NE, GOSPODINE AMBASADORE!

Tomislav Jakić
Autor 7.5.2020. u 10:33

NE, GOSPODINE AMBASADORE!

U vrijeme Jugoslavije nikada nije omalovažavana uloga SSSR u završnim operacijama, osobito u oslobađanju Beograda, ali se nikada nije pristajalo na tezu kako je zapravo Crvena armija oslobodila Jugoslaviju, kako Narodno-oslobodilačka vojska nije bila ništa drugo, nego tek još jedan pokret otpora. Ne, uloga sovjetske vojske opisivala se upravo kao ono što je i bila: pomoć na jednome dijelu fronte. Riječ “samooslobođenje” stavljati u navodnike znači otvoreno dovoditi u pitanje ulogu partizanskih jedinica u oslobađanju cijele Jugoslavije i ružna je uvreda svim antifašističkim borcima. Uz to je i voda na mlin ovdašnjim desničarima kojima je umanjivanje značenja NOB-a omiljena tema, uz – naravno – proglašavanje njegovih sudionika zločincima i ubojicama.                                       

U povodu Dana pobjede u jednom se tiražnom tjedniku u Hrvatskoj oglasio autorskim tekstom ambasador Ruske Federacije, Anvar Azimov. Tekst je u najmanju ruku neobičan, nediplomatičan i vrvi netočnim ocjenama – da upotrijebimo najblaži mogući izraz. I traži reakciju, novinarsku svakako, a što će i kako će službena politika – to prepuštamo onima koji je artikuliraju (pod pretpostavkom da to čine).

Možemo razumjeti i s političke, i s ljudske strane ljutnju ruskoga diplomate zbog toga što se na Zapadu ili ignorira, ili umanjuje nedvojbeni doprinos Sovjetskog Saveza (Crvene armije) konačnoj pobjedi nad naci-fašizmom u Evropi. Ta je tendencija prisutna, čak do te mjere da se na razini Evropske unije, službenim dokumentom, pokušava – povijesnim činjenicama usprkos – odgovornost za izbijanje Drugoga svjetskog rata skinuti dijelom s nacističke Njemačke i fašističke Italije, time da se, u najboljoj maniri povijesnog revizionizma i u skladu s “pravilima” ponovo oživljenoga hladnoga rata, suodgovornim za to proglašava i – Sovjetski Savez. Pri čemu je Sovjetski Savez, kako to točno naglašava i ruski ambasador, zemlja koja je u napadu nacista i njihovih saveznika nesporno pretrpjela neusporedive i goleme ljudske gubitke i materijalne štete. Kažemo, ljutnja zbog toga može se razumjeti i ona je opravdana.

Ne može se, međutim, ničime opravdati i na bilo koji način razumjeti ono što u nastavku teksta, a u vezi s Drugim svjetskim ratom na području Jugoslavije, govori ambasador Azimov. Najkraće rečeno, njegove su ocjene netočne, tendenciozne i nepotpune, tvrdnje što ih iznosi ne odgovaraju istini, ponekada zvuče kao da su izvučene iz naftalina sovjetske propagande iz vremena Informbiroa i razlaza Tita i Staljina. No, da ne ostanemo na kvalifikacijama bez argumenata. Idemo redom.

“Uspjeli smo pobijediti u tom ratu, spasiti Domovinu i osloboditi Europu od nacističkih nedjela i zločina po cijenu kolosalnih gubitaka i zahvaljujući hrabrosti i junaštvu sovjetskih naroda”. Nije Sovjetski Savez sam oslobodio Evropu, riječ je – dakle – o nepotpunoj i evidentno tendencioznoj ocjeni. Potpuno se, naime, prešućuje ulogu zapadnih Saveznika u oslobađanju Evrope (iskrcavanje u Italiji, invazija u Normandiji, držanje cjelokupne “zapadne fronte” i njezino guranje prema Njemačkoj i u njezin teritorij, dakle oslobađanje Francuske, Belgije, Nizozemske, prisiljavanje na kapitulaciju Italije koje je potom prešla na stranu Saveznika). Borbe u sjevernoj Africi, poraz Rommelovog Afričkog korpusa u bitci kod el Alameina, da ne spominjemo.

