NEKAD NE BUDE HRABRIH

Sabira Halilovic Levin
Autor 14.5.2020. u 13:26

NEKAD NE BUDE HRABRIH

Sve suze u ovom sjećanju, iznenadne ili predvidljive, su iz jednog izvora

Umjesto svih komemoracija žrtvama fašizma i replika na nekakve Bleiburge trebalo bi postavljati matematičke zagonetke u zabavnom kutku novina: Da bi jednom čovjeku pročitali ime i prezime trebaju nam dvije sekunde. Ako su nacisti i njihovi sljedbenici poubijali 20 miliona ljudi, koliko vremena nam treba da iščitamo njihova imena: koliko mjeseci, koliko godina? Ili zadatak prilagoditi samo jevrejskim žrtvama od 6 miliona. Preko tri mjeseca čitati samo jevrejska imena nedužne djece, žena, muškaraca (pauza i posustajanje nisu dio kalkulacije). Dimenzije zločina nanesenog od strane nacista i kolaboratera u industrijskom istrebljenju cijelih naroda su nepremašene u svom kvantitetu.

Prije 25 godina obilježavana je 50-godišnjica oslobađanja zloglasnog koncentracionog logora Buchenwald. Dobila sam tad, još studentica u Njemačkoj, molbu nekakvog ministarstva da prevodim bivšim logorašima iz bivše Jugoslavije. U to surovo vrijeme zanimao me je II SR koliko i ostale moje zemljake. Sva čula su bila okrenuta na trenutačno stanje. I već tu je bilo toliko užasa, nepravde, očaja, malo nade pa opet očaj, da mi je i sama pomisao na Hitlerove logore smrti od prije pola stoljeća uzrokovala tjelesnu mučninu. Kao kad te okreću na ringišpilu unazad nakon što ti je već sasvim muka. Ali, satnica je bila tolika da sam zvala, naviknuta na slabo plaćene pomoćne poslove, da pitam da li je to zaista satnica ili angažman za oba dana. Pristala sam. Na jedan dan.

Rečeno mi je da ću biti odgovorna za grupu bivših logoraša iz Splita. Iz Jugoslavije su bili još dvojica Slovenaca. Pitala sam šta je sa ostalima iz drugih dijelova zemlje (zemlje u dijelovima, dijelova zemalja?). Bilo je nemoguće, što iz sigurnosnih, što iz administrativnih razloga pozvati sve preživjele. Vraćala im se pošta. Rečeno mi je da će Elie Wiesel, nobelovac i bivši logoraš držati govor. Ne, ne može se dobiti govor unaprijed radi pripreme. Da, da, treba se simultano prevoditi. Simultano prevoditi govor koji se iščitava s papira! OK, pitaće da li će govoriti na Njemačkom ili na Engleskom. Vjerovatno neće na Njemačkom. Pokušala sam biti ironična: „Čudo, neće na Njemačkom!“ Službenik na telefonu nije komentarisao, bio je škrt u davanju ikakvih informacija. Nazvala sam moju mentorku prof. dr. Schubert, koja me je mislim i predložila tamo nekima, da je zamolim da me spasi od blamaže. Rekla mi je da je dovoljno da sažmem govor i da ću ja to uspjeti, zna ona.

Imala sam nešto vremena, iščitavala sam tekstove Elie Wiesela, pokušavala sam anticipirati šta će govoriti. Šta će govoriti čovjek na toj 50-godišnjici oslobođenja, koji je kao dječak ležao ispod kreveta svog oca u baraci Buchenwalda? Ni kriv, ni dužan. Otac je bio bolestan. Molio je vode. Vode nije bilo. Patio se. Niko od mnogobrojnih zatvorenika u toj baraci mu nije smio prići. Na kraju je zvao malog Elija. Ni Elie se nije usuđivao prići ocu. Umro je prizivajući ga. Mislila sam – Elie će pozdraviti ljude i više neće reći ništa na toj godišnjici oslobođenja. Kao da se krhka ljudska duša može osloboditi od te vrste patnje. Ne, Elie Wiesel neće u Buchenwaldu moći reći ništa.

Čak se i u familiji moje majke šuti o zločinu koji je nanesen njenom bratu, civilu, rođacima i komšijama, civilima. U nas se primjerice vjeruje da kad neko oboli od karcinoma, ni po koju cijenu ne trebaš zvati bolest imenom. Ne znam na čemu bazira to vjerovanje. Kao da rak dobija na snazi kad mu kažeš ime. Ko zna. A šuti se možda i kad misliš da se ionako sve zna.

Bila sam preplašena zadatka, ujedno i bezvoljna da se upuštam u žal „drugih“ davno okopnio, ljudi s kojima ne dijelim ništa, mislila sam. Ljuta zapravo na sebe da sam iz pohlepe za novcem preuzela nešto čemu ne mogu biti na usluzi, ni emotivno (sve se u meni opiralo suočavati bol koja nije aktualna, koja nije moja), ni intelektualno (zadataku nisam bila dorasla). Ljuta i da se toliko uspuhuju oko obilježavanja nečega što se ne može promijeniti, dok ljudi trenutačno vape da im se pomogne (Srebrenica je pala 2 mjeseca nakon ovog događaja, o situaciji se znalo i pisalo u njemačkim medijima).

Došao je i taj dan. Vozom do stanice u Weimaru. Imala sam vremena popiti kafu do autobusa u Buchenwald, odmah nadomak dvorca Ettersberg, gdje je Goethe držao bankete dva stoljeća ranije. Germanisti do Buchenwalda neće zalutati. Stanica u Weimaru ima odličnu knjižaru. Imali su Feral! Nisam ga već dugo uspijevala naći, ali smo stare listove slali jedni drugima poštom. Feral je bio „glas razuma koje se do suza smije nemani u lice“ (bice da sam ovo negdje pročitala, ali upravo tako sam osjećala). Značio je nadu da je još uvijek moguće da se sve sredi. Revolucijom. Ustankom. Partizanski ili nekom drugom tehnikom. O tome nisam imala predstavu. Uglavnom bi napisali što se treba znati. Sad je samo pitanje vremena. Jasno, treba sad hrabrosti izići iz zaklona. Tad zaista ni sanjala nisam, a mogla sam znati čitajuci Elie Wiesela, da je ta hrabrost iznimna. Ljudski je ne imati je. Većinom se pojave hrabri i onda se desi neka vrsta zaraze pa se mnogi ohrabre. Ali šta bude kad nema hrabrih? Ili, još gore, a što je bilo prosto nezamislivo: kad nema prave strane.

Stigavši u Buchenwald pridružili su me trojici staraca, koji su izgledali poprilično odmorno i – ovo mi se nikako nije uklapalo u scenu – iznimno raspoloženo. Pozdravili su me srdačno, ma da ih ne persiram, bogati, svoji smo. Andrija, Mile, Marin – Sabira. Dobila sam nekakav program i to smo trebali apsolvirati. A moja zadaća je bila da njih trojicu vodim do tih šaltera i da im prevodim šta god treba. Samo, njih trojica već nekoliko sati ranije, kako se ispostavilo, došli su na „lice mjesta“ i znali su bolje od mene gdje se šta nalazi. U Hotelu u Weimaru su bili odsjeli dan prije. Ušavši do tih šaltera, gdje sam trebala prevoditi, shvatila sam da moji štićenici tečno, ma izvrsno govore Njemački. Znali su se čak perfektno i sprdati s preozbiljnom i u crninu odjevenom mladom ženom na šalteru. Oni su bili proljeće, ona je bila smrt. Izgledalo je kao da je po naredbi tako inscenirana, da sve bude kako dolikuje prilici. A oni raspoloženi, odjeveni u lijepa, ispeglana i svijetla odijela. Vidjevši da njima ne treba nikakva vrsta pomoći za koju sam ja angažirana, postiđeno kao zalutala ponudim da se ja povučem. Ali Mile nije htio da čuje, ostali su se složili. “Curice, ti ćeš sad lipo s nami da se malo proveselimo. Sve su spremili za žurku.” A onda sva trojica u smijeh. Trebam im da im poboljšam prosječnu starosnu dob. I tako dalje. Biseri. Crni.

