To što je »vodeća sila slobodnog svijeta«, koja se nadaleko dičila svojom »demokracijom« i »ljudskim pravima«, podržavala neke od najgorih izroda koje svijet poznaje, u tom trenutku nije bilo najvažnije. Amerikancima je jedino bilo bitno da njihovi »kurvini sinovi« i satrapi s Kariba uspješno proganjaju komuniste, marksiste, ljevičare, i sindikate…
Amerikanci su ih cinično nazivali »našim kurvinim sinovima«, kako je svog nikaragvanskog saveznika Anastasija Somozu jednom zgodom opisao Franklin Delano Roosevelt. U svojim zemljama bili su generalisimusi, poglavari i očevi domovine, kako u svom velikom romanu »Jarčevo slavlje« podsjeća Mario Vargas Llosa, baveći se zloglasnim dominikanskim diktatorom Rafaelom Trujillom.
Alfredo Stroessner u Paragvaju, Fulgencio Batista na Kubi, general Humberto Branco u Brazilu, Raoul Cedras, Francois Duvalier i Jean Claude Duvalier na Haitiju, Manuel Noriega u Panami, Augusto Pinochet u Čileu, spomenuti Somoza i Trujillo, svi su oni bili prijateljski diktatori i vjerni američki saveznici.
Vladali su isključivo uz blagoslov Washingtona, kao što su i odlazili s prijestolja – vojnim pučevima i prevratima, kako su i dolazili – tek onda kada bi potpora »jenkija« ili »gringosa« iščezla. Većina karipskih i latinoameričkih diktatora završila je elitne američke vojne škole. Tada su obično počeli surađivati i s CIA-om.
To što je »vodeća sila slobodnog svijeta«, koja se nadaleko dičila svojom »demokracijom« i »ljudskim pravima«, podržavala neke od najgorih izroda koje svijet poznaje, u tom trenutku nije bilo najvažnije. Amerikancima je jedino bilo bitno da njihovi »kurvini sinovi« i satrapi s Kariba uspješno proganjaju komuniste, marksiste, ljevičare, i sindikate…
U skladu sa tadašnjom američkom hladnoratovskom doktrinom zadržavanja (containment), kojom je Washington želio spriječiti širenje komunističke ideologije, Amerikanci su regrutirali i pomagali dolazak na vlast svojih »prijateljskih diktatora« diljem zapadne hemisfere, smatrajući ih djelotvornim štitom protiv širenja komunizma.
Hladni rat davno je završen, no Europska unija još uvijek ima svoje prijateljske diktatore i svoje »kurvine sinove«. U svom »južnom dvorištu«, na Mediteranu, Europa podržava nepotističke, korumpirane i despotske režime, kao što je Amerika nekad podržavala svoje latinskoameričke diktatore.
Francuska se politika i danas temelji na kolonijalnom diskursu. Ministrica vanjskih poslova Michele Alliot-Marie svrgnutom tuniskom diktatoru Benu Aliju do zadnjeg je trenutka nudila pomoć u suzbijanju nereda.
No nije riječ samo o Francuskoj: Bena Alija je lani u svibnju u Bruxellesu kao »saveznika i pouzdanog partnera EU« primio Jose Manuel Barroso, a sve članice suglasile su se da se Tunisu dodijeli povlašteni trgovinski status i pomoć EU, premda represija kojom je Ben Ali zatirao svoje političke protivnike i medije u Tunisu nije nimalo jenjavala.
Ben Ali nije iznimka. Cirkusantski Moamar Gadafi, jedan od najdugovječnijih diktatora današnjice, alžirski vlastodržac Abdelaziz Bouteflika, Hosni Mubarak u Egiptu…, svi oni imaju solidnu potporu EU, ili barem nekih važnijih europskih zemalja.
Amerikanci se javno odriču Hosnija Mubaraka, svog čovjeka u Egiptu (ta je zemlja lani bila četvrta po visini američke pomoći, poslije Izraela, Afganistana i Pakistana), dok se iza zatvorenih vrata pribojavaju njegova svrgavanja, jer bi to narušilo »stabilnost« i ugrozilo »američke interese«.
Ni EU ne želi jasno podržati mlade prosvjednike u Tunisu, Alžiru, Jordanu i Egiptu, zatvarajući oči pred činjenicom da nije riječ o islamskim fanaticima, već o novoj, digitalnoj generaciji, kojoj je dosta bijede, nezaposlenosti i diktature jednog čovjeka. U Egiptu se Europljani plaše dolaska na vlast ekstremne Muslimanske braće, kao da je uopće moguća ekstremnija vladavina od Mubarakove…
Europa okreće glavu od revolucije na Mediteranu, a s njom šuti i Hrvatska, koja, ustvari, i nema vlastitog mišljenja, kao što već odavno nema ni svoje vanjske politike. Sramotno!
Iako bi demokracija i temeljna ljudska prava trebali biti ključ europske vanjske politike, ništa od toga ovdje nije slučaj. Od takve kukavičke i licemjerne europske politike današnji diktatori i despoti ne strepe, niti se oni obespravljeni koji su opravdano ustali za svoja prava u nju uzdaju. Europa je poražena na Mediteranu. 
novilist.hr
