Nedjelja poezije (Enes Halilović)

Povezani članci

• Znanstvenik Hasanbegović Zlatko
• EU parlamentarci koji se zalažu za sankcije Dodiku, došli u posjetu BiH
• Holandija djelimično kriva za smrt 300 Srebreničana
• Vuk Perišić:Nacionalizam ponižava svojim postojanjem
• Serwer razotkrio Čovićeve namjere: Provedba odluke u predmetu “Ljubić” vraća BiH u ratne devedesete
• Zagreb se noćas potvrdio kao oaza nove antinacionalističke ljevice

Priredio: Adnan Žetica

Enes Halilović pripovjedač, pjesnik, dramski pisac, novinar, ekonomista i pravnik rođen je 1977. godine u Novom Pazaru. Osnovao je novinsku agenciju Sanapress, književni časopis Sent i web časopis za književni intervju Eskermann. Objavio zbirku poezije Srednje slovo( 1995), Bludni parip(2000), Listovi na vodi (2007) Pjesme iz bolesti i zdravlja(2011), zbirke priča Potomci odbijenih prosaca(2004) i Kapilarne pojave(2006), drame In vivo 2004 i Kemet(2010)

S poezijom Enesa Halilovića susreo sam se na portalu književnost org. Prva pročitana pjesma bila je iz njegove zbirke poezije Listovi na vodi, U potrazi za stilom.

Ti nemaš odluku u sopstvenom palcu. /Zato baci novčić/(niz vrijeme/u prostor),/ On će lako pročitati ishod na nebu/ I čekaće ga zemlja/Koja spokojno prihvata  odredbu. /Onaj ko dobije pismo/ Izgubio je glavu.

Već nakon prve pjesme dalo  se naslutiti da se radi o izuzetno zanimljivom poetskom ostvarenju. Listovi na vodi su treća zbirka Enesa Halilovića, ako je vjerovati bespućima interneta radi se o jednoj od najtiražnijih knjiga poezije u poslijeratnoj historiji Srbije. Halilović je poslije Listova objavio i Pjesme iz bolesti i zdravlja, zbirku kojom je potvrdio svoj pjesnički talent. Za potonju zbirku Halilović je dobio nekoliko pjesničkih nagrada od kojih se izdvajaju nagrade Branko Miljković i Đura Jakišić.

Ono što karakteriše Enesovu poeziju je prije svega narativnost. Halilović nam  kroz stihove priča priče. Narativnost obojena lirskom osjećajnošću, usudio bih se reći,  na koju su navikli od majstora proze Ćamila Sijarića.

Bitan momenat Halilovićeve poezije što nije opterećena. Često se susrećemo sa zbirkama autora u kojim nakon prvih nekoliko pjesama ili čak stihova možemo saznati zanimanje autora, bilo da se radi o profesoru književnosti, filozofu, historičaru, doktoru medicine, inžinjeru, zanimanje  postaje dominatan motiv i preokupacija te jedna od najvažnijih značajki te poeziji. U dvije zbirke, mislim, samo na jednom mjestu pjesnik kaže da je novinar i da parafraziram pita za mišljenje gluplje od sebe.

Halilović tematitizira odnos prema poeziji. Sa sedamnaest godina pjesnik je objavio svoju prvu knjigu ali još nije odgovorio na majčino pitanje od čega ćeš sine hleba da jedeš ? Stariji pjesnik odgovora mlađem pjesniku da mu poezija ne predstavlja ništa  na kraju životnog puta, niti mu je šta predstavljala na početku karijere. Sjene velikih pjesnika se kroz Halilovićeve stihove vuku po zemlji( pjesma Pjesništvo). Halilović  je svjestan da nije bogomodan da svi njegovi stihovi  nemaju jednaku težinu pa tako pjesnik čitaocu pokazuje bizone jedni spavaju a drugi trče a istom krdu pripadaju(Kompozicija). U Spisku pjesnik nam donosi spisak motiva koji su previše rabljeni u poeziji to su jesen, proljeće, vilin konjic i varvari. Ipak, pjesnik osjeća strahopoštovanje pred bjelinom papira. U pjesmi Priča aktuelizira tezu da poeziju čitaju samo oni koji je pišu.

 

 

Priča

Pita me Srđan Papić

Zašto poeziju pišem.  I veli:

 

Znaš šta mi priča Jelena Angelovska?