“SSSR je odigrao presudnu ulogu u oslobađanju današnjeg područja Hrvatske od Hitlera.” To naprosto nije točno. Crvena je armija imala udjela u oslobađanju istočnih, rubnih dijelova Hrvatske, nakon što je pomogla (!) u oslobađanju Beograda i ponijela glavni teret proboja tzv. Srijemske fronte. U najvećem dijelu područja današnje Hrvatske, ali ni tadašnje tzv. NDH nikada nije bilo nijednog sovjetskog vojnika. Hrvatsku su oslobodili borci Narodno-oslobodilačke vojske, a ako treba spomenuti pomoć Saveznika (što ambasador Azimov preskače), onda se treba prisjetiti sudjelovanja britanskih komandosa u operacijama pri oslobađanju otoka Brača i Korčule (i palih Saveznika u tim bitkama), onda se treba prisjetiti britanskih vojnika na otoku Visu, gdje je bio u završnici rata smješten i Vrhovni Štab, aerodroma na Visu, izgrađenog uz britansku pomoć. A treba se sjetiti i sina britanskog premijera Churchilla, Randolpha, u Glavnom štabu NOV Hrvatske (prva sovjetska vojna misija stići će tek u prosincu 1943.).

Inače, što se sovjetske pomoći tiče, indikativno je spomenuti Titovu poruku Moskvi iz godine 1943.: “Ja vas moram ponovo pitati: zar vam nikako nije moguće da nam pružite makar kakvu pomoć?” Odgovor iz Moskve svodio se na pitanje: zar vi možete sumnjati u to da bismo Vam poslali pomoć, kada bismo mogli? Nisu, dakle, mogli i nisu ni poslali, tada, godine 1943. No, upravo te godine zapadni Saveznici (čitaj: Englezi) odlučili su prestati podupirati četnike Draže Mihailovića (koji su bili ili potpuno neaktivni, ili su otvoreno surađivali s okupatorima) i usmjeriti svu pomoć Titovim partizanima. Idemo dalje.

“Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ) nije imala teško naoružanje i tenkove kako bi slomila njemačku obranu”. Ni to nije točno. Nakon kapitulacije Italije Titovi partizani zarobili su (zaplijenili) velike količine teškog naoružanja. Svatko, tko je iole izučavao povijest Narodno-oslobodilačke borbe, zna da je 8. Korpus NOV bio izvanredno dobro naoružan, uključujući i teško naoružanje, a svjedoci onoga vremena dobro se sjećaju i partizanskih tenkova – koji nisu došli iz Sovjetskog saveza. A svatko, tko je gledao film “Neretva” sigurno pamti kadar u kojemu partizani bacaju u Neretvu topove, jer s njima ne mogu preko rijeke. Ni ti topovi nisu došli iz Sovjetskog Saveza, a kadar nije izmišljotina scenarista. Točno jest da je Tito, na sastanku sa Staljinom, tražio i tenkove kojih nije imao u istočnome dijelu Jugoslavije.

Tito je 1944. zamolio Moskvu da pruži pomoć, obrazlažući to time, kaže dalje ambasador Azimov, “da se ne uzda u druge saveznike, s obzirom na to da Englezi na sve moguće načine pokušavaju ojačati položaj četnika“. To je naprosto nemoguće, jer Englezi su, a potom i Amerikanci potkraj godine 1943. počeli izdašno pomagati Titove borce, ne samo sanitetskim materijalom, nego i naoružanjem, Tito je imao u Napulju susret s Churchillom, kralj Petar pozvao je iz izbjeglištva (u Londonu) da se svi koji se odupiru okupatorima svrstaju uz Titove borce, pa maršal Jugoslavije, mada sumnjičav prema Zapadu (koji jest povremeno pokušavao sebi pripisati zasluge za uspjehe partizana), teško da je imao razloga za sumnju da “Englezi na sve moguće načine pokušavaju ojačati položaj četnika”. O tome je li Tito “molio” pomoć, moglo bi se raspravljati, pogotovo s obzirom na službenu izjavu što je bila objavljena u Moskvi, a u kojoj se vrlo precizno navodi kako se “sovjetska komanda obratila Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije i Vrhovnom štabu NOV i POJ s molbom (!) da dadu pristanak na privremeni ulazak sovjetskih trupa na jugoslavenski teritorij koji graniči s Mađarskom.” Dakle, molila je Moskva. I pristala da se točno utvrdi dokle će na području Jugoslavije sovjetske trupe ići i da će nakon obavljenih operativnih zadataka (prodor prema Mađarskoj) napustiti područje Jugoslavije. To su činjenice, potvrđene pisanim dokumentima.

