Nemanja i j(n)a

Goran Sarić
Autor/ica 20.8.2013. u 11:40

Nemanja i j(n)a

Mi Bosanci i Hercegovci smo, čast izuzecima!, glupi ljudi. Ta nisu bez vraga najslađi vicevi na cijelom prostoru bivše Juge oni o Sulji i Muji. Bobi i Rudi im – ni do koljena!

   To mi je prva pomisao kad ovih dana u medijima čitam i slušam prepucavanja oko (ne)posuđivanja armijskog oružja Emiru Nemanji Kusturici za potrebe snimanja njegovog novog filma “Na mliječnom putu”. Teške riječi, zajapurena lica, skoro pa psovke i uvrede, svo to balkansko kapriciozno déjà vu … Bura u čaši vode! Jer, kako god bilo, u Trebinju ili Las Vegasu, Mostaru ili na Zelengori, u Holiwoodu ili u Pržogrncima, Kusta će snimiti svoj novi “istorijsko-avanturistički” film sa slavnom Monicom Bellucci. I prikazati ga na glamuroznom filmskom festivalu u Kanu 2014. godine.

   A kad je već tako, pitam ja vas, zar nije bolje da ga snimi (i) kod nas, kod kuće? ATrebinje to jeste, bez obzira što bi neki taj prelijepi gradić u zaleđu Mediterana najradije vidjeli izvan Bosne i Hercegovine?!

    Veliki filmski projekat, a Kusturičin film to zacijelo jeste, znači mnogo posla, para, stranih i domaćih ulaganja – čak i bez obzira na pretpostavljenu umjetničku vrijednost. Osim toga, ko u ovom  času skoro-pa-jedini u svijet odašilje pozitivnu sliku naše nesretne zemlje? Izetbegović? Dodik? Čović? Taj nesretni trojac bez kormilara, pijani kapetani broda čiji smo svi taoci i slijepi putnici? Ili su to možda ipak, između ostalih, Džeko & Co., brojni muzičari, pisci i režiseri, pa među njima, eto, i Kusturica, bez obzira na sve njegove politikantske idiotarije i stupidarije o kojima sam i sâm često žestoko škrabao?

   Jedan prijatelj je nedavno ispravno primijetio da Emir Kusturica već dugo, kao ptica u potrazi za izgubljenim gnijezdom, lagano kruži oko Sarajeva. Kad je ovo kazao, prijatelj je zacijelo mislio na ne tako rijetke Kusturičine pomirljive izjave u kojima se ovaj manje ili više neuvijeno dodvorava Sarajevu. Jedna od njih je, na primjer ona kako nikad nije rekao da je Šeher “guzno crijevo” Evrope. A jeste, ja ga slušao. U raznim prilikama i razgovorima bilo ih je još u kojima se jasno vidi kako ovaj umjetnik sa jasnim crtama čaršijskog mangaša (ipak) pati za glavnim gradom Bosne i Hercegovine.

   Nije zavičaj dugme. I kad ga odbaciš, on te stalno žulja, kao kamenčić u čizmi.

   A sve i da nije tako, mislim da bi bilo glupo i kontraproduktivno ne ustupiti mu tih par puškica, topić i oklopno vozilo Armije BiH. Jer, čemu sad inače služi to oružje? Glancanju? Pokazivanju snage i moći? “Pumpanju mišića?” Što se mene tiče, svo oružje svijeta bi trebalo koristiti samo i isključivo u filmske svrhe!

   Osim toga, uvijek sam bio pobornik jednakih prava za sve. Kad je Angelina Jolie onomad snimala onu njenu limunadicu pod naslovom “U zemlji krvi i meda”, siguran sam da bi za ludaka i Državnog neprijatelja broj 1 bio proglašen svaki onaj ko bi joj doveo u pitanje, a kamoli uskratio pravo na korištenje vatrene skalamerije iz armijskih podruma i skladišta. Pa šta je onda sad problem sa Kustom? To što je, po riječima Bakira Izetbegovića, Nemanja “veliki redatelj, ali je i još veći izdajnik svog naroda”? Kad bismo se vodili tim kriterijumom, iz istorije umjetnosti bismo morali izbaciti bezmalo pola naših umjetnika i stvaralaca! Ko, recimo, danas, kad čita prelijepu poeziju Jovana Dučića, misli na političke stavove ovog uvjerenog srpskog nacionaliste? Ko iz ruku gadljivo ispušta “Roman o Londonu” , jednu od najljepših ljubavno-emigrantskih priča ikada napisanu na našim jezicima, dvojeći nad, po nekima, konzervativnim stavovima Miloša Crnjanskog? Da gvirnemo malo preko granice: ko, kad gleda slike genijalnog Salvadora Dalija, misli na njegovo šurovanje sa frankistima?

   Niko, osim ljudi intelektualnog “dometa” Bakira Izetbegovića, i njemu sličnih. To su, vjerovatno, isti oni ljudi koji su nedavno napali Predraga Lucića zbog sjajne satirične pjesme o Ahmićima.

   Slijepima objasniti ljepotu boja…

   Takvima, a najviše ih, svih boja i “dresova”, ima u skupštinskim klupama, bi najbolje bilo da ništa ni ne misle. Čim počnu da misle, odmah naprave neki pičvajz.

Nego, nek’ puste ljude da igraju, pjevaju, sviraju, pišu, snimaju CD-e i filmove, a javnost neka ocijeni domete tih radova, pa ma ko da ih je napravio. Uostalom, zar to nije na vrijeme shvatio i veliki pjesnik i prozaista Avdo Sidran, koji u sjanoj autobiografskoj prozi “Otkup sirove kože” na nekoliko mjesta piše o pomirenju s čovjekom kome je na osnovu vlastite biografije napisao scenarije za remek-djela bosanskohercegovačke I jugoslovenske kinematografije, “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Otac na službeno putu”?! Vjerovatno je u tom pomirenju dvojice velikih bosanskohercegovačkih umjetnika bilo i čisto ljudskih motiva, ali je to, u osnovi, bio pokušaj saradnje na novom filmskom uratku. Pragmatični i inteligenti, obojica su u to ime jedan drugome bili spremni štošta, ako ne baš zaboraviti, onda barem oprostiti.

   Tu lekciju Avde i Nemanje “nabrijani” bošnjački generali i političari očito nisu naučili. A ona je, zapravo, jedini put koji nas izvodi iz zagušljive slijepe ulice kojoj tepamo lažnim imenom: država Bosna i Hercegovina.


Goran Sarić
Autor/ica 20.8.2013. u 11:40