Nedzad Bašić: Ko, kako i zašto razara Bosnu?

Izdvajamo

• Posebno će biti interesantno vidjeti kako će na sve to reagirati sudstvo i tužilaštvo BiH, kako će reagirati javni mediji, a posebno kako će na sve to reagirati institucije međunarodne zajednice koje imaju stanovitu dužnost zaštititi ovu zemlju od ovakvih nasrtaja na suverenitet njenih građana bez obzira na njihovu nacionalnost i građansku opciju. Iz ove studije očigledno je da od ovakvih kriminalnih klanova dolazi ista opasnost po opstanak BiH, koja dolazi i od Dodika i Čovića, ako ne i veća.

Povezani članci

• Ime amebe, 20 godina poslije
• KRAJ SVIJETA U SJENCI BOROVA
• RASPRODAJA REPUBLIKE SRPSKE: Dodik založio prirodna bogatstva za milijardu maraka kredita?
• Uskoro zabranjeni HDZ pokrao najmanje 30 milijuna kuna
• Stara pjesma o »novom zajedništvu«
• Sjećanje: Jovu Kapičića sada već grle njegovi mladi i hrabri Dalmatinci iz Druge dalmatinske brigade

Svaka pobuna pojedinca ili grupe kvalificira se kao pobuna protiv države, protiv sistema, protiv sopstvenog naroda. Stvara se „kriminalni moralni kodeks“ koji preko noći izrasta u vrhovni nacionalni sistem vrijednosti koji uživa podršku vjerskih i akademskih institucija i zaštitu pravnog sistem države. Pod krinkom ovog pravnog sistema realiziraju se veliki kriminalni projekti razaranja Bosne i Hercegovine kroz stvaranje klime straha, nepovjerenja, desparatnosti, izgubljenosti, te stvaranja malih zasebnih enklava u kojima će vladati svaki klan zasebno.

Mafijaško-kriminalno uništavanja Bosne i Hercegovine ili novi model političkog ustrojstva na Balkanu

Postoje li u BiH političke stranke sa političkim programima ili sa Bosnom vladaju rođačko-nepotistički i kriminalni klanovi koji samo imitiraju političke i nacionalne partije? Da li su Dodik i Čović danas najopasniji razarači Bosne i Hercegovine i najveća prijetnja miru na Balkanu? Koji su metodi djelovanja rođačko-nepotističkih klanova? Šta čini njihovu unutarnju kriminalnu kohezivnost? Koja interesna sprega je najjača u njihovim asocijacijama? Da li i na koji način međunarodna zajednica koristi rođačko-nepotističku destrukciju društvenog života u BiH da bi održala kakav takav mir na Balkanu? Koja i kakva je  odgovornost međunarodne zajednice za sve ovo što se dešava u BiH? Mogu li građani BiH postati konstruktivan partner u građenju nove vizije i nove političke strukture u BiH. Ovo su samo neka od brojnih pitanja na koja se pokušava naći odgovor u studiji pod gore navedenim naslovom koja je rađena u Centru za ljudska prava i prevenciju konflikta u Bihaću, za potrebe Instituta za mir W. D.C.

Jedno od centralnih pitanja u ovoj studiji je da li danas srpski i hrvatski klero-nacionalizam u korespodenciji sa bošnjačkim klero-integralističkim nacionalizmom predstavlja glavnu opasnost opstanka i demokratskog razvoja BiH. Kolika  opasnost dolazi od Dodika i Čovića kao glavnih protagonista klero-nacionalizma. U studiji se akcent stavlja na opasnost  njihovog degenerativnog, primitivnog, i opasnog klero-nacističkog huškanja sa kojim pokušavaju zamaskirati njihovu međusobnu povezanost kriminalnog jatakovanja i time izazvati opću nesigurnost i krizu društva i izazivanje novog sukoba i krvoprolića, a sve to  kako bi izbjegli sopstvenu odgovornost za pljačkanje sopstvenog naroda. Manipulacija sa masama i posebno spinovanje informacija koje šire klero-nacionalistički krugovi u uvjetima izuzetno niskog životnog standarda, sa podrškom koja sve češće i snažnije dolazi iz Beograda i Zagreba, prerasta u konflikt koji je sve bliže međunacionalnom oružanom konfliktu, što je velika prijetnja cijeloj Evropi.

