Ne srljajte kao guske u magli!

Izdvajamo

• Iz nekog razloga, naime, historijski dementna hrvatska starež svoju tupu mladež plaši Jugoslavijom kao komunističkom ujdurmom. Iz nekog razloga, Jugoslavija danas u javnom govoru funkcionira isključivo kao partizanska baba-troroga, udbaška Crna marica iz noćnih mora državotvornih Hrvata, zavjera dakle anacionalnih i bezbožnih komunista.

Povezani članci

• Jaka oporbena koalicija
• Roko Markovina: DA SE NE “ZAUDOBI” (ili kako je počeo kaos tj. raspad BiH, kao države)
• Kugla umire od žeđi, a politika frazira
• Represija kao dio diskursa moći u romanima Meše Selimovića
• KULTURA STRAHA ILI O FAŠIZMU DANAS I OVDJE
• OLIVER FRLJIĆ: UVOD U FENOMENOLOGIJU HRVATSKOG BUNJIŠTA

Jugoslaviju su – neće vam to biti drago čuti – stvarali upravo državotvorni Hrvati. Pače, hrvatska emigracija. Ante Trumbić, Frano Supilo i ostalo društvo iz dijaspore – što je šezdeset godina prije Bruna Bušića po pariškim kružocima skiciralo hrvatsku slobodu i osnivalo Jugoslavenski odbor – bili su, jebiga, ljuti hrvatski pravaši

Nekad davno, prije političke korektnosti, tu su ulogu u našim životima igrale kojekakve šutljive, mrke udovice iz susjedstva – svi smo imali jednu takvu, ‘babarogu’, ‘zlu vješticu’ što je živjela s mačkama i mrzila djecu – ili uvijek pouzdani strašni ‘crni Cigani’. ‘Ne pojedeš li večeru, doći će noćas po tebe crni Ciganin’, rekla bi baka, i blijedo bi sunce babino još dugo u noć, u zimsku gluhu noć, prevrtalo među utrnulim zubićima onu tvrdu, dehidriranu zelenu grudu, sve ustravljeno zureći u kvaku na vratima sobe.

Odavno se više nitko ne boji crnih Cigana. Nećete danas mnogo postići ako priprijetite djetetu kako će po njega, ne pojede li blitvu, doći predstavnik romske manjine u Hrvatskoj. Sad se to radi drugačije. ‘Ne pojedeš li večeru, doći će noćas Jugoslavija’, kažu danas bake, i hrvatska mladež premrla od straha još dugo u noć, u zimsku gluhu noć, žvače onu zelenu grudu, ustravljeno čekajući da joj u sobu banu Dragan Džajić, Đorđe Marjanović, Miodrag Petrović Čkalja, Kornelije Kovač, Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj i kompletan radnički savjet SOUR-a Jugovinil, na čelu s Josipom Brozom u bijelom ‘lincolnu’, sa sve Jovankom na stražnjem sjedištu.

Iz nekog razloga, naime, historijski dementna hrvatska starež svoju tupu mladež plaši Jugoslavijom kao komunističkom ujdurmom. Iz nekog razloga, Jugoslavija danas u javnom govoru funkcionira isključivo kao partizanska baba-troroga, udbaška Crna marica iz noćnih mora državotvornih Hrvata, zavjera dakle anacionalnih i bezbožnih komunista.

Iznenadila bi se, međutim, wikipedijski obrazovana državotvorna mladež kad bi znala kako komunisti sa stvaranjem Jugoslavije nisu zapravo imali ništa. Kad je prije stotinu godina stvarana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, preteča crne Jugoslavije, komunista ovdje nije bilo ni za jednu ćeliju u Lepoglavi. U vrijeme kad se u zagrebačkim salonima šampanjcem nazdravljalo ujedinjenju hrvatske i srpske braće, Kardelj i Ranković tek su krenuli u osnovnu školu, a Josip Broz se u austrijskom vojničkom šinjelu još potucao po ruskim tajgama. Prvi put uopće, komunisti su se pojavili debelo nakon što je karađorđevićevska protojugoslavija već osnovana, i to stidljivo, u zagradama Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), a strašna Komunistička partija Hrvatske, recimo, utemeljena je tek dvadesetak godina kasnije, 1937., kad se prva Jugoslavija već počela raspadati i kad su Pavelićevi ustaše već desetak godina trenirali za svjetsko prvenstvo.

Jugoslaviju, naime – neće vam to biti drago čuti – tih su dana stvarali upravo državotvorni Hrvati. Pače, hrvatska emigracija. Ante Trumbić, Frano Supilo i ostalo društvo iz dijaspore – što je šezdeset godina prije Bruna Bušića po pariškim kružocima skiciralo hrvatsku slobodu i osnivalo Jugoslavenski odbor, sve zaneseno sanjajući ujedinjenje Hrvata i Srba, pa se toplo preporučujući europskim saveznicima i srpskim radikalima – bili su, jebiga, ljuti hrvatski pravaši. Moguće, dopuštam mogućnost, da su se malo zajebali, ali Jugoslaviju kakva je kao okvir za hrvatsko narodno oslobođenje osnovana 1. prosinca 1918. sanjali su, zamislili, nacrtali i utemeljili upravo najveći hrvatski domoljubi onoga vremena, sam skorup hrvatske državotvorne pravice.

