Nenad Bunjac: ZOMBI APOKALIPSA U BALKANSKOM TROKUTU

Izdvajamo

• Jer budućnost koju nam nude je ubojstvo započeto s predumišljajem u sadašnjosti. Sve je u tvojoj glavi Zombie.

Povezani članci

• Deblokiran saobraćaj u Sarajevu, Zenici, Konjicu i Žepču
• Bilježnica Robija K.: Velika prepisivačina
• Financial Times: Sarajevo je grad gdje se spajaju Istok i Zapad
• Stećak
• ZOSTER: “GAVRILO”
• Dubravko Lovrenović: Da li će time bullying u Bosni i Hercegovini biti ozvaničen?

Foto: IF

Teško je postalo radovati se životu ranjenim u hodu, predugo traje ova kombinacija zla i pohlepe, preduboko je pustila korijenje, čak mi niti napalm rano ujutro ne miriši na pobjedu.

U jednoj od onih tipičnih bračnih svađa koje imaju sva obilježja neverina – pojave se niotkuda, prijete nemjerljivom štetom i naglo okončaju kao da nisu niti postojali – Ona je kvocala o hudoj životnoj sudbi dok sam se pokušavao othrvati poslijepodnevnom “ubijanju oka” na trosjedu. U tanašnoj nadi da nam okončam emocionalne muke i riješim se ubitačne buke, u nedostatku boljih argumenata, posegnuo sam za neselektivnom verbalnom artiljerijskom paljbom.

Mislim, ludo moja, što ti očekuješ od života u Balkanskom trokutu gdje smo u četvrt stoljeća preživjeli rasap država, krvavi rat, pljačku i rasprodaju nacionalnog srebra, puzajuće diktature, rehabilitaciju nacizma koje je teškim batovima smrskalo svaku ideju ljudskosti, srozavanje svih zamislivih prava garantiranih Ustavom, koruptivno & klijentelističke stranke, nedostatak dostojnog posla i nemogućnost zarade od rada, iseljavanje vitalnog nukleusa društva iz devijantne države gdje je mržnja prema različitima “sine qua non”, gdje djeca prešutno umiru zbog nedostatka lijekova, a epidemiju corona virusa Crkva i vjerske zajednice pripisuju LGBT zajednicama kao “Božju kaznu zbog homoseksualizma”?!

Koliko smo bili i ostali pogrešni, čudim se da tri dana iz vedra neba ne padaju poput pljuska kobre i crne mambe, pa da tematski zaokružimo zombi apokalipsu danih nam životnih prostora.

Naglo smo oboje zašutjeli sve dok nije otkrila da sam opet stavio istovremeno na pranje “šarenu” i bijelu robu. Kao, život ide dalje, ali ne ide.

KONSTANTA GRUBE STRUKTURE

Oduvijek me kao mulca zanimao kozmos, vječno zagledan u nebo, “šta ima tamo kad kod Jupitera skreneš udesno”? Stari bi me znao svako malo odgojno čušnuti, uz obaveznu repliku “kud blejiš stalno gore, pare ćeš naći na zemlji, ne u oblacima”. Vjerojatno zato i zemlju boli dok hodamo po njoj od svih tih nečovječnih koraka, ništa drugo i ne radimo nego samo kopamo rudnike, bušotine, rovove, grobove i teškim čizmama istrebljujemo sve živo kao da smo isključivo za to stvoreni. Mi smo virus štono reče agent Smith u Matrixu.

Sveti nam se majčica, ima opravdane razloge.

Fizika poznaje fenomen zvan konstanta fine strukture izražene brojem 137,03.. i tako do dvanaeste decimale, matematički jezik univerzuma sadržanim u svakoj atomskoj strukturi, čak i u žnirancima, a poruka koju su 1977. astronomi Carl Sagan i Frank Drake poslali prema pretpostavljenom sazviježđu Chorus XII u Zlatnoj ploči Voyagera većim dijelom bazirana je temeljem opisane matematičke matrice.

Da si višestruko skotni, razdražljivi Alien, shvatit ćeš poruku.

Naravno da je riječ o poganoj dosjetki, ali kad pogledam svijet oko sebe i čovječanstvo u koje smo se razvili, uvijek pomislim da se kozmos kad smo mi u pitanju za decimalu zajeb’o, upravo za onu “malu vrijednost koja je u stanju promijeniti velike sustave”, pa kao u onoj pouci o dva kraja batine, da je Balkanski trokut, granično odokativno, BiH, Hrvatska i Srbija, poprimio sva obilježja konstante grube strukture.

Sve u krivo i bolno gdje god dotakneš.

U prilog tezi, kontroverzni svjetski šahovski prvak rahmetli Robert Bobby Fischer jednog je sunčanog dana odlučio revolucionirati pravila šaha predlažući da se položaj figura određuje žrijebom jer se “sva dosadašnja otvaranja i njihovi ishodi svode na isto”. Prezreli su ga ne zato što je ideja bila glupa nego jer su se plašili promjene i gubitka svojih rejting položaja.

Nije ni čudo da je pred smrt pošandrcao i odigrao meč za imaginarnu titulu svjetskog prvaka na crnogorskom otoku Sveti Stefan. Napokon je došao u prirodno okruženje.