“Tito je inzistirao na tome da teritorij današnje Hrvatske oslobode trupe NOVJ-a, s tim da je sovjetska vojska morala stvoriti uvjete za realizaciju te zadaće”, kaže dalje ruski ambasador. Glazba za uši hrvatskih radikalnih neoustaških desničara. Jer da je to istina (a nije!), to bi moglo značiti samo jedno: Crvena armija je oslobađala Jugoslaviju, a Tito je inzistirao da Hrvatska bude prepuštena njemu kako bi se obračunao s hrvatskim narodom (poznato je ono: najveći krvnik hrvatskoga naroda, zar ne?). To nije ništa drugo, nego laž! Ni riječi o Makedoniji, o Crnoj Gori, o Bosni i Hercegovini, o Sloveniji. Tamo, kao i u (današnjoj ) Hrvatskoj nikakva sovjetska pomoć naprosto nije bila potrebna, pa ni za “stvaranje uvjeta za oslobađanje”, jer je Narodno-oslobodilački pokret dovoljno ojačao da je sam mogao ponijeti teret oslobođenja.

“Početkom 1945. u sovjetskoj zrakoplovnoj jedinici, koju je dobilo na raspolaganje jugoslavensko zapovjedništvo, obučeno je nekoliko stotina jugoslavenskih pilota”. Točno, uz napomenu da je postojao i 352. (Y- za Jugoslavija) skvadron RAF (Britansko ratno zrakoplovstvo), opremljen avionima Spitfire (uz 351. skvadron opremljen Hurricaneima). Svi su avioni nosili oznake Narodno-oslobodilačke vojske (trobojnica sa zvijezdom na repu i zvijezda u plavo-žutom obrubu na trupu), a posade su bili zrakoplovci koji su prešli, ili prebjegli na stranu Titove vojske. O njihovim operacijama, a oni su operirali prije sovjetske zrakoplovne jedinice što je spominje ruski ambasador, on ne govori ama baš ništa.

I “šećer na kraju”: “Uzgred budi rečeno, u Jugoslaviji je pokrenuta jedna od prvih kampanja krivotvorenja povijesti. Nakon raskola Tito-Staljin uloga SSSR-a u oslobađanju Jugoslavije bila je jako omalovažena u službenoj jugoslavenskoj historiografiji, koja je isticala ‘samooslobođenje’. Većina građana koji su javno pokazivali simpatije prema Sovjetskom Savezu bila je represirana.” To nije ništa drugo, nego gola dezinformacija u službi upravo onoga povijesnog revizionizma na kojega se ruski ambasador poziva. U vrijeme Jugoslavije nikada nije omalovažavana uloga SSSR u završnim operacijama, osobito u oslobađanju Beograda, ali se nikada nije pristajalo na tezu kako je zapravo Crvena armija oslobodila Jugoslaviju, kako Narodno-oslobodilačka vojska nije bila ništa drugo, nego tek još jedan pokret otpora. Ne, uloga sovjetske vojske opisivala se upravo kao ono što je i bila: pomoć na jednome dijelu fronte. Riječ “samooslobođenje” stavljati u navodnike znači otvoreno dovoditi u pitanje ulogu partizanskih jedinica u oslobađanju cijele Jugoslavije i ružna je uvreda svim antifašističkim borcima. Uz to je i voda na mlin ovdašnjim desničarima kojima je umanjivanje značenja NOB-a omiljena tema, uz – naravno – proglašavanje njegovih sudionika zločincima i ubojicama.

To je zaista povijesni revizionizam najprizemnije vrste, baš kao i tvrdnja o jugoslavenskim građanima koji su pali pod udar represije, jer su “javno pokazivali simpatije prema Sovjetskom Savezu”. U vrijeme kada je Moskva pozivala na rušenje vlasti u Jugoslaviji, izjašnjavanje za Staljina bilo je ravno izjašnjavanju protiv Jugoslavije stvorene na temeljima pobjede u Drugome svjetskom ratu. To nije bilo nikakvo bezazleno izražavanje simpatija, to je bilo svrstavanje na stranu onih koji nisu željeli samostalnu Jugoslaviju, nego sovjetsku Jugoslaviju, zemlju čvrsto ukotvljenu u sovjetskoj orbiti.

Ne sumnjamo uopće da ambasador Azimov sve to dobro zna. Zašto je smatrao potrebnim pri kraju mandata u Hrvatskoj objaviti tekst s ovakvim tezama, o tome – da ponovimo – valja razmisliti. Ne samo na razini novinara, nego i na razini politike i političara, kako onih na vlasti, tako i onih u oporbi. Ambasadori ne govore slučajno i ne govore napamet. Tekst što ga je objavio ambasador Ruske Federacije traži u najmanju ruku da se pokuša odgovoriti na pitanje: zašto? I zašto sada? I da mu se kaže, pristojno, diplomatski, ali jasno: ne, gospodine ambasadore!

Novosti

Tomislav Jakić
Autor 7.5.2020. u 10:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija