Nenad Pejić:General Divjak na Starom mostu

Autor 17.3.2011. u 01:07

Nenad Pejić:General Divjak na Starom mostu

General Divjak na Starom mostu

Bilo je u tom prokletom ratu puno više strašnih stvari od dogadjaja kojeg ću pomenuti u ovom tekstu. Bilo je takodjer i u poslijeratnom periodu dogadjaja koji su bili važniji od onog koji ću pomenuti.

Ima zločina koji vas užasnu, ostanete nijemi pred strahotom i šokirani radi indiferentnosti mnogih koji su u njih umiješani. Ali, ponekad ima dogadjaja koji vas emocionalno potresu jer jednostavno sebi stalno postavljate isto pitanje – ZAŠTO!

Za mene je takav dogadjaj tokom rata bilo rušenje Starog mosta u Mostaru, a nakon rata potjernica i hapšenje Jovana Divjaka.

NATO vojnici promatraju ostatke Starog mosta, 29/07/2003

Zašto je, dakle, srušen ¨najstariji Mostarac¨ kako je pisac nazvao Stari most kad je bio posve neupotrebljiv za bilo kakve ozbiljnije vojne operacije, i kako to da je neko tretirao taj most kao ¨njihov¨,  a ne naš, bez navoda?

Kako to da neko tretira Jovana Divjaka kao ¨njihovog¨ generala, a ne našeg – bez znaka navoda?

Kakve veze ima Stari most u Mostaru sa generalom Divjakom, kad je izmedju ta dva dogadjaja vremenski period od gotovo 20 godina? Most je most, general je general. Niti ga je Divjak srušio niti je njime marširao tokom rata.

Ono što povezuje ova dva dogadjaja je SIMBOLIKA. Most je simbol dva svijeta i dvije imperije, simbol trajanja, jedan od simbola Bosne i Hercegovine.

Sa protesta u Sarajevu, 05/03/2011, foto: Midhat Poturovic

General Jovan Divjak je simbol časnog ponašanja koje dolazi od čovjeka koji po svojoj etničkoj pripadnosti nije mogao automatski biti proglašen neprijateljem, on nikako nije mogao biti “‘balija” . Ostao je u gradu gdje je mogao, a nije, biti automatski proglašen neprijateljem radi svoje etničke pripadnosti i radi uniforme koju je nosio. On je stao u odbranu države jer, kako sam reče, “nijedna druga opcija nije bila časna.”

Način na koji se ponašao u ratu i nakon njega stvorilo je od ovog generala sarajevsku ikonu, simbol je Bosne i Hercegovine, “ni srpske, ni hrvatske, ni muslimanske¨ nego “i srpske i hrvatske i muslimanske¨, simbol je gradjanskog društva u kojem je moguće da se dobro okrene protiv zla neovisno od toga kako se ko zove i kojem se svevišnjem moli.

Moj kolega Emir Imamovic je pišući svoju kolumnu u e-novinama na istom tragu i posve bih se složio sa njim kad piše slijedeće: „Zato se danas, dok se brani Divjak, brani i nada daje ovakva država kakvu imamo nužda sa rokom trajanja i da će, ako već  jednom jeste, opet postojati ona neka BiH u kojoj je najnormalnije da se general Armije zove Jovan.”

Beograd se, ili posve sigurno jedan njegov veći dio, žestoko trudi da dokaže kako to više nije moguće, da je zajednički život iluzija, čini sve da poveća podjele i utvrdi linije. Pripomaže mu predsjednik entiteta iz Banjaluke koji mrzi sve što je srpsko, hrvatsko i bosnjačko, ako ne duva sa njim u istu trubu i koji bi, kaže,  hapsio i Jovana Divjaka.
Zato je Jovan Divjak očekivani cilj takve politike.

Jovan Divjak

Bas zato što je Divjak takav simbol zato se i podiže optužnica.  Potjernica za Divjakom je nastavak opsade Sarajeva istog onog koji je od 1991-e uspješno ubijan najprije predratnom politikom, pa ratnom opsadom, a zatim i poratnim dogadjanjima. Ivan Lovrenović, na tu tezu da rat još traje, piše u knjizi ¨Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata¨ (autori: Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović) slijedeće:

“Uz nešto analitičke i pojmovne strogosti, moglo bi se reći kako na tom planu rat još nije završio, nego se u latentnim oblicima preselio u mimikrijske forme kolektivno-političkoga ponašanja, aspiracija, strepnji, fantazija…”

Najgora stvar koja se može dogoditi generalu Jovanu Divjaku još se u stvari nije ni dogodila. Najgora stvar će biti ako ga ostavi – njegova čaršija. Jer, nacionalisti na svim stranama često samo fiktivno ratuju, oni imaju jednog velikog zajedničkog neprijatelja – čaršiju, gradjansko društvo, ljude koji nadilaze uskogrudost jedne nacije i jedne etničke grupe,  a Jovan Divjak je vidjeniji medju njima.

Boris Dežulović piše u e-novinama o generalu Divjaku kao velikom bosancu:
¨Izvan tog bosanstva, general Divjak danas je samo simbol svijeta, još uvijek duboko podijeljenog plitkim rovovima na brdu Žuč. Njegove poruke rodnom Beogradu tamo ne čuju, pa mu sude zbog stvari koje je sam osudio – i to, jebiga, malo bliže Dobrovoljačkoj ulici od srpskih tužitelja – dok poruke gradu kojega je izabrao nekako do toga grada ne dopiru. Ispražnjen od sebe samog, čovjek-simbol Jovan Divjak za Beograd je izdajnik vlastite krvi i jezika, a za Sarajevo tek prazna uniforma poštenog Srbina, kositreni general za počasne smotre.¨

Sa protesta u Sarajevu, foto: Midhat Poturovic

Sarajevo, ako ima imalo mudrosti, ne smije sebi dozvoliti luksuz da ostavi na cjedilu Jovana Divjaka. Ne znam u kojoj je mjeri odluka Sarajeva da zatraži izručenje dogovorena sa njegovim advokatima niti znam koliko je to mudra odluka. Ja sam tek – novinar i ne razumijem se u zakone. Ali, teško da se sada zahtjev iz Beograda može tretirati kao politički jer postoji i drugi zahtjev, onaj iz BiH.

Sud je u Austriji dobio priliku da se bavi formom, a ne suštinom. Konačno, tim je zahtjevom sud u Austriji stavljen u poziciju da ima dva zahtjeva – o jednom sumnjivom licu.

Oni koji pišu tjeralice bi to i htjeli. Divjak ne može niti sumljivo lice niti ¨general za počasne smotre¨ kako bi može biti neki u Sarajevu htjeli, nego mora biti ono što i jeste – simbol grada.

Jer ni Stari most nije pao ¨nego je morao skočiti dolje.¨

Sve dok grad stanuje u Sarajevu.

Slobodna Evropa

Autor 17.3.2011. u 01:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija