Ne treba mi sloboda koju ću opijevati, već ona koju ću živjeti

tačno.net
Autor 21.4.2014. u 12:58

Ne treba mi sloboda koju ću opijevati, već ona koju ću živjeti

EPA

Trnovit put ka Evropi – Multikulturalizam od demagoške floskule do realnog stanja

Piše: , Peščanik.net

Današnja Crna Gora predgrađansko je društvo. Ma koliko se zvanične institucije kulture u nas, Parlament, Vlada i sve političke partije upinjale da nam dokažu (ne)demokratski sustav države, i njenu građansku sadržinu, sve su to političke floskule, demagoška upiranja i zakonodavne akrobacije, koje, nažalost, završavaju i Ustavom u kome se njen građanski sastav treba da očituje. Zaludu. Na terenu umiru dobre namjere naroda da se druži, radi i međuse poštuje. Ne po onome što deklarativno nudi zvanična crnogorska politika, već onim što se dokazuje u surovoj stvarnosti koja kao poplava davi sve naše olako obećane brzine. A jedino je realnost zajedničkog života prihvatljiva opcija na putu ka briselskom eldoradu. Mnogo je primjera tolerancije, još više netrpeljivosti i surevnjivosti.

Oni koji društvenu stvarnost gledaju oštrim okom i realnim sudom (neuvijene-nemilosrdne analize nepotkupljivih intelektualaca), znaju da smo mi od građanske evropske suštine još daleko. A i običnom, ali objektivnom posmatraču, vidno je da je naša kultura govora, kultura ponašanja, kultura rada, kultura odijevanja, kultura u poslovanju, kultura u saobraćaju, kultura u očuvanju okoliša, zaostala star-mala. Doduše, kojiput s dobrim namjerama tek prohodalo čedo, ali lošim rezultatima rahitičnog trkača, kad trka krene. Multikultura crnogorska jeste živa, ali je ona danas invalid kome treba detaljni oporavak, dobro odmjerena terapija. Takav je uostalom i dobar dio našeg opšteg zakonodavstva: dobri zakoni koji se ubrzo pokažu kao nesprovodive alineje.

Politika kulture u Crnoj Gori (administrativne neznalice to zovu – kulturna politika) još je robinja u partijskoj mreži, rodstveništvu i plemenima, naslijeđu nahijskom, u tlapnji o herojskom i nepokorenom. Od toga nisu imuni ni manjinski narodi, o većinskim da se i ne govori. Bez strategije, izuzev one koje joj čista politika nametne kao zadatu aktivnost. Tu tek nastaju lomovi koji sežu od diskriminacije prema manjinama, do protežiranja osrednjeg. Za rijetku, ali ipak prisutnu elitu u kulturi, Crna Gora drži tek odškrinuta vrata. Zloupotrebe zakona u korist rodbinskokumskopolitičkih devijacija traju nesmanjenom upornošću. Nepotizam je žilav i politika ga još ne može (niti želi) svesti u realne granice. „Mi smo učinjen narod, a zakone donosimo za one kojima nećemo da učinimo“ – još šapuće naše ukupno predgrađansko biće.

Svi mi, i većine i manjine, grabimo iz prošlosti anđele zajedništva i tolerancije, a u sadašnjosti nudimo satani čistu nacionalnu podvojenost. Liderčići jednonacionalnih partija vele da je njihov narod dokinut u pravima, a vođe navodno građanskih partija tvrde da je spas upravo u toj šarolikosti od naroda i vjera. I jedni i drugi šampioni su isključivosti. Na građansku Crnu Goru ostrvila se aždaja. Zdrava multikulturalnost, pak, ne podnosi podjele na manje i veće, izuzev onu na nezrelo i zrelo građanstvo. Još se svi gibamo u žitkom blatištu opštenarodne nekorektnosti i nekulture. Evropa to zna, Evropa takvo stanje neće u svoja sebična gnijezda Brisela i Salcburga.

A to da mi težimo ka građanskom ustrojstvu i države i njenih stanovnika na svim nivoima, nesporno je. I na tome treba istrajati. Pomaci jesu vidni, ali još nedovoljni. Daleko je sunce.

Najzad, sociološki je aksiom: sve građanske zajednice multikulturalne su (nema jednonacionalnih zajednica), kao što je jedna od najbolnijih osobina predgrađanskog bića otklon od multikulturalnog.

Crna Gora, i svi narodi u njoj, mora sprovoditi donesene zakone, a njen ustav, kao krovna pravna svetinja, treba da bude još sigurnija kuća građanskom ustrojstvu države. Montenegro će se steći kao istinska multikulturalna, multietnička i multivjerska zajednica, ili ga neće biti. Neophodne reforme nisu naša polja za špekulisanje, već ugaonici jasnih zakona i oštrih sankcija za njihovo nepoštovanje. Nama je potrebna nada, ali još više Institucije koji takvu nadu za zajedničkim životom osiguravaju nezaobilaznim sprovođenjem.

Euripid filozof, još 423. godine prije Hrista, kaza:

Doista postoje tri klase u državi. Najprije, oni bogati, beskorisni građani, neprestano zaokupljeni uvećanjem svoga bogatstva. Zatim siromašni, lišeni čak i nužnog. Ti su opasni: skloni su zavisti, osvajaju ih govori izopačenih demagoga, okrutnim dosjetkama opsjedaju one koji ih posjeduju. Od tri klase, napokon, srednja klasa je ona koja spašava države: ona koja održava institucije koje je država uspostavila.

Crnogorska politika (da li samo ona?!) tokom dvije decenije urnisala je srednju klasu. Bolesnik je skrajnut, čeka se da, u sve tišem vapaju, izdahnu oni koji se još nadaju.

A Aristotel je demokratijom smatrao ono stanje društveno u kome u harmoniji vladaju nedemokratski odnosi (parafraza).

Hoće se reći: vlast narodu onim dobrim zakonima koji sva prava opštenarodna dopuštaju, ali još sigurnijom kontrolom i rigoroznim sankcionisanjem da narod odbrani, ako se ko otme redu. Koliko ja razumijem stanje: mi smo u Montenegru donijeli ustav po kome je domaja građanska država, ali u kojoj, uz mnogo buke i lajanja, opozicioni poslanici u Skupštini Crne Gore ne ustaju na zvuke himne, navijači deru i pale nacionalnu zastavu, predsjednik države se zalaže za preinaku stihova himne, a poglavar Srpske pravoslavne crkve postao je najugledniji portparol Vlade Crne Gore. Sve se to dešava nekoliko godina nakon sticanja nezavisnosti. Kontrolisani haos? Od koga?! Od onih koji budno prate i podstiču diskriminaciju nad manjinama, a puna su im usta ‘multietničkog sklada’, od onih koji se kunu u nepovredivost privatne svojine a bivaju otimači preostalih društvenih vrijednosti, oni što od multikulture (onog društvenog stanja koje se u naprednim mješovitim sredinama još i zove ‘prirodno podsticanje sličnosti i uporno prevladavanje razlika’) danas prave deklarativnog frankenštajna.

Neću prestati da vjerujem da će sjutra biti bolje. Kao što ću još jače biti odan vjeri da mi ne treba sloboda koju ću opijevati, već ona koju ću živjeti.


tačno.net
Autor 21.4.2014. u 12:58