Oko nas se je stvarao sve veći košmar. Pristizali su autobusi sa starcima, većinom muškarcima ali i ženama. Mnogi su očito tek pristizali sa dugog puta iz dalekih dijelova Rusije ili ko zna otkud i bili su smoreni, ozbiljni i zbunjeni u tom košmaru. Samo su moja trojica Dalmatinaca meni djelovali kao pravi mušketiri. Kao da su promašili adresu. Oko nas govorili su svakojake jezike. Sve te organizacione stvari su se dešavale ispred ulaza u Koncentracioni logor Buchenwald. Ispred onih lijepo iskovanih željeznih vrata na kojima i danas piše „Jedem das seine“ (svakom njegovo). Ispred tog ulaza bio je razapet ogroman bijeli, kao svadbeni, šator, sa stolovima i pićem unutra. Pitala sam svoje kako ćemo s govorom Elie Wiesela, da li da im na kraju sažmem šta je rekao, navodeći vodu na svoj mlin. Rekoše da se ništa ne sikiram i da „uživam“.

„Otkud si ti iz Bosne, Sabirice?“ Velim da sam iz Prnjavora, onog kod Banjaluke. Sjeli smo za sto, odmah blizu ulaza. „Aaaa, Banjaluka!“ Počeše pjevati sevdah, sve trojica: „… i ta tvoja sela, u tebi me cura zanije…“. Dođe do našeg stola kelner (više mi je bio kao, rekla bih, redar, da nismo bili gdje smo bili). Pomislih da će reći da ne pjevaju i narediti im da plaču. Ali htio je samo ukazati na to da sjedimo za stolom koji nam nije pripisan. Pitaće Marin da kako on zna da nam nije pripisan. Zna, jer nema naših imena, nema ničijeg imena. Oni su ljubazno na perfektnom njemačkom konjunktivu molili da ostanemo gdje jesmo. Redar je rekao da to ne može sam odlučiti i otišao je da vidi. „Neke stvari se nikad ne mijenjaju,“ rekao je jedan od mojih veseljaka. Nije im se smijalo. Ja sam se, možda prvi put, usudila nasmijati. Na pogrešnom mjestu. Moj smijeh se rastočio sam samcat u bijelom šatoru ispred Koncentracionog logora Buchenwald. Zaista, bila sam na sasvim pogrešnom mjestu. Sasvim nepotrebna.

Dobili smo dozvolu da smijemo ostati gdje jesmo. Elie Wiesel je držao dug govor. Moja „raja“ je gubila strpljenje. Kao kakvi đaci pred veliki odmor. Počeli su me ispitivati. I ja njih, iz učtivosti. Istovremeno sam osjećala da je pogrešno ne slušati nobelovca. Bila sam toliko sretna da ne sjedimo negdje sasvim blizu govorniku, jer sigurna sam da se stvari za mojim stolom ne bi odvijale drugačije. I onda bi opet došao redar. Poslao bi nas pogrešnim autobusom nazad, u Rusiju, jer smetamo. Jedan u mojoj raji, saznala sam u tom razgovoru, je bio profesor matematike, drugi je predavao jezike, treći građevinski tehničar – u Splitu.

Pitala sam kako su oni došli do Buchenwalda: Bili su dječaci, 15 i 16 godina. Italijani su ih uhvatili kako šire komunističke letke i odveli u logor u Italiju. Nakon kapitulacije Italije 1943. prevezeni su do Dachaua, a zatim u Buchenwald. Tu su ostali do oslobođenja, aprila 1945. Potvrdili su mi da je Buchenwald zaista oslobođen od samih logoraša. Ali da je to bilo moguće tek kad su američki bombarderi već uveliko nadlijetali iznad njih i kad je bilo jasno da se probijaju.

Nisam se usuđivala pitati o detaljima života u logoru. U toku priprema čitala sam mnogo i posjetila memorijalni centar. Znala sam mnoge, jezive detalje. Nije mi sasvim bilo jasno kako je moguće da moji Dalmatinci ne pokazuju nikakvu tugu, ganutost, bol našavši se na tom mjestu ponovo. Jedina blijeda rezonanca njihovih napaćenih dječjih duša je bila ta iznenadna promjena raspoloženja kad im je rečeno da stol nije pripisan njima.