BALKANSKI TROKUT

I vjerujte mi, nisam crnjak, dapače, situacija je još gora. No, nedostatak stila i inteligencije koju nadopunjuju nehumanost i glupost, znaju me opako iznervirati. I da sad ne pričam o BiH ili Srbiji gdje su na djelu slične životne varijante, što reći na državu Hrvatsku koja proda Amerima pedeset godina koncesije na prirodne resurse nafte i plina za par raketnih lansera i  uljudnih diplomatskih fraza? Gdje ti teleoperater veli kad mu se žališ na brzinu interneta temeljem slova važećeg ugovora, da ga “isključiš i uključiš” k’o da je u pitanju crno bijeli televizor prve generacije čija se rezolucija ekrana “popravlja” s par odmjerenih šamara s boka. Gdje kad dođeš u banku potužiti se na suludi porast kamata, službenica te podsmješljivo priupita “jeste li čitali sitna slova, nisu vas još niti pravo dokačili“? Gdje te Porezna uprava globi za 23 kune viška u blagajni s 250 tisuća suludih para, a ne zna desetljećima vratiti bespravno uzete novce? Gdje policijski načelnici drže crkvene liturgije u službenim prostorijama, vjerojatno za one koji su pružili fizički otpor udarajući policijskog službenika okom u šaku i zadobili  višestruke ozljede padajući na pendrek & niz stepenice iz nepoznatih motiva? Gdje utuku puste milijune za informatizaciju sustava državne uprave, pa te uredno pošalju pješke “po još jedan papir”? Gdje država kao napredni gospodarski program propagira kroz državni ured Hitro.hr otvaranje novih poduzetničkih inicijativa za pišljivih 10 kuna pa se ispostavi da račun stoji sedamsto i kusur čuna? Gdje je dovoljno da Joe Doe sazna tvoj matični broj koji moraš svugdje napisati kao da je javno dobro, a FINA samo na temelju njega isprazni ti poslovni račun temeljem nelegalne zadužnice? Gdje premijer s rizničarom vladajuće stranke koji brižan čeka lutajući po gradu da ga se pozove u špaceraj po “šparoge i na ručak u Baltazar“? Gdje predsjednika te domoljubne pošasti koja nas nemilice tlači desetljećima, na Dan žena pokušavaju politički diskreditirati jer je u parlamentu odobrio izglasavanje Istanbulske konvencije koja je u “suprotnosti s kršćanskim i hrvatskim običajima”? Gdje sve što dolazi s istoka jesu “prljavi migranti, militantni islam i Erdoganova zla posla”. Gdje ti ne kažu, molim, otvorite usta nego zini? I gdje, gdje, tako u nedogled, kao da si zagubljen u zadnjoj europskoj prašumi Perućici.

A ti smiješni Bože, sirove ti pojedem usud i logiku, pošalji bar još dvije apokalipse ako sebe poznaš, dovrši napokon započeto, uzmi sve koji su iznevjerili prijatelje ljudske vrste i skrati muke nevinima jer ovaj belaj odavno nema više nikakvog smisla.

PA SE TI RADUJ ŽIVOTE

U pravilu, nisam sklon citatima osim kad muljam žene, ali kad me Ona u predvečerje zove da gledam Dnevnik, rađe gledam roj čvoraka u brišućem letu i susjedove vrtne patuljke, zanimljiviji su mi. Nisam sudbinski fatalist, niti držim da su balkanski prostori osuđeni na propast, samo neznalice i zlonamjernici slično misle. No, teško je postalo radovati se životu ranjenim u hodu, predugo traje ova kombinacija zla i pohlepe, preduboko je pustila korijenje, čak mi niti napalm rano ujutro ne miriši na pobjedu.

Nekad su žile vezulje društva bili karakterni, hrabri, posebni ljudi iskovani kao vrh koplja u ognju revolucija. Danas su osuđeni na društveno, ne samo biološko izumiranje bešćutnom konzumerističkom entropijom. A sve što se treba znati, znaju i mala djeca, pa zato citiram ruskog pjesnika Vladimira Visockog u izvedbi malog Evgenija Lebedina: “Ja ne volim fatalni ishod, nikad ne odustajem od života, ne volim niti jedno godišnje doba kada svoje pjesme ne pjevam, ja ne vjerujem u očiti cinizam, ne vjerujem u zanos i još ne volim kad mi netko čita pisma gledajući preko mog ramena, ne volim ništa polovično ili kad netko prekida govor, ne volim kad mi pucaju u leđa kao niti iz neposredne blizine, ne volim oholo samopouzdanje koje je gore nego kad kočnice otkažu, žalim što je čast zaboravljena riječ i što se cijeni ogovaranje iza leđa, ne volim sebe kad sam kukavica i ne mogu podnijeti kad nevine tuku, ne volim kad mi zaviruju u dušu, a još manje kad u nju pljuju, ja ne volim cirkuske arene gdje  milijune prodaju za lipu i iako su pred nama promjene, ja ih takve podržati neću”.

Jer budućnost koju nam nude je ubojstvo započeto s predumišljajem u sadašnjosti. Sve je u tvojoj glavi Zombie.