Ne okreći se sine!

Almir Methadžović
Autor 17.10.2017. u 11:57

Izdvajamo

  • Ne postoji bosanski jezik! Ne postoji jer ne postoje ni crnogorski, ni hrvatski, ni srpski jezici odvojeni jedni od drugih. Oni koji tvrde drugačije su, svjesno ili nesvjesno, vaši najveći neprijatelji. I ono još gore, oni koji vas ubjeđuju da su to različiti jezici, oni su najveći neprijatelji vaše djece, vaših unuka, vašeg roda i vašeg čitavog potomstva. Oni će nam, svjesno ili nesvjesno - nije više bitno - svima zatrti sjeme.

Povezani članci

Ne okreći se sine!

Foto: Facebook

Uvedimo engleski jezik kao službeni jezik u škole, čime bi postigli dvije esencijalne stvari: Uvođenjem engleskog bi u velikoj mjeri smirili strasti i neutralizirali negativne naboje u vezi “različitih” jezika u našim školama. Time bi djeca na većini predmeta mogla da sjede skupa u školskim klupama bez da im etnički identiten bude “ugrožen”. Vjerovatno je da takav jedan futuristički potez ne bi zaustavio zbjegove beznadežnih postjugoslovena, ali bi barem njihovoj djeci dao intelektualni alat koji bi im u budućnosti mogao služiti kao jedna vrsta aduta u dalekom svijetu u kojem će oni startovati s puno, puno nepovoljnije pozicije nego stanovnici zemalja koje ih budu primile.

Žalosno je gledati ovu zbrku oko jezika u Kantonu Sarajevo. Žalosno ali očekivano, jer ako je opšteprihvaćeno da postoje tri službena, standardizirana, jezika u Bosni i Hercegovini, onda se ne treba čuditi da u “multietničkom” kantonu svaka etnička grupa treba imati pravo da se služi svojim jezikom. Neki ljudi su se pobunili protiv ove direktive Ministarstva za obrazovanje i kulturu KS-a jer će ova mjera rezultirati segregacijom djece, dok drugi misle da Kanton ne može financirati toliki broj etničko-prosvjetnih radnika. Bilo kako bilo, sasvim je sigurno da taj novopečeni školski aparthejd, potencijalno već u vidu “tri škole pod jednim krovom”, ustvari, samo slijedi logiku naše društvenopolitičke zbilje.

U Bosni i Hercegovini, ko god ima iti malo zdravog razuma, bez obzira na obrazovanje, poziv i profesiju, vidi ćorsokak u kojem se naše društvo našlo. Kako dalje? Može li se uopšte dalje? Generalni regionalni odgovor na ovo naše beznađe je dala hrvatska pravobraniteljica za djecu, Ivana Milas Klarić, u septembru ove godine kada je Hrvatskoj javno poručila: “Učite strane jezike i bježite glavom bez obzira.” Bosanskohercegovačka svojstvena varijacija na ovu temu je objavljena na popularnom Reis against the machine Facebook profilu, komentarom: “Čemu ova frka oko jezika u školama? Djeca će ionako na kraju pričati Deutsch…” Nije ovo niti malo besmislena tvrdnja, čak šta više, ona je vrlo precizna i u potpunosti odražava pravo stanje na našem osiromašenom i obezvrijeđenom postjugoslovenskom terenu.

Naime, prošle godine je bilten Svjetskog ekonomskog foruma (The World Economic Forum) objavio podatke on-line kompanije Duolinguo, koja ima oko 150 miliona učenika/korisnika, o svjetskim trendovima učenja stranih jezika, iz kojih je vidljivo da je na području Balkana najpopularniji strani jezik upravo njemački jezik.

 jezici

Foto: weforum.org

Kako se da vidjeti na karti, njemački jezik je također najpopularniji na jugu Afrike, preciznije u Namibiji. I sada, razlog popularnosti njemačkog kod nas i u Namibiji vjerovatno najviše leži u ekonomskoj snazi ove zemlje, ali postoje i neki drugi faktori, poput činjenice da nas i Namibiju povezuje kolonijalna prošlost u kojoj je ovaj jezik igrao određenu ulogu, no to sada nije toliko bitno, koliko je bitno da mi – naš narod – stavljajući prioritet na njemački jezik još jednom pravimo potencijalnu “grešku u koracima” koju ću pokušati da objasnim u par riječi.

Naime, kako se također da vidjeti iz prikazane karte, engleski jezik, koji je predstavljen rozom bojom, apsolutno dominira kao prvi strani jezik u zemljama širom svijeta, naravno, uključujući i Njemačku. Na mapi se da primjetiti da su španjolski i francuski jezici (s određenim izuzetcima u Africi) u prednosti u onim zemljama u kojima je engleski jezik dominantan po “prirodi” stvari, tačnije, u SAD-u, Kanadi, Australiji i Velikoj Britaniji.

Na drugom grafiku, također prikazanom u istom biltenu, a koji evidentno podupire Duolingove podatke, da se primjetiti da je engleski jezik najbrojniji po broju govornika kojima engleski nije maternji jezik. Na primjer, engleski jezik broji oko 1.5 milijardi “totalnih” govornika, što iznosi 400 miliona više od  totalnih govornika kineskog jezika, iako ovaj ima skoro tri puta više izvornih nositelja jezika.

jezici2

Foto: weforum.org

Donald Armbrecht, autor članka, “Which are the most influential languages?”  smatra da je engleski najutjecajniji na svijetu najviše zbog njegove povezanosti s drugima, odnosno, zbog činjenice da je preferentan u povezivanju ljudi kako u printanom (po prevođenju) tako i u virtualnom svijetu. Engleski jezik je najpopularniji samo zbog toga jer dominira međunarodnom, međuljudskom komunikacijom. To je zato jer pored glavne globalne mreže na engleskom jeziku, kako tvrdi Armbrecht, ne postoji ni jedna alternativna globalna mreža već više manjih mreža u kojima dominiraju ovi drugi jezici. Na primjer, u Kini postoje verzije Twittera (Sina Weibo) i Wikipedije (Baidu Baike), dok Rusija ima svoju verziju Facebooka (V Kontakte). To znači da se ruski i kineski jezici de facto autoizoliraju u svom lingvističkom svijetu, dok je engleski u tom smislu najeksponiraniji. U prilog dominaciji engleskog jezika ide i činjenica da se oko 80% naučnih indeksiranih časopisa u Scopus bazi podataka objavljuje na engleskom jeziku, te taj broj još uvijek raste.