Međutim, u zastoru ove nacionalističke ujdurme koju vode klero-naci(stički) lideri,  efektno djeluje treća dimenzija prijetnje miru i uništavanja BiH, koju čine bošnjački rođačko-nepotistički klanovi, koji će pod floskulom očuvanja cjelovitosti i integriteta BiH  činiti drugu vrstu zločina sa istim žarom i sa istim posljedicama, kao što to čine srpski  i hrvatski klero-nacionalistički politički lideri.

Na prvi pogled čini se da bošnjački klero-integralistički eho djeluje nešto tiše i rafiniranije od otvorenog i primitivnog srpskog i hrvatskog nacionalizma, i sa nešto manjim (nacio)nalističkim žarom ali više hinjski i prikriveno a sve to koristeći interesno ukrštanje sa srpsko-hrvatskim kršćansko patrijaršijsko-biskupskim klanova, koji se  ne libe pružiti snažnu kriminalno-kartelsku podršku muftijsko-medžliskim klanovima, ako jedan od njih zapadne u zonu opasnosti i rizika. Zašto kršćansko patrijaršijsko-biskupski i muftijsko-medžliski savezi? Ni jedan od ovih klanova uistinu ne nosi suštinske elemente religijsko-nacionalnih sistema vrijednosti i interesa sopstvenog naroda, ali u njegovom vjersko-nacionalnom identitetu nalaze verifikaciju legalnosti i legitimnost svoje kriminalne dimenzije. Ta verifikacija njihovog kriminala u okviru vjersko-nacionalnih institucija predstavlja i najveću zloupotrebu vjere i vjerskih institucije od strane ovih klero-nacionalističkih/političkih klanova, sa čime se i same vjerske institucije, voljno ili nevoljno, uključuju u njihovo kriminalno djelovanje i ratno-huškačko orkestriranje, i na taj način identificirajući se nacionalnim identitetom ovih kriminalno-političkih klanova.

U ovoj studiji efektno se demonstrira da se ovdje  ne radi  o klasičnim političkim strankama, partijama ili pokretima sa određenim političkim programima i ciljevima. Toga nema. Nema ni segmenta društva čiji se interesi zastupaju. Ovi političko-kriminalni klanovi, koji danas vladaju na političkoj pozornici BiH, čas su ljevičari, čas su desničari, čas djeluju sa pozicije lijevog ili desnog centra. Čas kooperiraju jedan sa drugim, čas su oštro suprostavljeni jedan drugom. Oni djeluju zajedno ili zasebno ali uvijek i isključivo u funkciji realizacije sopstvenih materijalnih interesa. Oni nemaju nikakvu ideologiju, mada to ne znači da se efektno ne zaklanjaju iza ideološke floskule raznih nacionalističkih ili radikalno vjerskih pokreta ako im to ide u prilog. Ovdje se isključivo radi o kriminalnim klanovima sa jasno profiliranim materijalnim interesima pojedinaca i grupa, sa prefiksom „politički“ i  „nacionalni“ koji im samo služe da svoj legitimitet čuvaju i brane iza zastora nacionalnog identiteta i  navodnih političkih interesa sopstvenog naroda kroz proces izbornog i skupštinskog glasanja i odlučivanja.

Da bi realizirali svoje materijalističke interese kroz izborne sisteme i sisteme skupštinskog donošenja odluka, ovi kriminalni klanovi stvaraju i razvijaju do perfekcije prvenstveno nepotističko-rodbinske, interesno-poslovne i regionalno-zavičajne… sisteme međusobne sprege u formi network sistema sa najvišim stepenom konspiracije, odanosti, međusobnog podržavanjem, prikrivanjem i pružanjem zaštite članovima klana od svake materijalne odgovornosti ili pravnog progona.

