Nedelja kad je otiš’o Pape

Goran Sarić
Autor 18.11.2014. u 13:18

Nedelja kad je otiš’o Pape

provenquality.com

A kad bismo, kao u fudbalu, umjesto Jekyll/Hyde-a, mogli da biramo između takvih majstora kakvi su Princ sa Neretve, Vaha, Baka, Meša, pa, zašto ne opet?, i vječito mladi Ćiro Blažević – gdje bi nam bio kraj?

Piše: Goran Sarić

“Ne bi trebalo da se zna za taj sastanak, a vi već znate, to je jedan od problema, isto kod nas. Nemam komentar. Vidjet ćemo. Što se mene tiče, rekao sam da neću dati ostavku jer smatram da još postoje šanse da odemo na Evropsko prvenstvo i sve dok je tako neću podnijeti ostavku”, kazao je Sušić te istakao kako je za sinoćnji poraz odgovoran “selektor i igrači”.

   Ovu izjavu je juče popodne, po povratku u Vosaraj, prema sajtu Vijesti.ba, dao selektor naše reprezentacije Safet Sušić. Tekst se završava kratkom, poput vrha čakije oštrom rečenicom:

Na aerodromu ih je dočekala nekolicina navijača ali je euforija izostala. 

   Imam problem s ovom rečenicom: cijeli tekst je, poput selektorovog lica, smrtno ozbiljan – namrgođeno lice, pogled što “strelja” negdje uvrh horizonta, daleko od očiju sagovornika, što je, barem kako su mene učili, krajnje nepristojno – pa ne znamo šta ćemo s ovom sintaksičkom tačkom: da li nas to autor zajebava, ili pak – što bi tek bila prava zajebancija! – misli ozbiljno?

   O kakvoj bi to “euforiji”, pobogu, moglo biti riječi budući da taj izraz, barem u mom vokabularu, prvenstveno ima pozitivno značenje? Ili autor misli na neku drugu euforiju – onu rušilačku? Ako je tome tako, onda Pape & Co. mogu biti sretni što su izvukli žive glave sa sarajevskog aerodroma?

   O tome šta mislim o Sušiću kao treneru pisao sam još poslije onog kukavičkog poraza na Svjetskom prvenstvu protiv, na toj utakmici, vrlo prosječne Argentine. Ono, znate, kad se na travnjak čak nije usudio poslati drugu polovicu ubitačno efikasnog tandema Džeko-Ibišević! Već tada je svakom ko nije bio slijep kod očiju bilo jasno da se igrač Pape od selektora Safeta Sušića razlikuje, po prilici, kao Dr. Jekyll od Mr. Hyde-a! Koliko je kao igrač bio vispren, inteligentan, kreativan a, kad zatreba, čak i kuražan, toliko je ovaj čovjek, barem na Prvenstvu i kasnije – zasluge za odlazak u Brazil ne poričem – kao trener neodlučan, nemaštovit, glupo tvrdoglav i statičan – predvidljiv za sve, a naročito za naše protivnike!

   Čovjek koji, na primjer, na istom tom prvenstvu a nakon bolnog i totalno nepotrebnog poraza od Nigerije izjavi da ga je “iznenadila fizička snaga protivnika”naprosto nije zaslužio da trenira ni nižerazredni klub, a kamoli jednu nacionalnu reprezentciju! To je, otprilike, kao kod masovnih vježbi nekadašnje Civilne zaštite koje je redovno znala iznenaditi, pa i prekinuti – kiša u oktobru?!

Ipak, mnogi obožavaoci “lika i djela” su ga i dalje branili, ističući njegove zasluge za odlazak na Svjetsko prvenstvo. Kao, već smo na Turniru, pa šta god postignemo, dobro je! .Zaboga, sa timom u kome igraju istinske zvijezde i znalci poput Džeke, Ibiševića, Pjanića, Begovića, Spahića … ne ide se nigdje, pa ni na SP, tek “učestvovati”! Biti zadovoljan samim plasmanom? Ma haj’te, molim vas!

   Sličan stav čuli smo i prije debakla u Haifi, i to od samog selektora: idemo po bod! Protiv Izraela? Pa i da je s drugim timom – malo je odviše kukavički. To je kao kod onih đaka koji sve uče za dvicu, pa na kraju, sto posto, završe sa 4-5 “asova”. Još smo dobro i prošli: mi smo ih te večeri “popili” samo tri komada.

   Tako redovno završavaju treneri sa “filozofijom” sličnom Sušićevoj.

   Blo kako bilo, Sušić je imao (barem) dvije šanse da se lijepo i dostojanstveno povuče s položaja kojem, očito, nije dorastao. (Što, uostalom, pokazuje i cijela njegova dosadašnja trenerska karijera. Uostalom, da je igračka klasa ključ trenerskog uspjeha, Maradona bi bio Morinjo, a Morinjo – niko i ništa.) Poslije Brazila, i poslije Izraela. Nijednu nije iskoristio, pa je sad doživio otkaz, i da ga “BiH-fanatikosi” dočekuju transparentom: “Ako si ti trener, onda je Ekrem pjevač”. Tužno, da ne može tužnije.

   Je li je doista vjerovao da, on, sa ovim momcima, još može otići na Evropsko prvenstvo? Ko je god odmah nakon utakmice čuo, recimo, Begovića, kako “sipa” drvlje i kamenje na atmosferu u i oko reprezentacije i zalaganje njegovih drugova na terenu zna da bi to definitivno bila nemoguća misija. Da li je, možda, htio ostati zbog love, više nego solidne plate na koju, nakon ovog debakla, zacijelo nigdje drugdje ne bi mogao računati? Iskreno, ne mogu da vjerujem. Nije pijanica, nije raspikuća, toliko se para “namlatio” u Gradu Svjetlosti a, bogami, i na sadašnjoj funkciji – neće taj na prosjački štap. Pa šta je onda?

   Biće: prokleta volja za moć nekog ko je nekad bio (igrački) bog, a sad mu, izgleda, definitivno prijeti zaborav.

   A s tim se ni veći, i jači karakteri nisu znali nositi.

   Kolega-kolumnista ovg sajta je juče, u blago ironičnom tonu, pisao na ovu temu i sebe i čitaoce upitao: zašto uopšte da mijenjamo selektora? Pa zar godinama ne biramo političare koji isto tako očajno “igraju”, pa ipak ostaju u “prvom timu”? Samo je, mislim, zaboravio jednu stvar: naši birači nemaju baš nekog izbora. Sve, da ‘prostite, (skoro) ista talašika! A kad bismo, kao u fudbalu, umjesto Jekyll/Hyde-a, mogli da biramo između takvih majstora kakvi su Princ sa Neretve, Vaha, Baka, Meša, pa, zašto ne opet?, i vječito mladi Ćiro Blažević – gdje bi nam bio kraj?

   Tada sigurno na velike turnire ne bismo, kao pod Safetom (ali ne i Papetom!) išli sa onom Kubertenovom: “Važno je učestvovati”!

Goran Sarić
Autor 18.11.2014. u 13:18