Dakle, engleski jezik globalno dominira kako u međunarodnoj komunikaciji tako i u nauci, pa je za pretpostaviti da će taj lingvistički trend ostati u godinama koje dolaze bez obzira na globalnu geopolitičku situaciju. Također, treba napomenuti da situacija dominacije engleskog jezika u svijetu, sama po sebi, nije ni dobra ni loša, ona je jednostavno takva. S druge strane, uvid u svjetske lingvističke trendove je, što se nas tiče, itekako važan, jer je naš narod dugoročno osuđen na emigraciju, i to po svemu sudeći, baš u smjeru Njemačke i zapadne Europe.

U svojim sve brojnijim i popularnijim intelektualnim intervencijama na našim prostorima, Boris Buden, hrvatski teoretičar/kritičar kulture s adresom u Berlinu, primjećuje da se njemački jezik nalazi u fazi svojevrsne srednjovjekovne vernakularizacije, odnosno, da je “u Njemačkoj engleski jezik preuzeo ulogu glavnog jezika, dok se njemački potiskuje na margine.”

Budenove teze se poklapaju i s mojim spoznajama u Europi. Jednom prilikom sam upoznao čovjeka koji je kao izbjeglica završio u Kanadi, zbog čega je naučio odlično engleski, ali je po njegovim riječima mogao dobro komunicirati i na francuskom jeziku. Nakon završene škole, odlučio se skrasiti u Europi, pa je našao posao u jednoj njemačkoj firmi. Kada sam s njim razgovarao na ovu temu, on mi je s nekom vrstom ponosa izjavio da se Njemci često iznenade kada vide da ih neki naš čovjek “šiša” u znanju jezika, te da se ta činjenica u njegovom slučaju vrlo pozitivno odrazila na poslu. I nije samo Njemačka u takvoj situaciji. Prije par godina sam tokom posjete Nizozemskoj dobio od druga informaciju da je u toj zemlji vrlo teško dobiti posao ako aplikant ne govori engleski jezik. Takav utisak sam stekao i u drugim zemljama, ponajviše u Španiji i Rusiji. Interesantan podatak, što se Rusije tiče, govori da se i pored trzavica na relaciji Moskva-Vašington, broj naučnih publikacija na engleskom jeziku u Rusiji u zadnjoj deceniji bukvalno utrostručio.

Dakle, oni roditelji koji žele da im djeca imaju kakvu-takvu “bezbrižniju” budućnost će morati da ih pripreme za život u emigraciji, a da bi u budućnosti ti postjugoslovenski naraštaji mogli naći posao u inostranstvu moraće biti trojezični u pravom smislu te riječi, s tim da, zbog gore navedenog, njemački ne bi trebao biti preferiran u odnosu na engleski.

Ovakav razvoj situacije proizvodi u čovjeku osjećaj frustracije, nemoći i nelagode, ali sami smo si krivi što nam je prošla četvrtina stoljeća u retrogradnim etničkim sukobima zbog kojih smo izgubili bitku s vremenom. Boris Buden, koji svoj maternji hrvatski jezik, naziva umirućim (kao što on to i jeste), nudi rješenje koje bi usporilo njegovu propast, a koje se nalazi u radikalnoj jezičkoj integracijom u širi južnoslovenski prostor. Naravno i na žalost, ta ideja je uvijek dočekana na nož od politike koja se pretvorila u “mehanizam samouništenja”, raznoraznih patriotsko-domoljubnih kamikaze ministarstava.

Postoji i drugo rješenje, koje je, po mom mišljenju još efikasnije. Uvedimo engleski jezik kao službeni jezik u škole, čime bi postigli dvije esencijalne stvari: Uvođenjem engleskog bi u velikoj mjeri smirili strasti i neutralizirali negativne naboje u vezi “različitih” jezika u našim školama. Time bi djeca na većini predmeta mogla da sjede skupa u školskim klupama bez da im etnički identiten bude “ugrožen”. Vjerovatno je da takav jedan futuristički potez ne bi zaustavio zbjegove beznadežnih postjugoslovena, ali bi barem njihovoj djeci dao intelektualni alat koji bi im u budućnosti mogao služiti kao jedna vrsta aduta u dalekom svijetu u kojem će oni startovati s puno, puno nepovoljnije pozicije nego stanovnici zemalja koje ih budu primile.

P.S.

Ne postoji bosanski jezik! Ne postoji jer ne postoje ni crnogorski, ni hrvatski, ni srpski jezici odvojeni jedni od drugih. Oni koji tvrde drugačije su, svjesno ili nesvjesno, vaši najveći neprijatelji. I ono još gore, oni koji vas ubjeđuju da su to različiti jezici, oni su najveći neprijatelji vaše djece, vaših unuka, vašeg roda i vašeg čitavog potomstva. Oni će nam, svjesno ili nesvjesno – nije više bitno – svima zatrti sjeme.

Almir Methadžović
Autor 17.10.2017. u 11:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija