Nedžad Novalić: Moramo pobijediti nacionalističke diskurse u kojima su uvijek oni drugi krivi

Povezani članci

• Revolucija i Reformacija
• Državni neprijatelj br. 1
• Pucaju li nedozrele tikve?
• Ljubo R. Weiss: Što povezuje Jasnu Babić, novinarku i Dinu Molnara, pokojnog policajca?
• Otpadnik od nacije
• Štete li biskupi ugledu Hrvatske?

Centar za nenasilnu akciju godinama kroz promociju kulture nenasilja, dijaloga i izgradnje povjerenja među pojedincima i grupama radi na konstruktivnom suočavanju sa prošlošću kao jednom od ključnih faktora izgradnje mira. Sa Nedžadom Novalićem iz ove organizacije, koja ima sjedište u Sarajevu i Beogradu, razgovarali smo o spomeničkoj kulturi, ideologijama viktimizacije, odnosu prema žrtvama i memorijalizaciji, Zakonu o zabrani genocida kao i o drugim temama.

Razgovarao: Predrag Blagovčanin

Prošle godine u uslovima pandemije održani su javni skupovi u Sarajevu na kojima se podsjetilo na žrtve koje su ubijena na Kazanima tokom 1992. i 1993. godine. Da li je Sarajevo do sada izgradilo odgovoran odnos prema svim zločinima, bez obzira na nacionalnu ili religijsku pripadnost žrtvi?

Bilo bi mi teško odgovoriti na ovo pitanje sa da ili ne, a mislim da bi bilo i korisnije govoriti o tome šta je dobro urađeno na putu gradnje odgovornog odnosa spram svih žrtava i šta još treba učiniti. Važno je što su zločini koji su se dešavali na Kazanima, a za koje su odgovorni pripadnici ARBiH, zaustavljeni i to u ratnim okolnostima. Kazani su također, barem je moj osjećaj, detabuizirani zahvaljujući i sarajevskim medijima, aktivistima… Smatram pozitivnim i činjenicu da je javnost prije dvije godine jasno rekla da na čelu jednog javnog preduzeća ne može ostati osoba koja je odgovorna za ratni zločin nad sarajevskim Srbima. S druge strane, postoji niz stvari koje tek treba napraviti – potrebno je podići spomenik žrtvama ubijenim na Kazanima, potrebno je obilježiti niz mjesta stradanja, evo uzmimo za primjer Veliki park gdje, koliko mi je poznato, niko ne spori da se zločin desio, potom lokacije koje su služile kao zatočenički objekti itd.

U jednom od intervjua koji ste dali za Mrežu za izgradnju mira naglasili ste da ove godine očekujete izgradnju spomenika na Kazanima. Mislite li da će institucije konačno učiniti nešto kako bi se ovo mjesto stradanja adekvatno obilježilo?

I dalje se nadam i vjerujem da hoće, posebno jer su Kazani, kako rekoh, u najvećem dijelu sarajevske javnosti prihvaćeni kao ratni zločin i mjesto stradanja. Konkretne informacije nemam kada će to biti učinjeno, posebno jer se u ovom trenutku bira nova vlast Grada Sarajeva. U javnosti se dosta govorilo o personalnim rješenjima, ali su informacije o programskim načelima i planiranim aktivnostima nove gradske vlasti dosta šture i iz njih uopće nije jasan njihov stav o ovom pitanju. Bez obzira ko na kraju bio vlast, ostaje i moralna i zakonska obaveza, jer je Inicijativu već usvojilo Gradsko vijeće Sarajeva, da se spomenik podigne.

U tom kontekstu, koliko je uopšte priča o spomeničkoj kulturi i memorijalizaciji vezana za nacionalističke diskurse i narative?

Spomenici, kao jedan od elemenata aktuelnih politika sjećanja, su u suštini puka ogledala tih politika sjećanja, njih najmanje tri u Bosni i Hercegovini. Ne znam jesu li to nacionalistički diskursi i narativi, nekad se bojim pojmova koji su izgubili na značenju, ali kada ih pokušate opisati to su diskursi koji insistiraju da je njihova etnička grupa isključivo žrtve, dok su “drugi” isključivi počinioci. I taj odnos “mi” žrtve, oni “počinioci” se transferira kroz cjelokupnu poznatu povijest, čime se, što je možda i najstrašnije, projicira jedan začarani krug nasilja u smislu da smo uvijek bili i bit ćemo u ratu. Naravno, svaka politika sjećanja ima i konkretne zadatke, a u Bosni i Hercegovini to je podgrijavanje strahova, retraumatizacija žrtava, odgoj novih generacija koje će reproducirati takve odnose i u budućnosti. Sve ovo svakako ne znači da treba reći kako je stanje katastrofalno i povući se sa tog terena. Naprotiv, uprkos takvim politikama sjećanja važno je da postoje ljudi i inicijative koje će imati jedan odnos spram svih žrtava, koji će moći jasno i nedvosmisleno osuditi sve zločine, zatražiti od svoje zajednice da obilježi mjesta stradanja svih žrtava, koji će doći i na zvanične komemoracije i odati počast žrtvama, makar te komemoracije danas izgledale često kao politički skupovi, a ne dani sjećanja na žrtve. Prepuštanje terena i povlačenje u sigurnu zonu uz nadu da će neko čarobnim štapićem sve riješiti nije način da se aktuelno stanje popravi.

Do koje mjere se u Bosni i Hercegovini kao i u drugim državama bivše Jugoslavije manipulira žrtvama rata ideologijom viktimizacije?

