvati novinskom karticom.

Da naš junak piše svoj blog ili da zapisuje svoje živahne misli na kakvom nebitnom portalu zbilja to ne bi bilo ni važno, ali kada se junaku da prostor u novini koja se diči nakladama i koju čitaju ljudi ne baš osobita svjetonazora i naobrazbe tada junakovi tekstovi postaju opasno igranje i sve samo ne bezazleno odaslana poruka. Takva vrsta pisanja stvara određenu klimu koje potpuno svjesno šire nalogodavci ali i naš junak kojem je ta činjenica potpuno jasna iako on sam neće u pisanju za honorar nikada povezati pretučenog organizatora Pridea u Spinutu sa svastikom na Poljudu ili daleko bilo GONG-ovo istraživanje o maturantima sa izbornim programom HDZ-a. Naručeni ubojice nikada za sebe neće pomisliti da su neizravni krivci ili suodgovorni za rasističko ili nacionalističko premlaćivanje bilo koga jer oni znate samo pišu, oni istina malo huškaju ali ne drže bassebal palice ili boksere u rukama. Da je pisana riječ opasnija od mača oni to nikada nisu čuli jer ih slavne sestence iz doba starih Grka nikada nisu odveć zanimale u školi. Njih je oduvijek zanimala samo ekonomija.

Naš junak možda te potpuno nevezane stvari i ne drži vezanima ali to i nije junakov problem, to je problem onih kojih je premalo, onih kojih je premalo što pišu iz talenta i gnijeva, onih što ih je premalo što takvih kojih je premalo čitaju, kao što je premalo i onih poštenih urednika koji drže do svoje profesije i ugleda novine koja im je dana da je čuvaju od takve vrste naručenih ubojstava iz motiva.

Da je tome tako svjedoči nam i povijest pisanja našeg junaka. Naš junak danas je agitator desne opcije, samopregaoc vladajuće stranke o kojoj je jednom, točno šesnaest godina prije nego je postao njihov bard, nakon pobjede SDP-a, zapisao:

–         HDZ je pod vodstvom Tuđmana uspio iskompromitirati plebiscitarnu vjeru u ideju hrvatske države u samo deset godina pokazujući se većim tiraninom od tuđinski vlasti. Stipe Mesić je jedini lider koji može promijeniti zemlju od izvora sveg zla dr. Franje Tuđmana.

Da komedija bude veća tadašnji šef kabineta Stipe Mesića upravo je bio Tomislav Karamarko kojem je naš junak u prošloj godini pisao laude i oštro kritizirao njegove političke protivnike. Sam Tomislav tada govorio je slično, kako se Hrvatska mora promijeniti i postati zemlja slobode, kako medijske, novinarske tako i svake druge. Rečenicu da samo Karamarko može biti novi Tuđman izgovorio je naš junak točno šesnaest godina kasnije. SDP će nas s Balkana odvesti u Europu, vikao je tada naš junak za izdašni honorar, HDZ-ovi kadrovi moraju otići, za naknadu koja bi mu sjela na bankovni račun. SDP je jedina opcija, pisao je naš junak tada hvaleći depolitizaciju vojske i policije, koju će strastveno zagovarati šesnaest godina kasnije pljujući upravo po SDP-u.

Tuđman je kompleksaš koji se igrao ljudima kao lego kockicama, vikao je naš junak, Stipe Mesić je idealan predsjednik, a Tomislav Karamarko jedini pravi izbor za šefa obavještajnih službi.

Problem koji imam s našim junakom načelne je prirode ali je i problem pisanja kao takvog. Pišete iz potrebe, bila ona egzistencijalna ili humanistička, pišete iz gnijeva ili iz temeljnog osjećaja da morate o nekom ili nečem dati svoj sud ili mišljenje. Pišete dakle uglavnom iz tisuću razloga no jedan jedini zbog kojeg nije dobro da pišete je onaj naručeni. Naručeni tekstovi su mučenje, to su pamfleti bez žara i talenta i to se osjeti, oni koji čitaju to znaju, naručeni tekstovi ubijaju samu bit i smisao pisanja kao takvog, naručeni tekstovi su kao i naručena ubojstva, podmukli i smišljeni i postoje da uspješno sakriju nalogodavca, dakle onog koji jedino ima koristi od njih.

No nastrašnije je kada pišete za novac, kada pišete za honorar i svoje pisanje prilagođavate smjenama vlasti, tada vaše pisanje postaje naručeno samoubojstvo. To je tako u bijelom svijetu ali ne i u Hrvatskoj jer je poznata stvar da Hrvati pamte otprilike kao vjeverice gdje su sakrile žir pisce koji su jednom pisali jedno, a sada pišu nešto dijametralno suprotno svojim nekadašnjim načelima.

Premalo je uistinu ljudi koji drže do istine i istina ih tjera da pišu pod cijenu vlastite kože kao što je premalo i onih koji svoje glave i karijere stavljaju na panj pišući ono što doista misle. Premalo je takvih ljudi koji nemaju zadršku u pisanju da bi ih javnost tako olako prepustila milosti i nemilosti urednika koje je instalirala politika. No s druge strane naših junaka s početka priče je kao gljiva poslije kiše. Naručeni junaci pune kartice i portale, naručeni tekstovi su zapravo devedeset posto svega što čitamo, oni kreiraju javno mijenje i konstruiraju predizborne ankete.

Jedini problem sa našim junacima je taj što će istina gostovati u političkim emisijama i držat će se do njihova mišljenja, ali nikada baš nikada neće imati dovoljno samopoštovanja da pišu onako kako bi trebalo pisati, onako kako je pošteno pa makar te nitko ne objavio i makar te napadali na ulici i od svog pisanja imao samo tužbe, prijetnje i stvarnu ugrozu kako sebe tako i svoje familije, dakle po cijenu vlastite kože.

Za takvu vrstu pisanja treba jebiga imati muda.

Ivo Anić
Autor 23.3.2016. u 13:53