Radila je u nekoj biblioteci zamjenjivala  neku trudnicu,

kaže, za godinu dana niko nije tražio poeziju,

čitaju ljudi romane, priče..e, kaže, samo jednom,

u sumrak, prepala se Jelena, bila zima, duvao vetar

                                                                                strašan,

čovek ulazi, visok, nije ni zatvorio vrata za sobom,

potpuno sluđen, izgubljen u svemiru,

ulazi on, van sebe, i pita strašnim glasom:

imate li nešto od poezije…

 

Znam, rekoh mu, ja sam to bio.

 

Halilović  pomoću lokalnih motiva pokušava aktualizirati važna  pitanja. U Halilovićevoj poeziji surećemo se s ličnostima i motivima iz lokalne mitologije, ali takavi motiv  upotrebljen u njegovoj poeziji  bavi se univerzalnim  pitanjem tako pjesnik postiže ono što su postizali rjetki,  uspjeli pomiriti lokalno i globalno, savremenost i tradiciju.  

Oslonac

S početka dvadesetog veka, krvavog,

pa do kraja

živio Hamid iz Osoja

na jednoj nozi, oslanjajući se na štap.

 

Davno mu vršnjaci i braća pod zemljom

a on još zaliva

 i voćke  kalemi.

 

Dete sam bio( a dete svašta pita)

pa upitah Hamida

da li mu je teško stalno štap da nosi.

 

A on reče da štap njemu glavu nosi:

Zbog njega me u ratove nisu zvali.

 

U pjesmama iz bolesti Halilović nam iskreno, ironično, s odmakom od bilo kakvog nagovještaja patetike prikazuje svoju borbu za život. Naime pjesnik u jednom intervju kaže da je zbog bolesti smršavio na 56 kilograma s 120. Životnost poetskog izraza je najupečatljivija u onim trenucima kad je pjesnikovo bivstovanje najugroženije.

1.Pancolitis ulcerosa- extensiva

Čoveče,

kako si uspeo ovako da se razboliš?

 

Sebe jedeš, kaže mi doktorka Danijela.

 

Znaš ono, kad kažu

kida se

jede čovjek svoju lubinu

 

Uživaj malo,

šetaj, radi nešto zabavno,

 

piši pesme!

 

Ali doktorka…ja  pesme pišem.

 

 

4.zbirka

I WC ovde ima svoje predsoblje,

u njemu  raf po kojem su poredane boce urina.

Na svakoj boci ime i prezime, broj pacijenta.

 

I gledaš flašu, gledaš sebe.

I svakog jutra punjenje- suočenje.

 

Jedan kaže zrim kao vino.

Drugi kaže žutim kao list.

 

Neki starac u svoju flašu

kriško doliva bistri jabukov sok.

Hoće doktore da vara.

 

No aparat ga otkriva, kao detektor laži.

 

Ubuduće, starac mokri pred svedocima.

 

Jedan brkica osušeni

već tri dana ne puni dozu sebe

i flašu sa imenom svojim. Vratiše ga rodbini,

a rodbina ga vrati u zemlju

 

ali evo tri dana

gleda nas njegova flaša.

 

Upozorismo dežurnu sestru

da je urin mrtvog

ostao na rafu.

 

OK reče sestra

i prosto kao ceo život,

izruči flašu

 

u slivnik grada ovog.

Na svet onaj.

 

6. terapija

Kakve sam jade

ispio

 naiskap

 

pa sada

 lek u venu primam

 kap po kap.

 

12. plastična

Pošto su me operisali

hirurzi rekoše

 

da su siktala creva u utrobi, kao zmije.

 

Povadili ih i bacili u plastično korito

gde se smiriše, zauvek.

 

I rekoše hirurzi

da sad nosim ugrađen neki rezervoar

i u trbuhu montirane tri plastične štipaljke.

 

Dakle,

ja, pesnik Enes Halilović

nisam od krvi i mesa.

 

Uz odlazak

 

Takvi su ljudi,

vele da je otišao na nebo,

a oni ga spustili u zemlju.

 

Enes Halilović je s Pjesmama iz bolesti i zdravlja  bio u užem izboru  za Ratkovićevu nagradu. Uživajte u poeziji Enesa Halilovića do skoro najavljenog izlaska iz štampe njegovog prvog romana.

 

 

nedjeljapoezije@hotmail.com