Valja s vremena na vrijeme podsjetiti na ove notorne povijesne činjenice, danas slabo poznate historijske trivijalije i, kako ono, kontroverze, a nekad opće znanje jedva dovoljno za tricu iz kontrolnog u osmom razredu osnovne škole. Meni su, recimo, pale na pamet gledajući skorup suvremene hrvatske državotvorne pravice kako se na Trgu bana Jelačića pod američkom zastavom mutavo zaklinje na vjernost Donaldu Trumpu, ikonografski upadljivo jednako kao što su se prije mjesec-dva pod američkom zastavom na vjernost američkom Führeru zaklinjali Vojislav Šešelj i njegovi četnici.

Nije, naime, taj zajednički saveznik slučajno isti. Između hrvatskih i srpskih desničara, konzervativaca i nacionalista – ljutih pravaša i ljutih radikala – već dugo, primijetili ste i vi, nema dubljih nesporazuma. Povremena podsjećanja na ustaške zločine ili srpsku agresiju tek su folklorne predstave za internu upotrebu, dok suštinskih ideoloških mimoilaženja među njima nema, ako ih je ikad i bilo. Donald Trump i Vladimir Putin okvir su njihova savršenog svijeta, dva slona na čijim leđima čvrsto stoji ravna ploča s Hrvatskom i Srbijom u sredini: Trump sasvim dovoljan Putin da ga vole Srbi, Putin sasvim dovoljan Trump da ga vole Hrvati.

U tom okviru hrvatski ‘ljuti pravaši’ nemaju bližeg roda od srpske braće. I eto odjednom hrvatskih ljutih pravaša gdje se do imbecilnosti dive velikom bratu Vladimiru Putinu, eto odjednom srpskih radikala gdje se do imbecilnosti dive velikom bratu Donaldu Trumpu. A onda eto i četničkog vojvode Šešelja kao posve relevantnog gosta u emisiji nacističkog Štrumpführera Velimira Bujanca, eto odjednom novog heroja visoko podignute hrvatske desnice Zlatka Hasanbegovića kako novcem hrvatskih poreznih obveznika financira izdavanje knjiga beogradskog povjesničara i revizionista Bojana Dimitrijevića, advokata povijesne rehabilitacije Draže Mihailovića i Milana Nedića.

Eto hrvatske i srpske braće kako zajedničkim snagama mlate pedere, lezbe, feministice, punkere, emigrante, Arape i Cigane, eto hrvatskih i srpskih popova u prvim redovima kordona sučelice zajedničkom neprijatelju, Novom svjetskom poretku i židovsko-pedersko-ginekološkim lobijima što razaraju našu tradicionalnu obitelj i porodicu, eto zagrljenih hrvatskih i srpskih antiglobalista i antimondijalista, eno Ivana Pernara, ave karabatić hrvatske parlamentarne demokracije, gdje u beogradskoj Skupštini snima selfije s notornim srpskim neonacistom i predsjednikom Srpskog sabora Dveri Boškom Obradovićem, eno najzad Nemanje Zarića, predsjednika Savjeta za porodicu Obradovićevih Dveri, kako u dalekom Capetownu potpisuje globalnu anti-LGBT deklaraciju zajedno sa Željkom Markić, hrvatskom katoličkom Majkom Hrabrost.

Godina je 2017., mjesec ožujak, i sasvim je dovoljno vremena – četiri mjeseca – da veselo hrvatsko-srpsko društvo ode na neki grčki otok, pa sastavi i potpiše jednu takvu zgodnu zajedničku deklaraciju, i tako obilježi stotu godišnjicu Krfske deklaracije, onog povijesnog komada papira s potpisima hrvatskih pravaša i srpskih radikala, iz kojega će uskoro nastati Jugoslavija.

Povijesni okvir, kako god ga okreneš, isti je kao onomad, divlji imperijalni kapitalizam obara burze, trguje svjetskim ratovima i crta nove geografske karte, raspada se Europska unija kao nekoć Austrougarska carevina, a politički redikuli i najgori bjelosvjetski talog, tradicionalni saveznici postrojenih pravaša i radikala, opet se uselio u pozlaćene predsjedničke rezidencije. Ni komunista u tom karnevalskom metežu nema da im kvare veličanstvene historijske planove. Ako negdje i ima Tita, nema mu danas u ruskim tajgama crvenih gardi: Njegovo se carsko veličanstvo u Kremlju, hvala na pitanju, odlično drži.

‘Gospodo, još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!’ rekao bi im dobri naš Stipan Radić, jer ni on, kad je izgovorio te slavne riječi, nije mislio na komuniste. Mislio je, jebiga, na državotvorne pravaše, Bujanca, Hasanbegovića i Željku Markić. Učini li vam se pak ta usporedba uvredljiva za velike povijesne figure Frana Supila i Ante Trumbića – nije do njih, nego do strašne devalvacije hrvatske državne pravice. I oni se okreću u grobu kad vide tko im danas ujedinjuje Hrvate i Srbe. Kao u centrifugi okreću se stari pravaši gledajući kako stotinu godina kasnije Jugoslaviju prave izbrijani golomozgi pravaši i radikali, mlateći pedere, lezbe, feministice, punkere, emigrante, Arape i Cigane.

‘Ne pojedeš li večeru’, kažu tako danas stare Ciganke gurajući prestravljenoj tamnoputoj unučadi blitvu u usta, ‘doći će ti noćas strašni Hrvati i Srbi.’

portalnovosti.com