Da bi ovaj sistem mogao efektno da djeluje i da obezbjedi sigurnost i samopouzdanje u djelovanju članova klana, prvo se nastoji kreirati i demonstritati  moć političkog utjecaja ovih klanova što se postiže najčešće kroz interakciju sa policijom, tužilaštvom i sudstvom, javnim medijima, univerzitetima i slično. To se najčešće postiže tako što se koriste razne veze, ucjene ili pritisci, zaposlenje, sticanje raznih diploma ili zaposlenjem članova klana u te institucije koji potom djeluju kao insajderi, stvarajući time osjećanje nemoći i straha kod običnog čovjeka da se suprotstavi toj grupaciji odnosno klanu.

U studiji je značajno obrađena tema stvaranja opće društvene klime u kojoj se gubi svaka pravna sigurnost. Stvara se društvo anomije – bezakonja. Koristeći nepotističko-rodbinsku, interesno-poslovnu, regionalno-zavičajnu utjecajnu mrežu, ovi klanovi su u stanju da kroz skupštinsku proceduru na svim nivoima vlasti inauguriraju „pravna-pravila“ kojima najbeskrupuloznije udaraju na temeljne vrijednosti čovjeka: na njegovu slobodu i pravo živjeti kao slobodno ljudsko biće, na njegovo pravo privatnosti i lične svojine, a sve to pod krinkom „demokracije i zakona“. Stvara se osjećaj nemoći  i straha kod pojedinaca da se pobuni protiv  tih „nepotističko-jaranskih zakona“ koji se donose za jednokratnu upotrebu za realizaciju kriminalnih interesa tih vladajućih klanova.

Poseban aspekt studije je posvećen stvaranju društvene anksioznosti (straha) što dobija stravične razmjere. Svaka pobuna pojedinca ili grupe kvalificira se kao pobuna protiv države, protiv sistema, protiv sopstvenog naroda. Stvara se „kriminalni moralni kodeks“ koji preko noći izrasta u vrhovni nacionalni sistem vrijednosti koji uživa podršku vjerskih i akademskih institucija i zaštitu pravnog sistem države. Pod krinkom ovog pravnog sistema realiziraju se veliki kriminalni projekti razaranja Bosne i Hercegovine kroz stvaranje klime straha, nepovjerenja, desparatnosti, izgubljenosti, te stvaranja malih zasebnih enklava u kojima će vladati svaki klan zasebno.

Kako Bosna i Hercegovina na tim vrijednostima izrasta u privatnu državu nepotističko-rodbinskih, interesno-poslovnih, regionalno-zavičajnih „političkih klanova“ ova studija se pojavljuje kao specifična kriminološko psihološka studija sa izvanrednom sociološkom analizom izostanka bilo kakve društvene reakcije na ovako rastakanje društvenog tkiva zajednice. Poseban aspekt je posvećen javnim medijima koji se također nalaze pod velikim uplivom i utjecajem ovih „kriminalno-političkih“ klanova, te utjecajem policije, tužilaštva i sudstva na stvaranje ovakve društvene klime, a sve to praćeno sa neobjašnjivom indolencijom predstavnika međunarodne zajednice u BiH.

