NE SVIĐA MI SE VAŠ MODNI IZRIČAJ, KATOLIČKI AKTIVISTI

Ivo Anić
Autor 25.10.2017. u 15:00

Izdvajamo

  • Ti mladi ljudi neobična modna izričaja gorljivo stoje sa božanskim i pravedničkim izrazom na licu ispred splitskih bolnica, ispred škola i vrtića, a nije rijetkost da ih zateknete na svakom drugom „štandu“ za koji ste držali da prodaje maslinovo ulje ili kakve ekološke proizvode, pa ste se nemilo iznenadili, kao ja recimo danas, kada vam je sa rečenog štanda prišao jedan takav mladi izdanak katoličkog aktivista i mrtav hladan, bez dobro jutro ili dobar dan, objavio vam kako mu se ne sviđa vaš rad, za koji drži da je sotonin put ili pravac, te kako mu je drago da će me, čim prva kiša udari, dragi Bog primjereno kazniti kakvim poštenim gromom koji mogu itekako očekivati. Iskreno, zanimanje „katolički aktivist“ nikada mi nije leglo, ono što se kaže, niti vidim u toj trenutnoj opsjednutosti katoličanstvom, Crkvom i njenim zasadama svijetlu budućnost za te mlade ljude, no kao i u svom vremenu, poštujem svačiju slobodu, ako ona naravno ne zatire moju, ne kosi se sa njom i na ijedan mogući način je ne impregnira u svoju suštinu.

Povezani članci

NE SVIĐA MI SE VAŠ MODNI IZRIČAJ, KATOLIČKI AKTIVISTI

Nestaje u vremenu grad kakvog smo poznavali, grad u kojem smo odrasli,formirali se, zasnovali obitelji, a sa gradom koji danas i simbolično pada u prašini nekadašnjeg Doma JNA nestaju i zanimanja za koja smo se školovali, držali ih relevantnima za budućnost i za svoj život. Moja generacija školovala se u Splitu za raznovrsna zanimanja, poslove koji će ih čekati nakon škole, fakulteta, izobrazbe i tada, u tom vremenu kada je svijet bio normalno mjesto sa svojim fizikalnim zakonitostima i strukturi, nama koji smo se školovali bilo je sasvim normalno svoju budućnost vidjeti u industriji, trgovini, turizmu, ekonomiji ili u „kruhu sa sedam kora“ za koji su se u pravilu odlučivali oni avanturističkog duha.

Industrija je tih godina bila važan segment gospodarstva u ovom našem predivnom kutku svemira, industrija, koja je vezala brodogradnju, strojarstvo ili elektrotehniku objedinjena se mogla završiti na popularnom FESB-u, fakultetu koji je bio urbani dio moje generacije, svojevrstan prestiž. Tada, a govorim o normalnom vremenu koje je nepovratno nestalo, mogao si u budućnosti biti što želiš, raditi što želiš, po osnovama svojih afiniteta, talenta, ali i upornosti, godina krvavo završenih studija, godina u kojima si se formirao kroz društvenu, socijalnu, ali i gradsku scenu da bi u konačnici kao izgrađena osoba zauzeo svoje mjesto pod suncem, ono sa kojeg je u pravilu netko odlazio u zasluženu mirovinu.

Bilo je to tada u normalnom gradu koji se zvao Split, u normalnoj zemlji koja se zvala Jugoslavija, u normalnom društvu koje nije poznavalo nenormalna zanimanja, ili barem mi za njih tada nismo čuli.

