Nedjelja nam je odavno ukradena, kupovali nedjeljom ili ne

Autor 3.3.2012. u 10:32

Nedjelja nam je odavno ukradena, kupovali nedjeljom ili ne

Nije postojalo društveno uređenje čiji napredak nije ovisio o iskorištavanju ljudskoga rada samo što je vlasnik istoga u određenom trenutku bio svjesniji ili ne.


Živimo u užurbanom svijetu kada je najveći kapital postalo vrijeme. Sve se mjeri u izgubljenom vremenu, u minutama kojima smo propustili akumulirati neko dobro. Nervozno tražimo vrijeme koje nam je tako ograničeno.

Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji, šest dana radi, a sedmi se dan i Bog odmarao te stoga nemoj raditi ništa niti ti niti tvoji ukućani….Započnimo ovu temu s parafrazom Božje zapovijedi jer povod za ovo razmišljanje je poziv na bojkot kupovine nedjeljom koji je početkom Korizme uputio biskup Vlado Košić.

Sjećam se kad sam bio klinac, nedjeljom je malo toga radilo, poneka pekara i to do podneva, poneki kiosk s vrlo ograničenim radnim vremenom, radile su neke službe koje moraju raditi zbog normalnog funkcioniranja države. Nedjelja je bila vrijeme odmora, vrijeme kada smo punili baterije, kada su se okupljale obitelji, išlo se u posjet djedovima i bakama, u vikendice, išlo se na Bogoslužja, utakmice…. Tek poslije podne toga dana bismo se igrali, a i to sjećam se, ispod glasa, jer eto nedjelja je ljudi odmaraju. Onda je došao  “pusti nek teče” kapitalizam i ukrao nam nedjelju. Odjednom sve te stvari više nisu bile važne, nije bila važna niti desetljetna borba radnika za pravom za odmor, nisu bile važne niti Božje zapovijedi, uvelo se klizno radno vrijeme, kažem klizno jer tako često isto je klizilo prema neograničenom, postala je važna mogućnost kupiti špeceraj u nedjelju poslije podne.

Tada, vodile su se budalaste rasprave o nedjelji, poput “ako policija radi mogu i trgovine” ili “ako popovi rade zašto ne bi svi”. Na drugom kraju spektra svekolikih narodnih besmislica nalazila se grupa velikih donatora Rimokatoličke crkve koji su se pravdali kako samo otvaraju radna mjesta, često uz simpatije iste. Rekao bih, toliko su radnih mjesta otvorili da sada 10 posto stanovnika ne radi, a 10 posto radi, a ne dobija plaću.

No, vratimo se nedjelji. U hrvatskom jeziku ista ima vrlo biblijsku etimologiju, a pojednostavljeno znači dan kada se ne djeluje. Za razliku od Hrvatske, u nekim zemljama niti internetske stranice nekih trgovačkih lanaca ne rade u nedjelju. Ne, ne radi se o nekakvoj klerikalnoj diktaturi, govorim o Nizozemskoj.

Ne čudi, stoga poziv biskupa na bojkot prodavaonica nedjeljom, poziv za korištenje tog dana za povezivanje s Apsolutom i odmor. Tim više što u Hrvatskoj živi više od 90 posto kršćana, a biskupov se poziv odnosi na njih 87,5 posto. I upravo ovdje dolazimo do biti stvari. Naime, ne možemo se ne zapitati koliko od onih koji rade nedjeljom imaju sakramente Rimokatoličke crkve? Ma nije moguće da nedjeljom rade samo oni koji se ne izjašnjavaju kao kršćani jer upravo oni, kao recimo uvjereni ateisti ili agnostici, često imaju vrlo veliku svijest o potrebi neradnoga dana!

Postavlja se i pitanje zbog čega tada prve redove Bogomolja zauzimaju ljudi čije su trgovine nedjeljom otvorene? Naime, prešućivanje ovih pitanja značilo bi upravo ono u što nas kler uvjerava, kako je Hrvatska zemlja s velikim brojem prakticirajućih vjernika i kako smo mi još uvijek bedem obrane katoličanstva. Istina je zapravo drugačija. Jer, kada bi svi nositelji sakramenata Rimokatoličke crkve bili prakticirajući vjernici, država ne bi morala financirati crkvu, ne bi bili potrebni ugovori s Vatikanom, ne bismo uopće morali braniti pravo djeteta na rođenje, ne bismo morali donositi uredbe o vjerunauku u školi, a niti zakone i uredbe o neradnome danu.

No, kako je sjajni David Albahari rekao u svome tekstu o nedjelji, svijet klizi prema kraju, nije ga ni šteta. Grinč nam je ukrao nedjelju i vrlo ju je teško pronaći. Pokušajte u nedjelju na ulici, tržnici i drugdje priupitati prolaznike koji je dan, garantiram kako će tek mali broj bez uztezanja znati odgovoriti, učinit će to tek oni koji eto baš putuju na misu i/ili oni kojima je svakoga dana, prisilno, nedjelja.  

Ako je negdje pao argument otvaranja novih radnih mjesta nedjeljom zasigurno je to Hrvatska. Dapače, otkad su nam ukrali nedjelju broj nezaposlenih stalno raste. Iako je, paradoksalno, u državi toliko toga što treba uraditi, sve manje ljudi ima novac za vikendice, a sve više ih ne mora ići u posjet djedovima i bakama, jer s njima žive u nemogućnosti plaćanja vlastitoga doma. Sve više radimo, a sve manje akumuliramo dobra.

Prije nekog vremena razgovarao sam s blagajnicom jednog trgovačkog centra i ona mi kaže kako se niti zakonska uredba o kompenzaciji noći i nedjelje ne poštuje u potpunosti. Mislite da pretjerujem? Pokušajte upitati vozače kontroverznog taxi prijevoznika kako im se nadoknađuje nedjelja ili zaštitare koji često rade i po 330 sati na mjesec.

No, nitko se ne buni, tražimo još vremena za akumulirati dobra, tražimo eliksire mladosti, kupujemo vrijeme uzimanjem raznoraznih preparata, uskoro ćemo i spavanje smanjiti za pola. Na Bogoslužja odavno ne idemo osim kad smo kumovi ili na zadušnice, ma ni djeca se više ne igraju u tišini jer susjedi su u šoping centru, nemaš koga više probuditi.

Radimo mnogo kako bismo mnogo trošili, trošimo mnogo kako bismo mnogo proizvodili, zagađujemo okoliš, ne provodimo vrijeme s bližnjima, sve manje je vremena i za metafizičke potrebe. Vrijeme nepovratno bacamo za napredak pojedinaca. Razmišljajući o svemu tome, poistovjećujem se sa Swannom Marcela Prousta iz maestralne edicije “U traganju za izgubljenim vremenom”. Jedina je razlika što ja ne tragam za bivšom ljubavi ili djetinjstvom, ja tragam za nedjeljom kakva je nekad bila, za mirisom nedjeljnog ručka jer niti pile kupljeno u nedjelju nema baš dobar miris.

SEEbiz.eu

Autor 3.3.2012. u 10:32