Često smo svjedoci da se jedna specifična žrtva, to može biti osoba, porodica ili grad, koriste kako bi se za cijeli kolektiv i svakog pojedinca iz tog kolektiva izgradio svojevrstan diskurs po već pominjanoj paradigmi u kojoj smo “mi” uvijek i samo žrtve, a “oni” uvijek i samo počinioci. Istovremeno, važno je ne uskratiti pravo svakoj žrtvi da bude priznata kao žrtva, da ima pravo i mogućnost ispričati svoju priču ako to želi, da ne dođemo u situaciju u kojoj su nam žrtve teret kojeg bismo najradije zbacili i “okrenuli novu stranicu” kako nam se ponekad poručuje. Kako god je prvo nepravedno i nepošteno prema samim žrtvama i cijelom društvu, tako je i sa ovim drugim.

Prošle godine je Tužilaštvo podignulo optužnicu protiv pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta zbog djelovanja u Višegradu. Možemo li u ovom trenutku govoriti o napretku pravosudnih institucija u kontekstu sankcionisanja nacionalne netrpeljivosti?

To je dosta kompleksno pitanje i vidjet ćemo šta će biti odluka suda. Kompleksno je u smislu da se radi o izazivanju nacionalne netrpeljivosti verbalnim činom, a svjedoci smo da su najviši politički i drugi dužnosnici također koristili govor mržnje, uvreda i jasno doprinosili netrpeljivosti bez da su ikada procesuirani. Lično smatram da ipak treba postojati određena crvena linija u javnom diskursu i djelovanju i da bi nadležni organi u određenom momentu trebali reagirati. Opet, jednako je važno da ne dođemo u situaciju da uvodimo neku vrstu “verbalnog delikta” iz prethodnog sistema.

Skidanje ploče sa imenom Radovana Karadžića sa Studentskog doma na Palama iniciralo i eventualne izmjene naziva trgova i ulica po zločincima iz Drugog svjetskog rata. Po vašem mišljenju, posvoji li u ovom trenutku dovoljna politička podrška za ove izmjene?

Ako je suditi po tome da je Inicijativa usvojena u Parlamentarnoj skupštini BiH, onda postoji. Ako pak pratimo komentare i pravdanja pojedinih koji su glasali za Inicijativu, koja je potpuno neobavezujuća, čini se da je većina za to da se uklone nazivi po zločincima iz drugih naroda, dok za one iz “našeg” naroda uvijek imamo mnogo više opravdanja i razumijevanja. Čak i oni koji nastupaju sa jasnih antifašističkih pozicija nisu baš voljni da Inicijativu provedu tamo gdje imaju stvarnu vlast. Iz svega, najveći dobitak bi mogao biti da se otvori pitanje kako se imenuju nazivi ulica, trgova, studentskih domova… Da li to činimo sa namjerom da jedni drugima guramo prst u oko ili zaista promišljamo koga želimo da promovišemo, koga želimo da istaknemo, od koga pravimo poželjni model za buduće generacije? Ako želimo da gradimo bolju budućnost za sve nas, za našu djecu, svakako bi trebalo voditi računa kako će neke naše geste i postupke doživjeti drugi. Bilo bi važno stvoriti atmosferu da jedni drugima možemo reći šta nam smeta, šta nas boli, ne samo u nazivima ulica, već i u drugim stvarima. I naravno, ne samo da možemo reći, već da možemo i čuti druge.

Govoreći o političkoj podršci, možemo li očekivati ove godine usvajanje Zakona o negiranju genocida u Parlamentu BIH?

Čak i historičari koji su se bavili istraživanjem povijesti Bosne i Hercegovine i samog genocida i koje sigurno možemo svrstati u prijatelje BiH nisu jedinstveni oko toga treba li zakonski zabraniti negiranje genocida. Mislim da je to jedno političko pitanje koje suštinski neće ništa promijeniti, čak i da bude usvojen ili pak nametnut od strane visokog predstavnika. Niz stvari je u ovoj državi zabranjeno zakonski, uzmite primjer korupcije, pa vidimo da nije baš mnogo onih koji su u prilici da se bave koruptivnim radnjama da se sustežu od toga jer je zabranjeno. Ako bi postojala politička volja da se zakon usvoji, to bi već bio značajan iskorak jer je za usvajanje zakona neophodna podrška i iz Republike Srpske. Ako bi se pak išlo na nametanja zakona, bojim se da bi šteta mogla biti veća od koristi. U konačnici, smatram da je važnije da se negiranje genocida učini neprihvatljivim na društvenom nivou kroz porodicu, kroz obrazovanje, medije…

I za kraj, obzirom na pandemiju korona virusa, koliko su usporene ili onemogućene aktivnosti organizacije Centar za nenasilnu akciju? 

Dosta smo pogođeni pandemijom, kao i cijeli svijet. Niz naših aktivnosti vezan je za susrete ljudi, prosto bez tih susreta nemoguće nam je zamisliti rad na izgradnji povjerenja i pomirenju. Dio naših aktivnosti jesmo prebacili u online sferu, ali ovi susreti čovjeka sa čovjekom, bez obzira na sav napredak tehnologije, zahtijevaju fizičke susrete, putovanja, posjete, okupljanje i većinu tih aktivnosti smo obustavili. Izgubili smo neke drage prijatelje i svjesni smo da zdravlje i ljudski životi nemaju cijenu. Sa nestrpljenjem očekujemo okončanje pandemije i mogućnost ponovnih susreta.

Intervju je nastao u saradnji sa forumZFD u Bosni i Hercegovini.