Ne treba nam Darvin!

Almir Methadžović
Autor/ica 25.5.2017. u 09:47

Izdvajamo

  • I kad bi pažnju o našoj povijesti reducirali na zadnjih 2 tisuće godina, odnosno to minorno 1% našeg dokazanog postojanja, moglo bi se reći da smo velikim dijelom bili životinjska vrsta vrlo opakih neznalica koja svoje neznanje i zastoj, u najvećoj mjeri duguje upravo vjekovnom, kontinuiranom, sistematskom, društvenom kočenju od strane naše tri monoteističke religije, a koje, vidimo, doseže i do našeg vremena.

Povezani članci

Ne treba nam Darvin!

Foto: www.theguardian.com

Jednostavnije rečeno, naša vrsta je napredovala usprkos velikom otporu svakojakih kreacionističkih struktura tokom čitave svoje istorije.

Britanski The Guardian je početkom prošle godine objavio spisak 100 najboljih djela ne-fikcijske literature u koji je uključena i knjiga Postanak vrsta, Čarlsa Darvina. Kako se navodi, “radi se vjerovatno o najvažnijem djelu objavljenom na engleskom jeziku u XIX stoljeću”, te se ukazuje da je objavljivanjem Postanka vrsta, zbog svoje radikalne misli, “utemeljene u dubokom promatranju, Darvin opisan kao najopasniji čovjek u Engleskoj, čiji je prikaz prirodne selekcije izazvao istinu Biblije, automatski autoritet Boga u prirodi, i privilegirani položaj ljudske životinje u centru stvaranja”.

Darvinova Teorija evolucije je u XIX vijeku proizvela veliko intelektualno komešanje širom svijeta, te se usprkos interdisciplinarnom znanstvenom naporu u dokazivanju iste, ni do danas u potpunosti nije prihvatila u svim segmentima društvima. Drugim riječima, iako je evolucija kao biološki fenomen opšteprihvaćena u nauci, puno (i previše) ljudi jednostavno ne mogu (i ne žele) prihvatiti spoznaju koja se kosi s vjekovnim kreacionističkim narativom i diskursom. I koliko god se radilo o vrlo širokoj temi, taj otpor prema evoluciji gotovo uvijek spadne na dvije stavke: postanak naše vrste kao i žestoku negaciju činjenice da su u životinjskom svijetu, nama majmuni najbliži rođaci, odnosno, kako se to često pogrešno navodi, da smo nastali od majmuna.

Negatori evolucije postoje i kod nas, što pokazuje i nedavna inicijativa pozamašne grupe srbijanskih kreacionista koji su uputili peticiju o preispitivanju učenja Darvinove teorije u nastavnom programu ove zemlje, a koja se proširila i na Bosnu i Hercegovinu, gdje će Senat Univerziteta u Banja Luci raspravljati o ovoj temi danas, 25. maja 2017.

Kada sam u Španiji studirao fizičku antropologiju na programu pod nazivom “Ljudska evolucija, osnove fizičke antropologije”, prva stvar koju sam naučio je da se Darvinova teorija u ovoj zemlji počela društveno prihvatati tek iza smrti diktatora Franka 1975. godine, kada je tokom demokratske tranzicije oslabio pritisak katoličke crkve na španjolsko društvo. Šef našeg odsjeka, dr. Migel Botelja, nam je ispričao da je on bio prvi na univerzitetu koji je držao predmet por nazivom “Evolucija”, godinu-dvije iza smrti diktatora. Naravno, evolucija ni danas ne paše svim elementima španjolskog društva. Jednom prilikom mi je moja mentorica, također fizička antropologinja, dr. Karmen Garcia, rekla da kada se nađe u nezgodnoj situaciji u vezi ove teme, umjesto predočavanja  kompleksnih antropoloških podataka (na primjer o Neandertalcima, Australopitecima, Homo habilisima, Homo erektusima, i njihovih sudbina/uloga u evolutivnom sistemu faune naše planete), ona kaže da je zapravo Svevišnji stvorio evoluciju i da je pustio da radi svoje. Tako jednostavna izjava u principu zbuni kreacioniste, ali ne znači da uvijek pali, jer “ne bi nas Bog od majmuna pravio”!

S druge strane, treba priznati da su kreacionisti u pravu u jednoj vrlo važnoj stvari. Mi još uvijek ne znamo dosta toga o našoj vrsti, što otvara vrata kreacionističkom i bilo kojem drugom skepticizmu, ali razmotrimo samo par vrlo generalnih činjenica koje nam mogu pomoći u shvatanju ovog problema u kontekstu naše savremenosti.

Dakle, po dostupnim ostacima skeleta, smatra se da Homo sapiens, to jeste naša vrsta, obitava zemlju oko 200 hiljada godina, te da se naše prvobitno stanište nalazi u Africi, odakle smo vremenom migrirali na sve ostale kontinente. Od tih 200 tisuća godina, tek zadnjih 50-tak hiljada postoje dokazi o nekakvoj vrsti kulture: crteži u pećinama, dekorativni predmeti (nakit), muzički artefakti (uglavnom frule), primitivni alati, itd. Također je vrlo Interesantna i činjenica da najstarija pisma koja su se do sada našla ne prelaze par tisuća godina.

Zbog onoga što znamo, uopšte nije pretjerano tvrditi, odnosno, nema samo metaforičko značenje tvrdnja da smo ogromnu većinu naše povijesti progurali takorekući “gologuzi”, pokriveni oderanom životinjskom kožom i s nekakvim kopljem ili rundimentarnom motikom u rukama. To se najbolje da shvatiti kada se naša istorija od 200 tisuća godina usporedi sa zadnjih 2 hiljade, od kada se zapravo prihvata savremena temporalizacija koju mi nazivamo “prije i poslije nove ere”.

Kako to, i šta to znači? Pa Isus Krist se pojavio među nama tek prije 2 hiljade godina, a Poslanik Muhamed kojih 600 godina iza njega. Oko tisuću godina nakon Krista, desio se prvi veliki raskol u Kršćanstvu, nakon čega su Katoličanstvo i Pravoslavlje postale dvije odvojene branše. I tako, s ove tri religije, i u ovoj uskoj vremenskoj dimenziji od samo 2 tisuće godina, počinje i završava (naša) tri-religijska kreacionistička priča koja, sama po sebi, ima vrlo bajkovit narativ povijesti našeg nastanka, kao i smisla našeg postojanja. Dakle “moderni” kreacionistički koncept našeg postanka je star samo 1% vremena od našeg postojanja uopšte.

Ali evo, i kad bi pažnju o našoj povijesti reducirali na tih zadnjih 2 tisuće godina, odnosno to minorno 1% našeg dokazanog postojanja, moglo bi se reći da smo velikim dijelom bili životinjska vrsta vrlo opakih neznalica koja svoje neznanje i zastoj, u najvećoj mjeri duguje upravo vjekovnom, kontinuiranom, sistematskom, društvenom kočenju od strane naše tri monoteističke religije, a koje, vidimo, doseže i do našeg vremena.

Zbog toga, kada se u vremenskom kontekstu od zadnje dvije hiljade godina, uzme u obzir taj kreacionistički – uglavnom reakcionarni društveni napor/utjecaj – dolazimo do zaključka da su kreacionisti apsolutno nevjerodostojni jer se radi o onom istom diskursu kojim se “jučer” uvjeravalo svoja stada da je svijet ravna poloča, kao i da smo, na primjer, mi centar univerzuma, odnosno, svojevrsni “pupak” svemira. Dakle, kreacionisti su oni isti koji su negirali Kopernika, Keplera i Galileja, te famozne heretike koji su svojevremeno zbog svojih observacija, bukvalno rizikovali svoje živote, a koje danas smatramo nezaobilaznim likovima ljudskog progresa. Naša čitava istorija svjedoči tenzijama takve vrste, u kojima su se teorije poput Darvinove, konstantno kosile s kreacionističkom vizijom svijeta te su bile podvrgnute represiji. Jednostavnije rečeno, naša vrsta je napredovala usprkos velikom otporu svakojakih kreacionističkih struktura tokom čitave svoje istorije.

U XIX stoljeću, za vrijeme Darvinovog života (1809. – 1882.),  Velika Britanija je bila jedna od najnaprednijih industrijskih i tehnoloških zemalja, a opet, ovaj veliki naučnik je dvadesetak godina odlagao predstaviti svoje zaključke s petogodišnjeg putovanja Biglom (1831. – 1836.), i to najvjerovatnije zbog toga jer je bio svjestan vremena u kojem je živio. Da nije bilo poletnog Alfreda Valasa, koji ga je vremenom nadopunio dokaznim materijalom sa svojih putovanja, moguće je da se Darvin 1859. godine uopšte ne bi usudio objelodaniti svoju teoriju o kojoj danas “odlučuju” u Banja Luci.

I šta sada s Darvinovom teorijom? Ništa! Ne treba nam! Mi smo ionako izgubili korak, kako s naukom, tako i sa vremenom!

Almir Methadžović
Autor/ica 25.5.2017. u 09:47