Svakako, jedan od najinteresantnijih dijelova ove studije predstavljaju istraživanja koja su urađena na Univerzitetu u Bihaću o tome kako se ova ustanova visokog obrazovanja razvija u efikasan instrument stvaranja i razvijanja razornog modela uništavanja BiH. Zašto je USK i Univerzitet u Bihaću izabran za ovaj eksperiment. Prvo, u USK nema većih srpskih ili hrvatskih „nepotističko-rodbinskih klanova“ koji bi mogli značajno utjecati na političke odluke u ovom kantonu i time izazivati međunacinalnu napetost, što ukazuje da nacionalizam nije sam po sebi opasnost za BiH. Drugo, Univerzitet je izabran kao institucija u kojoj po prirodi stvari su zaposleni najviše obrazovani gdje se najlakše mogu vidjeti jasni horizonti stvaranja ovog atipično društveo-političkog kriminalnog miljea, što opet ukazuje da je obrazovanje, posebno visoko obrazovanje, izraslo u glavnog generatora kriminala, korupcije, i destruktivnog djelovanja. Kroz likove sadašnjeg rektora Univerziteta Dr. Fadila Islamovića (bivšeg premijera USK koji je smijenjen zbog nesposobnosti, bivšeg dekana i prodekana na Tehničkom fakultetu i bivšeg prorektora Univerziteta u Bihaću, inače bivšeg radnika na benzinskoj pump, zaposlio sina na Univerzitetu), Dr. Mirsada Veladžića (bivšeg smijenjenog guvernera USK smijenjenog zbog kriminalnih radnji, bivšeg dekana i prodekana Biotehničkog fakulteta i bivšeg rektora i prorektora, inače bivšeg radnika u fabrici koka nosilja u Agrokomercu, koji je zaposlio svoju suprugu na univerzitetu), Dr. Atifa Hodžića (bivšeg premijera USK smjenjenog zbog nesposobnosti, bivšeg dekana i prodekana Tehničkog fakulteta, bivšeg pomoćnog radnika na pilani, čiji je sin proglašen studentom godine da bi ostao na Univerzitetu kao asistent), Dr. Refika Šahinovića, sadašnjeg predsjednika Senata Univerziteta (dugogodišnjeg rektora Univerziteta, te dekana i prodekana na Biotehničkom fakultetu, dugogodišnjeg radnika fabrike svinjogojstva u Čoki u Srbiji), Mr. Esada Bajramovića, predsjednika Sindikata univerzitetskih nastavnika, (bivšeg čuvara gradilišta i člana Komisije za traženje nestalih lica u toku rata, koji je zaposlio suprugu i zeta na Univerzitu), Dr. Halida Makića (bivšeg dekana i prodekana Biotehničkog fakulteta, predsjednika UO Univerzitet i člana Senate Univerziteta, dobitnika zlatne značke Univerziteta nakon otkrivenog plagiranja knjige Prof. Nade Kolb, sa Sveučilišta u Zagrebu, sinovac bihaćkog  muftije efendije Hasana Makića), autori su prikazali različite psiholosko-patološke profile pojedinaca  koji su strmoglavo padali na lokalnim političkim ljestvicama da bi se odmah potom strmoglavo uspinjali na lokalnim akademskim ljestvicama, sa visokim stepenom utjecaja na donošenje političkih odluka, što je slikovito ukazuje na visok stepen isprepletenost interesa između (kvazi)političkih i (kvazi)akademskih krugova u kojima se razvijao ovaj model dezintegrisane političke zajednice BiH. Tu je i niz drugih likova: sutkinje (supruge)  koja je zadužena za donošenje oslobađajućih sudskih presuda protiv članova ovog klana, tužioca (brata profesora Univerziteta) koji je zadužen da anulira sve krivične prijave protiv ove skupine, kuma predsjednika Vlade koji je mentor njegove disertacije čime se obezbjeđuju sve donacije za ovu grupu preko vlade USK, profesorice koja doktorirala za nepunih 8 mjeseci da bi potom postala prorektorica i predsjednica Komisije za izbore u akademska zvanja sinova i kćerki ove skupine, inspektorice rada i njenog zeta koji su zaduženi za progon nepoćudnih profesora, i niza drugih likova sa precizno utvrđenim zadacima i obavezama u razaranju Univerziteta, dakako  i BiH.

Interesantan dio studije posvećen je metodu raskrinkavanja i borbe protiv ovih klanova koji pod zastorom nacionalnih interesa, interesa države i interesa institucija perfidno razaraju tkivo BiH, razum i dušu njenih građana. Poenta ove studije je da je zadatak svakog intelektualca i korektnog građanina ove zemlje  ustati protiv ovakvih kriminalnih  mafija koje djeluju širom BiH.  Posebno će biti interesantno vidjeti kako će na sve to reagirati sudstvo i tužilaštvo BiH, kako će reagirati javni mediji, a posebno kako će na sve to reagirati institucije međunarodne zajednice koje imaju stanovitu dužnost zaštititi ovu zemlju od ovakvih nasrtaja na suverenitet njenih građana bez obzira na njihovu nacionalnost i građansku opciju. Iz ove studije očigledno je da od ovakvih kriminalnih  klanova dolazi ista opasnost po opstanak BiH, koja dolazi i od Dodika i Čovića, ako ne i veća.