Nas i Rusa 300 milijuna

VEDRAN SRŠEN
Autor 24.1.2022. u 09:19

Nas i Rusa 300 milijuna

Photo: Alexander Shcherbak/NEWSCOM     

Tražeći podršku Rusije za izborni zakon u Bosni i Hercegovini, svrstavajući se tako nasuprot većine zemalja članica EU i NATO saveza, Hrvatska djeluje kao da ne zna tko joj glavu nosi.

Mnogi naši znameniti Hrvati su kroz povijest odlazili u Moskvu na put nade, tragajući i vjerujući kako će upravo u Rusiji naći zaštitnika naših interesa nasuprot goropadnih susjedskih posezanja za našim dobrima i ljepotama. Od svih komšija najviše muke su nam kroz povijest zadavali Austro-Ugari, Talijani i Nijemci. Istu takvu nadu imali su i drugi južnoslavenski narodi, pa još od tih davnih vremena postoji izreka koja se prvenstveno pripisuje najmalobrojnijem slavenskom narodu na Balkanu Crnogorcima, ali su je koristili i drugi naročito Srbi, pa i Slovenci u zadnje vrijeme, te smo je mogli čuti i od Pahora prilikom posljednje Putinove posjete Sloveniji – „Nas i Rusa tristo milijuna“.

Srbi su je ipak najčešće koristili želeći impresionirati pa i disciplinirati susjede i svojom bliskošću sa Rusijom utjerati strah u kosti drugima, pa su to bratstvo i stihovima opjevali – „Odjekuju pravoslavna zvona, nas i Rusa trista milijona“.

No, vratimo se Hrvatima čije su veze sa Rusijom, one kulturološke i političke još od pradavnih vremena i Juraja Križanića, velikana ekumenizma, Eugena Kvaternika, Franje Račkog i Josipa Juraja Strossmayera, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Augusta Cesareca i Stjepana Radića, te naravno Miroslava Krleže i Josipa Broza, a svi su oni svojim ruskim zapisima i sjećanjima obogatili kako našu književnost i kulturu, tako i naše pamćenje.

Stjepan će Radić stići u revolucionarnu Sovjetsku Moskvu već u ljeto 1924. godine kako bi Hrvatsku Republikansku Seljačku Stranku učlanio u Seljačku Internacionalu, te će kazati kako njegova stranka „ostaje privržena demokratskim metodama, ali ako se one pokažu neefikasne dopušta se i revolucionarno djelovanje“. Odmah po povratku iz Moskve u Kraljevinu SHS biti će identificiran, lociran, uhićen i zatvoren, a stranci HRSS će biti zabranjen rad kao i Komunističkoj partiji Jugoslavije. Radić onim što je čuo i vidio u Moskvi nije bio ohrabren – „Rusi ne traže partnere već poslušnike“, ocijeniti će Stjepan Radić. No i pored takvih moskovskih iskustava i upozorenja da Rusija na Balkanu želi poslušnike, predsjednik RH Zoran Milanović kao jarac na brvnu ponavlja kako je Milorad Dodik njegov i naš partner. Biti partner Miloradu Dodiku znači biti partner Aleksandru Vučiću i poslušnik Vladimiru Putinu. Upućeniji smatraju da je to njihovo partnerstvo pored političke i poslovne prirode.

Pored Stjepana Radića još će jedan velikan ali iz Hrvatskog Zagorja imati gorka iskustva sa Rusima – Josip Broz Tito, koji će povijesnim „NE“ Staljinu i Rusiji reći NE i komunističkoj diktaturi te graditi vlastiti put socijalizma sa ljudskim likom kroz radničku samoupravu i osigurati južnoslavenskim narodima neslućene civilizacijske visine u privredi, prosvjeti, znanosti i kulturi, koje ovi narodi teško da će ikada više dosegnuti.

Svi ti naši velikani nikada nisu koristili rusko savezništvo kao prijetnju drugima, niti su provodili politiku Moskve, čemu je prvenstveno pridonijela činjenica da smo prvi od svih Slavena prihvatili kršćanstvo i veze sa europskom kulturom preko Rima i Vatikana, a tome je isto tako doprinijela i politička povezanost i podčinjenost Beču i Pešti.

I tako je bilo sve do nedavno i Grlić-Radmanova izleta u Moskvu kada je po prvi put u povijesti netko iz Hrvatske, i to ministar vanjskih poslova RH, uputio iz Moskve prijetnje jednoj suverenoj državi članici brojnih međunarodnih organizacija i članici Ujedinjenih Naroda – Bosni i Hercegovini. Ne prihvatite li naše zahtjeve za izmjenu izbornog zakona u BIH, za „BIH će bez dogovora biti pogubne posljedice“.

Stari prekaljeni diplomatski lisac, jedan od najiskusnijih svjetskih diplomata i političara Sergej Lavrov, videći s kim ima posla te da može hrvatskog ministra Grlić Radmana vrtjeti oko malog prsta kao Panta pitu, govoriti će ono što Grlićeve uši žele čuti – o podmuklom američkom planu „za unitarizaciju Bosne, želji da se demonizira Republika Srpska i očiglednoj diskriminaciji bosanskohercegovačkih Hrvata“. Grlić Radman je svojim nesnalaženjem dozvolio da hrvatske interese, zemlje koja je članica EU i NATO-a, sada od te iste EU štiti kao Sergej Lavrov. U nas bi se u Neretvi reklo da je Lavrov od Radmana napravio Blećka.

No to podaništvo i sluganstvo u Moskvi, pretvara se u goropadnost kada se vratiš doma pa će hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman u Saboru RH upoznati zastupnike sa svojim uspješnim izletom u Moskvu i obavljenim razgovorima – „ pričali smo o promjeni izbornog zakona u BIH, a za što smo dobili punu podršku Moskve“, reći će u Saboru ministar. Da čovjek ne povjeruje svojim ušima, ministar Radman u parlamentu, Saboru RH raspravlja o izbornom zakonu druge države, kojega donosi i usvaja Parlament BIH. To je akt nepristojnosti, da ne upotrijebim neku težu riječ, i očiti primjer nepoštivanja institucija BIH, te iskaz nedobrosusjednih namjera otvorenim miješanjem u unutarnje poslove suverene i cijele BIH.

Učestalo se ističe kako je Hrvatska ulaskom u NATO i EU ostvarila svoje strateške nacionalne ciljeve. Oni su znači naši partneri.

Tražeći partnere u Dodiku i Moskvi Zoran Milanović i Grlić-Radman izgleda da ne znaju tko im glavu nosi.

                                                              

VEDRAN SRŠEN
Autor 24.1.2022. u 09:19