Koliko se ja nisam usuđivala barkati u rane, toliko su oni mene ispitivali, zapravo lične stvari. Odjednom sam kao odgovor počela referirati o ratu u Bosni i Hercegovini. Meni je „velika politika“ bila ono što njima sprdnja i šala, svi smo time bježali od lične boli. Bačena u tu bujicu, nisam više mogla nazad, svjesna da to nikako ne priliči mjestu i povodu zbog kog smo tu, pitala sam kako Splićani misle o Tuđmanu i Bobanu. „E, a ća ću mislit; Tu si, di si; E a tako je; Ni drugi nisu bolji.“, okolišali su, ništa zapravo ne odajući. Ni jedan stav. Fabulirali balans zla. Da li misle da će oni ikad završiti kao osuđeni zločinci, nisam popuštala. Onda je Marin ulovio moju agitirajuću ruku i prilijepio je za sto. Sasvim smireno je govorio, ostali su šutili, pretvarali su se kao da hoće eto sad odjednom da slušaju šta Elie ima da kaže, a mi im smetamo. „Vidi tu tvoju torbicu“, rekao je, „Vidi!“. Pokazivao je na mjesto, gdje je morao ugledati moje novine kad sam otvarala torbu. Sad je bila zatvorena i ja nisam razumila. „Ja i ovi moji drugari smo penzioneri, mi smo svoje odradili. Feralovcima smo MI bili učitelji. Od nas dosta.“

Od tog momenta smo svi zainteresirano buljili u Elie Wiesela, koji je cijelo to vrijeme držao svoj govor. Najednom govornik je počeo plakati. Suze su mu tekle, a on je iskrivljenog lica i dalje čitao svoj govor. Onda sam i ja odvalila plakati, potoke, nijemo. Zahvalna nobelovcu da je počeo. Iako su mi, nakon našeg razgovora za stolom, od uzbuđenja, srama, beskrajne tuge zujile uši da nisam mogla čuti niti jednu jedinu riječ govornika. Nakon što je Elie Wiesel završio govor, ustali smo svečano. Starci su se izvinili (oni meni!) što me ljute. Preduhitrili su me i opet posramili. Rekla sam da nikako nije bilo u redu od mene dovoditi aktualnu politiku na ovo mjesto. Rekli su da je SVE u redu.

Smiješili su mi se očinski, zaista, zaista toplo, kao da smo upravo podijelili nešto lijepo jedni s drugima. Andrija mi je udio bedž od nekakve brodogradnja-firme na rever sakoa kao poklon. Kao da udijeva orden. Ostali su se bunili, „E Bubalo, jest‘ ti i poklon. Da nije poskup, propašćeš!“. Smijali su se iznova. Svi smo se smijali.

Nakon sto smo napustili šator, svi smo krenuli prema otvorenoj kapiji „svakom njegovo“ koja je vodila na prelijep vidikovac. Pogled se prostirao sve do zamka Ettersberg, okolo more stare bukove šume (ima li ljepše boje od lista bukove šume s proljeća!). Jedino je nenagoviješten oštar, neobično hladan i prodoran vjetar podsjećao da se nalazimo, da upravo hodamo po jednim od najgorih logora smrti. Taj vjetar je uvijek tu, kasnije sam dolazila ponovo na to mjesto. Bivši logoraši ga često opisuju, prisjećajući se kako su morali satima stajati s par krpica na kostima. Tamo gdje su bile poredane barake više nije bilo ničega, osim tek nazirućih starih tankih, krnjavih temelja. Koračali smo zajedno, zapravo sam osjećala da njih trojica koračaju s ciljem, šuteći, a ja sam ih pratila. Zastali su onda na jednom od onih temelja. Plakali su dugo i tiho. Udaljila sam se nečujno. Izišla sam iz areala logora s natpisom „svakom njegovo“, u istom momentu shvativši zašto je to jedna velika laž. Najveće što imamo dijelimo s drugima. Sami za sebe nismo ništa.

Sabira Halilovic Levin
Autor 14.5.2020. u 13:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija