Nekom globalni terorizam, nekom brat

tačno.net
Autor 11.9.2014. u 11:21

Nekom globalni terorizam, nekom brat

Piše: Edin Forto

Završio sam školu u najgorem mogućem trenutku. Finansijska kriza krenula je već u martu, a do kraja maja kad se dodjeljuju diplome niko više nije zapošljavao. Ovo se posebno odnosilo na finansijski sektor. Naučio sam termin “zamrznuto zapošljavanje” i sa poljuljanim optimizmom krenuo u potragu za poslom.

Situacija je bila jasna. Prezadužen zbog školarine ne bih izdržao bez posla dalje od Nove godine. Svako jutro od 7-12h bih slao prijave za posao. Nakon toga bih išao preko studentske službe u jednu fondaciju gdje sam po cijeli dan arhivirao nekakve konferencije i tako zarađivao za hranu. Posao je bio toliko dosadan da sam se preporodio nakon otkrića fondacijskog haotičnog podruma. Tako sam negativnu energiju nagomilanu slanjem uzaludnih prijava praznio premještajući ogromne komade namještaja i prašnjave kutije.

Nakon nekoliko dana i stotinjak prijava, javila se jedna Šveđanka. Imala je isti magisterij, što je u Americi nepogrešivi znak prepoznavanja i pripadnosti. Radila je u višem upravljačkom sloju tada moćne banke Solomon Smith and Barney. Nabio sam kravatu i pripremio svoju klasičnu priču o Bosni, ratu, preprekama, motivaciji, želji za učenjem i činjenici da će ispraviti veliku svjetsku nepravdu ako mi pomogne.

Razgovor je trajao 30 sekundi. Ušla je u kancelariju i odmah s nogu pitala što sam došao. Skamenio sam se. Pa treba mi posao! Ne, morao sam znati tačno koji posao, u kojem odjelu, zašto sam dobar baš za to. Nisam imao pojma. Meni je samo trebao posao, pa poslije ću valjda skontati šta mi dobro ide a šta ne.  Zar je moguće da je ne zanimaju rat i paljenje patika za kuhanje ručka? Uglavnom, kad je vidjela s kim ima posla, uzela je papirić, napisala naslov knjige “Killer Interviews”, mahnula “vidimo se!” i otišla.

Od tog dana sam pored slanja prijava i čiščenja podruma uveo vježbe razgovora za posao u američkom korporativnom svijetu, a sve po receptu knjige koju je preporučila hladna Šveđanka. Dani su prolazili, avgust je curio i bivao sam sve spremniji. I onda se pojavio oglas za analitičara obvezničkih fondova u banci Merrill Lynch. Bio je to nebeski znak. Za vrijeme studija, obavio sam s njima bar pet razgovora, bezuspješno pokušavajući da upadnem na stažiranje. Maštao sam o radu u njihovom sjedištu  u Svjetskom finansijskom centru koji je samo jednim staklenim hodnikom razdvojen od Svjetskog trgovačkog centra, popularnih “tornjeva blizanaca”.

Rasturio sam na razgovoru. Morao sam napisati i esej na iznenadnu temu “Da li Argentina treba koristiti štednju ili poticajnu potrošnju da bi izbjegla bankrot?” Objasnio sam uzaludnost insistiranja na štednji naciji koja po glavi stanovnika troši sedam puta više kozmetike od ostatka svijeta.

Moj budući šef sa talijanskim prezimenom mi je rekao da će me zaposliti, ali da zbog “zamrzavanja” nema dozvolu da me primi za stalno. Krenut ćemo na pola radnog vremena dok se ne steknu uslovi. Oduševljeno sam pristao. Nisam ni pitao za platu. Osvojena je Merrill Lynch! U sezoni masovnih otpuštanja iz banaka, ne samo da sam našao posao, već sam upao u jedan od nasjajnijih dvoraca Wall Streeta. To veče sam slavio sa grupom studenata iz doma, ekipom iz bivših zemalja Sovjetskog Saveza kojoj ne treba jak povod za sređivanje Ruskog Standarda, najbolje votke na tržištu.

Počelo je iščekivanje. Dani su prolazili, a šef se nije javljao. Ponekad bih ga nazvao, a on bi mi strpljivo objašnjavao da je službenik iz obračuna plata na odmoru i nije me mogao dodati na platni spisak. Posao preko studentske službe je završio. Odlučio sam čekanje ispuniti stažom u firmi za politički konsalting. Dva puta sedmično sam radio istraživanje, besplatno, ali bolje nego sjediti kući i plakati. Firma je imala petnaestak ljudi. Znali su sve o zemljama u razvoju koje proučavaju, a vlasnik je bio mali američki genije, slika i prilika Harryija Pottera. Bio je opsjednut Rusijom, a svaki petak na kraju radnog dana bi satjerao zaposlenike u svoju kancelariju da piju votku naiskap.

Jednog prelijepog septembarskog jutra, još uvijek čekajući sudbonosni poziv od Merrill, krenuo sam na staž. Po islasku iz podzemne, dalje na jugu, ugledao sam dim nadvijen iznad “tornjeva blizanaca”. Stigao sam u kancelariju gdje su svi bili prestravljeni. Govorili su o avionu koji je udario u toranj. Nedugo zatim, udario je i drugi. Internet je pao, a TV nismo imali. Krenule su glasine o napadu na Pentagon, o desetinama otetih aviona koji će početi kišiti po nama, o ratu koji je objavljen Americi. Jedan kolega je dolio ulje na vatru sa pretpostavkom da bi sljedeći napad mogao biti na zgradu Empire State koja se nalazi 300 metara niz našu aveniju. Nedugo zatim, oba tornja su pala. Panika je kulminirala, a meni krenu u glavi repriza sarajevskog filma iz 1992. Mirno sam ustao, rekao šefici Tini da nema nikakvog smisla da tu sjedimo i neka svi idu kući. Izašao sam i zalupio vratima.

Dva sata pješačenja kasnije, stigao sam u dom. Sačekala me je telefonska poruka od Tine: “Nakon današnjih strašnih događaja, shvatili smo da će potražnja za našim analizama o političkom riziku naglo porasti. Želimo da te zaposlimo na punu platu, pa ćemo ti srediti i radnu vizu.”

Nekom rat, nekom brat.

tačno.net
Autor 11.9.2014. u 11:21