“Nećeš preko njive, he, he, he”

Izdvajamo

• Ne da se službenik Republike Srbije i ne pusti u Srbiju osobu koja je uzgred jedina u našem autu bila iste nacionalnosti kao i službenik.

Povezani članci

• USKOK i ratni sudovi pod povećalom EK
• Kulturno ljeto u Herzegovina lodges: kulturne poslastice
• Kad će platni razredi?
• Tetak iz Imotskog
• Crveni, plavi i zeleni u nestajanju
• Mesić: Nema drugog rješenja. Moraš podržati Josipovića naprosto zato jer je sve drugo puno gore

foto: vesti.online

Država Srbija, kakva već jest, trenira mišiće na svojim i građanima drugih zemalja, a s druge strane ponizno sluša i pristaje na sve što joj se od moćnika i drugih šuša servira

Negdje oko sredine naše, tri i pol tisuće kilometara duge, balkanske turneje planirali smo put iz Skopja, preko Kosova i dalje do Sandžaka.

Prva varijanta je vodila na Prizren, kako bismo svratili do Dečana. Kako gps nije prepoznavao sve lokalne ceste kojima smo vozili pitali smo ljubazne domaćine za “bolji” put. Gotovo svi su nas upućivali na Mitrovicu i Zubin Potok. A mi ih poslušali.

Kosovo je  kao u ostalom i Albanija i Makedonija puno kontrasta. Staro i novo. Obnovljeno i dotrajalo. Urednije i neprizorno. Novoizgrađeni objekti zarasli u travulju, remek dijela pečalbara koji ili dođu jednom u godini ili i tu preskoče. Praonice automobila i ”poljske” trgovine, kao obiteljski bisnis.

Na putu iz Mitrovice prema Srbiji nepregledne kolone zastava. Na svakoj banderi i većoj šljivi. Prvo albanske, onda jedna bezzastavna zona i onda srpske. Da se zna. Čekaju zastave, u zasjedi, i njišu se na vjetru isčekivanja, tuge i prkosa.

Onda Ibar, jedna od najljepših zelenih boja koje smo vidjeli uz put. Ne žuri kao u pjesmi, ali nam odmora i oči i dušu.

Kasno je poslijepodne i već vidimo da ćemo do noći stići do našeg druga Saliha u Prijepolje.

Na neuglednom prijelazu Zubin Potok ni žive duše.

Vadimo pasoše, od kojih su dvije putovnice. Policajac ih zagleda i lista. Sad će ih, valjda, kao i svi na Balkanu, ošamariti onim plavim pečatom moći, države i policajčevog karaktera.

– Imate li lične karte? – iznenadi nas pitanjem.

Zašto pitate? – radoznalo ga pogledamo. Imamo. I pokazasmo mu, tri osobne i jednu vozačku iskaznicu, što u jednoj dalekoj zemlji koju od milja zovu Švedska, ima istu važnost kao i lična karta.

– Vas troje, važno će srpski policajac na graničnom prijelazu Zubin Potok, kantini što ne spaja, već razdvaja, dva, naoko ista, svijeta, možete ući u Republiku Srbiju, a ona ne – pokaže na “vlasnicu” one vozačke isprave.

Znači, desetak puta mu ponovismo pitanje, za vas putna isprava, od milja zvana pasoš, ne predstavlja važeći putni dokument?

– Ne, veli on, sve dok se u njemu nalazi pečat takozvanog Kosova, koje mi ne priznajemo!?

Nismo se mogli isčuditi. Potrajalo je to, ali nije vrijedilo.

Nismo ni pokušavali ”silom“, jer, kakav je, još će leći i svojim tijelom braniti prijelaz preko njive, a možda i „zvati decu“. A da nam buše gume samo bi nas usporilo.

Ne da se službenik Republike Srbije i ne pusti u Srbiju osobu koja je uzgred jedina u našem autu bila iste nacionalnosti kao i službenik.

– Nego idite vi, posavjetuje nas on, nazad, pa na Crnu Goru. A iz Crne Gore onda uđite lijepo u Srbiju i na taj ćete način anulirati onaj kosovski pečat.

Nismo mogli vjerovati. Uz put smo, a i na graničnom prijelazu s Crnom Gorom, koji spaja dva ista svijeta, ispričali događaj od prije par sati. Smijuljili su se, znajući valjda za tu praksu. I samo odmahivali glavama.

Država Srbija, kakva već jest, trenira dakle mišiće na svojim i građanima drugih zemalja, a s druge strane ponizno sluša i pristaje na sve što joj se od moćnika i drugih šuša servira.

Kod Saliha smo kasnili. Ali ne toliko da ne čujemo žubor Lima i ne kušamo domaći sir i kajmak, pa sve to, prije i poslije, zalijemo domaćom šljivovicom.

Pa se skoro i odljutili.

Legli i sanjali onu predivnu boju Ibra.