NE DAM VIŠE NIKOME, NEKA POLUDE LJUDI

Povezani članci

• Govnar crkve Notre-Dame
• Balansiranje debalansa
• Ljubav i strah
• Zoran Pusić: O VIRUSU I CJEPIVU
• Alem: sloboda
• Tomislav Jakić: NEUTRALNI PREMA FAŠIZMU?

Foto: bpmagazine

Gledam ih kako se udaju i čekam da se razvedu. Potplaćene, diskriminirane i uništene.                  

Jučer sam duboko u noć pričao s prijateljicom, ultimativnoj ljepotici sredinom 90-ih, o egzistencijalnoj krizi koja nas izjeda i spoznao nekoliko brutalnih istina o životu.  Stalno učim, monolog prepričavam po maglenom sjećanju: “Jebem vam mater mušku, vi ste kao opaki, razbarušeni pjesnici s PTSP-om, svi ste se vratili sjebani iz tog suludog boja ili takvi bili i ostali, nitko te dragi moj, ne sluša osim mene dok vrištiš u snu. A tko mene pita gdje je moja ljubav, gdje su oni zgodni i topli momci krajem 80-ih, nedavno sam bila na proslavi mature, sve razvedenice, jedna priča gora od druge. Ma znam, mater vam mušku, da ste napravili sve što ste mogli, eto, ti si čestit čovjek, ali da biram, zadnjeg bi te izabrala. Nemam ja više snage slušati tuđe jecaje, niti smrtonosni poj rajskih ptica, ja bih samo da me netko normalan konačno voli. Mater vam mušku.”

Bo. Šutio sam kao zaliven, iako bi najrađe pljunuo i zapjevao. Doista, postoji cijela muška postratna epika “držim ja nož u zubima, krvi do koljena, dođem kući, pojedem kilo janjetine pa malu prebacim preko stola”, ali one su nas čekale i što su dočekale? Robu s teškom griješkom. Naravno, bilo je opičenih luđaja koje su napadale kad smo se branili i obrnuto, ali većina ženskog roda šutke je sve pretrpjela. Operi ga, utješi ga, izvuci sto maraka za kafanu ispod posteljine, odgoji djecu, popuni formulare, posudi od susjede do prvog, on se samo tu i tamo diže da svoje rane poliže.

Štono bi rekla sugovornica s početka teksta “ne dam više pičke nikome, pa neka polude ljudi”. Neka sestro, bilo je i vrijeme, razočarali smo te.

IO SONO LOCO

Fantasista Gabriele Garcia Marques u “Sto godina samoće” piše kako je Alejandro Buendija objasnio unuci zašto je vezan za drvo hrasta. “Jednostavno. Zato što sam lud.” Io sono loco.

Upravo mi tako sumanuto djeluje pozicija žena u poraću. None su nestale, baštinice starih tradicija koje su znale s pola kile mesa, dva jaja i kilo brašna nahraniti cijelu obitelj s objedom spremljenom na ruzinavom šparhetu. Današnje žene, u cvijetu zrelosti, mahom misle da su nešto propustile, užas od domaćica, pizzu ne znaju naručiti, natječu se s mulicama u uzaludnoj borbi oko dobrog outfita – kao što rekoh, tek se nakon 40-e vidi tko je zapravo bio zgodan u životu – ostao je samo sveukupni hrvatski očaj obojen ideološko komercijalnim preferencijama. Istini na volju, postoji to godište 1990-1998, predivne žene su nam promakle ispod radara, sve pamte, ali zaboravite na odricanja, bezuvjetnu ljubav, odanost i borbu lavice, kod njih to ne postoji kao sustav vrijednosti.

Ima li tu mjesta za mene? Nema.

Ne mogu ih hraniti svojom glađu.

Prema službenim statistikama samo je u Hrvatskoj gotovo 400 tisuća žena držalo kompletnu industrijsku proizvodnju tijekom rata, većina nije vidjela niti minimalnu otpremninu, kamoli mirovinu. Zbrojite sve republike uključene u balkanske ratove i dobiti ćete fascinantnu silu od gotovo tri milijuna vještih ženskih ruku koje su šile uniforme, punile bojevu municiju, držale tri zida kuće, rađale, trpjele muška proseravanja “neka se zove Luka, Enver, Vuk, Franjo ili Tomislav”, spremale meze i prale čaše, a sve to zašto? Za ništa. Gledam ih kako se udaju i čekam da se razvedu. Potplaćene, diskriminirane i uništene.

Nikad društvo nije bilo okrutnije prema ženama nego danas, ja sam isto kriv poput ostalih. Sve sam ih uzimao zdravo za gotovo.

NEMA FASCINANTNIJEG BIĆA OD ŽENE

Ne postoji fascinantnije biće od žene. Zna ostaviti bez daha, nagnati na ludilo, proganjati u snu. Sukube. Griješe i one, nitko ti tako ne može zagorčati život, rađe imam posla s dva odreda specijalne policije nego s uvrijeđenom ženom. Svejedno, mislim da kad bi se još jednom zaljubio, umro bi na licu mjesta. Sve što imamo, dužni smo njima, doista su nam superiorna bića ne samo zbog mogućnosti reprodukcije. Žene su, kao što bi rekla Eleonora Roosvelt, poput “vrećice čaja, vidiš koliko je jaka tek kad je ispustiš u vrelu vodu”. A žene s ovih prostora, po definiciji, nisu slabe, šteta da je ženska kvota zastupljenosti u zakonodavnim i državnim institucijama potpuno zanemarena. No, izgleda da i ženska populacija izbacuje najgore iz sebe, ne treba ići daleko, dovoljno je prošetati kraj paunova do Pantovčaka. Bit’ će da je riječ o presedanu koji potvrđuje pravilo, iako, recimo, ne poznajem niti jednu bosansku političarku od formata.

I konačno, kao što stara fraza govori “da su žene stalno na vlasti nikad ne bi bilo ratova”. Nemojte zaboraviti tko ste, jedino ste svjetlo na horizontu.

A to što ja živim u gorkoj samoći nije vaša stvar.