Ako ste odrasli uz strukovne škole u Splitu, tada vam nisu bile strane one tehničke prirode, one koje su odgajale i obrazovale za široku lepezu zanimanja u toj branši generacije i generacije mojih sugrađana, onih iz Splita, ali i onih iz ruralnih krajeva Dalmacije. Ta simbioza mladosti bila je svojevrstan model koji nas je učio toleranciji, različitostima, ali i razlikama. Uz moju školu, Tehničku školu u Splitu, stajala je Bogoslovija, sjemenište kako su ga zvali u kojem su mladi momci izučavali teologiju tj. obučavali se za kasniji život dobrih i brižnih pastira. Iako nam je, nama divljacima koji su slušali „teški rock“, sjevernu tribinu Poljuda držali „kućom“, a na tokarskim strojevima izrađivali „čekiće“, ta vrsta zanimanja bila strana, pače odbojna na neki način, poštivali smo tu tihu instituciju u kojoj su, u to vrijeme, bili uglavnom momci sa sela, ali niti malo bahati, niti malo bučni i samodopadni kakvi smo mi bili, već krotki, dobri, izvanredni ako bi ti nestalo sredstava za cigarete, čime se danas niti malo ne ponosim. Ukratko, da vas ne zajebavam više sa uvodom koji je mojoj generaciji itekako poznat, bez predrasuda (barem se nadam da ćete ga tako shvatiti), zanimanja su bila više – manje normalna u mom gradu, a ako ste imali „jaču“ vezu u Brodosplitu ili Lavčeviću, već iza mature čekao vas je siguran i dobar posao, „bušta“ uredna svaki mjesec u dan, zdravstvena skrb i onaj osjećaj kojeg smo se tako užasavali – osjećaj da se mirno i dostojanstveno stari.

I tada smo dobili državu Hrvatsku.

U Hrvatskoj, zemlji svakojakih čuda i mogućnosti, jedno od hit zanimanja vjerovali ili ne, danas je – katolički aktivist. Ne znam istina što taj poziv točno znači, kakvu budućnost i benefite on donosi, ali da je raširen među mlađom populacijom u mom gradu saznao sam vrlo jednostavno, metodom koju upražnjavam cijeli svoj život, a ona je obična šetnja kroz grad. U šetnji mojim Splitom danas umjesto jata školaraca koja vuku velike hammer papire i rapidografe, pomična mjerila i maslinaste vojne torbe, možete zapaziti svu silu ćudoredna svijeta u habitima, platnenim i jednostavnim odorama i naravno – sandalama.

U vremenu koje sam vam opisao u pasusima gore, te mlade ljude nisam susretao u tolikim količina po gradu, sudarao se sa njima na stanicama autobusa prepunim srednjoškolaca i što je najvažnije, nisam ih imao prilike toliko zaticati na skupovima koji se danas u mom gradu odvijaju nesmiljenom žestinom i praktički na svakom koraku. Ti mladi ljudi neobična modna izričaja gorljivo stoje sa božanskim i pravedničkim izrazom na licu ispred splitskih bolnica, ispred škola i vrtića, a nije rijetkost da ih zateknete na svakom drugom „štandu“ za koji ste držali da prodaje maslinovo ulje ili kakve ekološke proizvode, pa ste se nemilo iznenadili, kao ja recimo danas, kada vam je sa rečenog štanda prišao jedan takav mladi izdanak katoličkog aktivista i mrtav hladan, bez dobro jutro ili dobar dan, objavio vam kako mu se ne sviđa vaš rad, za koji drži da je sotonin put ili pravac, te kako mu je drago da će me, čim prva kiša udari, dragi Bog primjereno kazniti kakvim poštenim gromom koji mogu itekako očekivati. Iskreno, zanimanje „katolički aktivist“ nikada mi nije leglo, ono što se kaže, niti vidim u toj trenutnoj opsjednutosti katoličanstvom, Crkvom i njenim zasadama svijetlu budućnost za te mlade ljude, no kao i u svom vremenu, poštujem svačiju slobodu, ako ona naravno ne zatire moju, ne kosi se sa njom i na ijedan mogući način je ne impregnira u svoju suštinu.

Razmišljao sam o tim mladim ljudima i zanimanju koje se tako promijenilo u vremenu, od onih krotkih mladih sjemeništaraca, do ovih agresivnih mladih ljudi u čijim očima vidiš jasnu mržnju i zapravo me preplavio bijes. Bijes jer sam do automobila u sebi nabrajao ono što se tom mladom aktivistu ne sviđa na meni, a zapravo sam nabrajao što se na tom mladom aktivistu ne sviđa, jebiga – meni.

Ne sviđa mi se mladi gospodine način na koji upražnjavate svoju religiju ili vjeru, naša vjera je samozatajna i privatna, ona je kroz sam čin ispovjedi osobna i kontakta isključivo između pojedinca i njegova Boga, a on je to jasno rekao kroz jednu rečenicu, a ona je „prvo izvadi balvan iz svog oka, da bi tražio šumu u drugima“, te je samom svom definicijom kroz Isusa Krista krotka vjera, potrebita drugima, ali ne na način na koji je vi shvaćate, upražnjavate pa i silujete. Ne sviđa mi se mladi gospodine način na koji silujete vjeru moga djeda i moje bake, način koji je agresivan po sistemu „ili mi – ili oni“, ne sviđa mi se prostor koji zauzimate na suncu jer mi ga zaklanjate, a ja na tom suncu, u toj prirodi jasno vidim Boga kojeg vi ne shvaćate, ne sviđa mi se vaša indoktrinacija koja tako snažno djeluje na one slabe duhom, a njihovo je kraljevstvo nebesko, one najmlađe koji vam vjeruju, a vi ih svjesno trujete, kočite im napredak kako civilizacijski, tako i u znanosti, školstvu, koraku sa suvremenim svijetom i civilizacijom.

Ne sviđa mi se mladi moj aktivistu što nemaš prvo elementarne kulture, kućnog odgoja, pa dalje svega drugog, jer da imaš nastupao bi argumentirano, civilizirano, kako ljudi već stoljećima raspravljaju o tim temama, koje su vječne kao i ljudi, temama o različitostima koje ti, a na svijet si tek graknuo, moraš i trebaš poštivati. Različitosti je shvaćao i tvoj Bog, Isus Krist koji je opraštao i Rimskim vojnicima, prostitutkama i lihvarima, razbojnicima pa čak i ubojicama, jednog je abolirao na križu. Ne sviđa mi se mladi moj prijatelju tvoja površnost u vjeri, zaslijepljenost, a o mržnji neću niti da govorim, u vašim srcima mladi prijatelju mržnje ne smije biti, niti prema djevojkama koje planiraju abortus, niti prema onima za koje ti držiš da „mrze sve hrvatsko“, rade protiv tvog Boga ili ih netko plaća da to rade.

Ne sviđa mi se zemlja u kojoj se guše na takav način ljudske slobode i prava, pod parolom dobrote, ljubavi i oprosta, ne sviđa mi se tolika količina licemjerja koja guši ovu zemlju i njenu mladost, koja odbija biti dijelom nje pa odlazi, a ono najmanje bitno u cijeloj priči što mi se ne sviđa, ali meni, staroj AC / DC budali je zapelo za oko, naime, ne sviđa mi se niti vaš modni izričaj. Držim da čak i Česi koji dolaze na Jadran imaju više modnog ukusa od vas i nije mi jasno gdje kupujete te modne rekvizite?

Tu i tamo obiđem trgovine i centre u vječnoj potrazi za Levis 501, maslinastom Spit – fire jaknom, na užas moje bolje polovice i zateknem se kako baš zainteresirano tražim sandale kakve vi nosite, nerijetko na čarape što me posebno nervira. Znam da sam isključiv po tom pitanju i da će me mnogi popljuvati, ali ja zbilja ne mogu protiv sebe, meni vaša moda gospodo, dragi katolički aktivisti jednostavno – ide na kurac!

Ako ste mislili da se u meni probudio onaj divljak iz školskih dana koji bi u nedostatku novca za cigarete posegnuo silom u vaš habit varate se, ja sam te sramotne epizode iz svog odrastanja nadrastao i ja sam zatvorivši krug danas sa vama onaj krotki, onaj ponizni, onaj koji je mirno okrenuo drugi obraz, a vi ste posegnuli u moj džep slobode i vi ste, moj mladi katoličko – sandalski aktivistu taj koji je siledžija, taj koji je napasnik, taj koji mrzi i prezire, upravo taj prištavi adolescent kojeg sam se sjetio pred vama, a koji je u svemu odrastao, osim u modnom ukusu i izričaju.

Kad malo bolje pogledam to i nije toliko strašna i neodrasla stvar. Više je to nekako ljudska, mada ljudi o tome ne vole javno govoriti, o tim sitnicama koje im kod drugih ljudi smetaju, načina na koji se oblače, nose ili prezentiraju.

A za cigarete se hvala dragom Bogu uvijek nađe.

Danas za to imam svoju časnu sestru koju orobim.

Ivo Anić
Autor 25.10.2017. u 15:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija