Neophodno je stvoriti ‘imunitet krda’ na ‘viruse’ dezinformacija

Mladen Obrenović
Autor 19.1.2021. u 09:59

Neophodno je stvoriti ‘imunitet krda’ na ‘viruse’ dezinformacija

Ilustracija: Pixabay

Jesu li nove tehnologije, pogotovo one koje je donio internet, pridonijele lakšem kreiranju, mijenjanju i dijeljenju lažnih i manipulativnih sadržaja? Ili je takvih sadržaja bilo i prije, samo ih nismo primjećivali?

Piše: Mladen Obrenović

Nebo se otvorilo – stadion je eksplodirao, rečenica izgovorena nakon plasmana Crvene zvezde u finale tadašnjeg Kupa europskih prvaka (koji je beogradski klub kasnije i osvojio), obilježila je karijeru sportskog komentatora Milojka Pantića. Tri desetljeća kasnije, Pantićeve objave na YouTube kanalu Sportska galaksija predmet su fact-checking analiza. Razlog tome su dezinformacije o korona virusu, pandemiji, ali i cijepljenju koje Pantić u posljednje vrijeme sve češće iznosi.

Pozivajući se na brojne teorije zavjere, ne navodeći izvore i dokaze, Pantić u više svojih objava pandemiju naziva takozvanom, odnosno pandemijom slepog miša, mjere zaštite naziva besmislenima, za maske tvrdi da ni od čega ne štite nego su znak pokornosti, a za testiranja kaže da su lažna. Za vakcinu navodi da će biti obavezna za sve uz pretnju oduzimanja dece roditeljima.

Prema njegovim riječima, svetski moćnici će pretvoriti u robove (i robote) celo čovečanstvo […] svetska finansijska oligarhija kreće u izmenu života na planeti projektom koji su nazvali pandemija virusa COVID-19 (iako se virus zove SARS-CoV-II, a bolest koju on izaziva COVID-19), a na djelu je eugenika kao zvaničan program Svetske zdravstvene organizacije za poboljšanje ljudske vrste. Citira Henryja Kissingera i njegove navodne izjave o obaveznom cijepljenju, kao i da je NASA još 2001. godine najavila da će vakcina, koja će biti korištena između 2020. i 2025. godine, omogućiti redizajniranje ljudske vrste.

Opasno ako dezinformacije šire poznate osobe

Platforma Faktograf, koja se bavi provjerom činjenične točnosti tvrdnji u javnom prostoru, raskrinkala je brojne Pantićeve izjave – od toga da Kissinger nikad nije govorio o cijepljenju, niti da WHO ima Vijeće za eugeniku, ni da je Svjetska banka prije tri godine najavila realizaciju projekta COVID-19, kao ni da će uslijediti vakcinacije, čipovanja i sva druga čuda kojima će se svetska populacija staviti pod kontrolu.

Posebno je opasno ako dezinformacije šire poznate osobe, poput Milojka Pantića (čije objave o pandemiji imaju od 15.000, pa do 130.000 pregleda), koje zbog svojih karijera i uloga u javnom životu već imaju dovoljno velik broj pratitelja i sljedbenika koji im vjeruju, upozorava Melita Vrsaljko, novinarka Faktografa.

„Dezinformatori konstantno pronalaze nove kanale putem kojih šire teorije zavjere. Najnoviji slučaj na koji smo naišli jesu letci koje nepoznat netko ubacuje Zagrepčanima u poštanske sandučiće, a koji su prepuni dezinformacija o korona virusu“, navodi Vrsaljko.

Nedavno je, zajedno s kolegama, pripremila posebnu emisiju u kojoj je ukazano kako i sam sustav ljudima ne pruža dovoljno informacija.

„Kada je riječ o cjepivima, dezinformatori puno bolje koriste digitalne platforme za širenje svojih poruka u odnosu na Hrvatski zavod za javno zdravstvo. I liječnici obiteljske medicine, zbog pretrpanosti poslom, doista nemaju vremena pacijentima objasniti sve što ih zanima u vezi cijepljenja. U takvim situacijama, ljudi se okreću i vjeruju onim informacijama koje im prve naiđu“, ukazuje Vrsaljko.

Uz sve to, nastavlja, „dezinformatori često znaju imati i desetke tisuće pratitelja na društvenim mrežama, zbog čega gotovo sve što objave vrlo brzo dođe do velikog broja ljudi“. Poziva se pri tome na istraživanje Instituta za tehnologiju u Massachusettsu iz 2018. godine koje je pokazalo da se fake news na Twitteru šire 70 posto brže od onih istinitih, a slična je situacija i na Facebooku.

„Dobar dio tih teorija zavjera se reciklira, iste dezinformacije znaju postati popularne unatoč tome što su, recimo, već znanstveno razotkrivene kao netočne. Kada netko od tih pernara, pantića i inih konstantno ponavlja iste, netočne tvrdnje, onda možemo vrlo brzo reagirati jer smo se sa takvim dezinformacija već ranije susretali. Međutim, svako malo se iznenadimo novim, svježim sadržajem, koji nerijetko zna zvučati nevjerojatno, apsurdno, ponekad i – morbidno“, konstatira Vrsaljko.

Na upit jesu li, u tom slučaju, teoretičari zavjera, antivakseri i dezinformatori svih vrsta uvijek korak ispred jer oni bez razmišljanja prenesu neku teoriju, zavjeru ili priču dok je Faktografu, Raskrinkavanju i drugim kolegama neophodno puno više vremena da sve to raskrinkaju, priznaje kako je fact-checkerima svakako potrebno neko vrijeme da provjere informacije od kojih je neka teorija zavjere satkana.

„Čitateljima nastojimo dati objašnjenje i kontekst, a kako bi to napravili, najčešće se okrećemo čitanju znanstvenih radova, razgovoru sa stručnjacima i znanstvenicima koji rade na fakultetima i institutima. To traži vrijeme, puno više vremena nego što je potrebno nekom tko lažnu informaciju, bez ikakve provjere, podijeli na društvenim mrežama i pritom skupi gomilu likeova i shareova“, objašnjava Vrsaljko. Ipak, dodaje, fact-checkers nekad znaju biti i korak ispred jer lokalni dezinformatori često prenose ono što pročitaju na stranim portalima, pa takvi sadržaji vrlo brzo stignu i na balkanske prostore. Nakon što se uključi alarm, unaprijed se traže korisni izvori kako bi se na vrijeme moglo reagirati.

Tehnologija kao katalizator

Dezinformatori se koriste društvenim mrežama, blogovima ili portalima, a kanal komunikacije im je i YouTube. Stoga se postavljaju pitanja – jesu li nove tehnologije, pogotovo one koje je donio internet, pridonijele lakšem kreiranju, mijenjanju i dijeljenju lažnih i manipulativnih sadržaja? Ili je takvih sadržaja bilo i prije, samo ih nismo primjećivali?

Podsjećajući na staru istinu po kojoj „laž postoji od kako postoji i čovjek“, Vuk Vučetić, šef Katedre za novinarstvo i politikologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, ukazuje kako „različiti oblici dezinformacija nisu izum 21. vijeka, a pogotovo nisu nastali kao posljedica razvoja tehnologije“.

„Činjenica jeste i da se nikada ranije u istoriji lažne vijesti i dezinformacije nisu širile ovakvom brzinom kao danas, odnosno nije nikada bilo ovoliko različitih kanala kojim se mogu plasirati različite dezinformacije i manipulativni sadržaji. Tehnologija je samo svojevrsni katalizator koji je pomogao da ljudska potreba ili interes za lažnim informacijama dođe do izražaja“, navodi Vučetić.

Širenje lažnih i manipulativnih sadržaja posebno je izraženo u vrijeme pandemije i širenja korona virusa, pa su uz već postojeće narative o štetnosti cijepljenja ili navodnim prijetnjama koju donosi 5G mreža, kao i „opasnim tipovima“ poput Sorosa i Gatesa, na svoje došli oni koji tvrde da COVID-19 ne postoji ili da cijepljenje samo krije namjeru čipiranja ljudi. Uz konstataciju kako su „krize po pravilu plodno tlo za širenje različitih dezinformacija“, jer se „društvo ali i pojedinac nalaze u svojevrsnom stanju šoka i grča, što ih sprječava da racionalno promišljaju i donose odluke“, Vučetić ukazuje kako su „u kriznim situacijama ljudi skloni da reaguju iracionalno, afektivno, a dezinformacije i manipulativni sadržaji u takvim situacijama doprinose dodatnoj panici i strahu“.

Na upit koliko je u takvim vremenima važno prepoznati sumnjive sadržaje i zašto je u tome, među ostalim, ključna i informativna i obrazovna uloga medija, odgovara da u tim situacijama medijske kuće trebaju biti profesionalne u pristupu i izvještavanju.

„Odgovornost je i na pojedincima da ne učestvuju u dodatnom širenju i distribuciji lažnih vijesti putem svojih društvenih mreža, ali i komunikacionih grupa na Viberu i WhatsAppu. U tom smislu potrebno je razvijati kritičko promišljanje kod djece putem formalnog i neformalnog obrazovanja i to od najranijih uzrasta, kako bi se stvorio svojevrsni ‘imunitet krda’ na ‘viruse’ dezinformacija i fake sadržaja“, smatra Vučetić.

Odgovarajući na isto pitanje, nezavisna istraživačica Sanela Hodžić podsjeća kako je zbog širenja dezinformacija „potencijalna šteta za pojedince, društvene grupe i cijela društva – ogromna“.

„Uloga medija u informisanju općenito, a posebno u kriznim situacijama, zapravo je presudna, ali (govoreći iz perspektive BiH) postoji problem visokog nepovjerenja u medije, koje je dijelom opravdano zbog niskog profesionalizma i klijentelističkih odnosa između dobrog dijela medija i određenih političkih i drugih centara moći“, navodi Hodžić. Ipak, smatra, „generalizacija takvog skepticizma prema svim medijima i informacijama je kontraproduktivna“.

Stručnjacima ne daju značajan medijski prostor

Lažni i manipulativni sadržaji ipak se ne samo konzumiraju, nego i šire – bez provjere. Uz profesionalne novinare i fact-checkere, protiv toga se bori i naučna zajednica uvođenjem predmeta medijske i informacijske pismenosti u škole i na fakultete, stalnom edukacijom građana, pojednostavljenim objašnjavanjem teških znanstvenih tema, kako to na svom blogu radi interdisciplinarni naučnik Miloš Babić ili Ljiljana Đukanović, doktorica molekularne biologije, koja je s kolegama osmislila i pokrenula serijal kratkih edukativnih pričica pod nazivom „60 sekundi o koroni“… Stoga se logičnim postavlja pitanje – što još može učiniti stručna i naučna zajednica kako bi se suzbila i proizvodnja, i konzumiranje, ali i dijeljenje takvih sadržaja?

Iako podsjeća da su „stručnjaci prije svega važan izvor informacija i vrlo značajni za kvalitetno i profesionalno izvještavanje medija“, Vučetiću se čini da „istinski stručnjaci ne dobijaju značajan medijski prostor“. Smatra to posljedicom prakse po kojoj „medijima treba ad hoc reakcija i komentar na kompleksnu i složenu stvarnost, dok za dublje analize i komentare za koje treba i određena vremenska distanca u savremenim medijima jednostavno nema prostora, a ni vremena“.

Citirajući Top listu nadrealista, odnosno skeč u kojem voditelj svom gostu koji želi ponuditi detaljan odgovor na postavljeno pitanje govori: „Televizija ne trpi sporo“, Vučetić primjećuje da „medijima treba ad hoc, po mogućnosti senzacionalna reakcija, koja će privući publiku“.

„Mediji pokrivaju događaj sa ‘relevantnim izvorom’, dok ‘fast thinkers’, kako ih naziva francuski sociolog i filozof Pierre Bourdieu, time osvajaju jeftine medijske poene. Nakon dužeg boravka u medijskom prostoru fast thinkers počinju uživati svojevrsni autoritet, te se ostvaruju i u ulozi opinion leaders, odnosno ljudi koji imaju snažan uticaj na formiranje javnog mnjenja“, primjećuje Vučetić. „Medijskom promocijom mediokriteta“, dodaje, „zapravo se ne ugrožava samo novinarska profesija, već se zagađuje i cjelokupna javna sfera“.

Dobrim modelom suzbijanja i proizvodnje, i konzumiranja, ali i dijeljenje takvih lažnih i/ili manipulativnih sadržaja u javnom prostoru Hodžić smatra „inicijative saradnje kompanija koje upravljaju društvenim mrežama i lokalnih fact-checking platformi, čije je ideja uklanjanje ili označavanje dezinformacija“ (gotovo dvije godine spomenuti Faktograf je, na primjer, dio Facebookovog Third Party Fact Checking Programa). Iako se time dio online prostora nadzire i korigira, Hodžić smatra kako „pobijanje dezinformacija nije nužno efikasno sredstvo za promjenu stavova izgrađenih na takvim informacijama i na teorijama zavjere“.

„Znanstvena istraživanja ukazuju na otpornost ka promjeni uvjerenja, čak i kada se jasno demonstrira da su takva uvjerenja zasnovana na pogrešnim informacijama. Osim toga, izloženost suprotstavljenim informacijama i stavovima može aktivirati psihološke odbrane i dovesti do veće polarizacije javnosti“, prenosi Hodžić.

Pozivajući se na druga istraživanja ističe „popularnost polarizirane retorike, kontroverznih i sadržaja sa emocionalnim i moralnim tonom u obrascima prema kojima se ti sadržaji koriste, dijele i ‘lajkaju’“. Stoga bi, nastavlja, „poruke koje bi htjele da se ‘takmiče’ sa takvim sadržajem morale uključivati slične elemente“.

„Inicijative čiji bi cilj bio promjena stavova onih koji su skloni vjerovanju u dezinformacije i teorije zavjere trebale bi se oslanjati na nalaze psiholoških istraživanja i paziti da ponavljanjem dezinformacija i njihovim frontalnim opovrgavanjima ne ojačaju takva vjerovanja. Alternativa bi bila uvjerljivo ponavljanje činjenica, uz korištenje izvora kojima se vjeruje (medija, novinara, javnih ličnosti…) i tamo gdje je to moguće predstavljanje činjenica na način koji ne uključuje napad na svjetonazore i vrijednosti tih pojedinaca. Nesumnjivo je da to mora biti konstantna i dugoročna borba. Ona mora biti kombinovana i sa poboljšavanjem uslova za kvalitetno novinarstvo i sa razvojem otpornosti građana na dezinformacije“, zaključuje Hodžić.

Vrsaljko zabrinjava praksa ljudi koji slijepo prenose objave dezinformatora, bez ikakve provjere informacije koje su im plasirane. Međutim, ostavlja mogućnost da dio tih ljudi „ne širi dezinformacije namjerno, već to čine jer ne znaju prepoznati vjerodostojne izvore od onih koji to nisu“.

„U velikom broju slučajeva ljudi koji ih dijele zaista nemaju namjeru širiti lažne vijesti, ali to čine zbog toga što nisu dobro informirani. Stoga medijska pismenost nikad nije bila važnija“, smatra Vrsaljko.

Bez obzira što je, zbog svih „novinara“ i „medija“ (onih koji proizvode i/ili dijele lažne i manipulativne sadržaje), napravljena šteta novinarima i medijima, odnosno umanjeno povjerenje u njih, Vučetić to „svakodnevno bombardovanje lažnim sadržajima i dezinformacijama“ smatra šansom za profesionalne medije i novinare da dođu do izražaja. Prema njegovim riječima, „prave, kvalitetne i provjerene informacije su ono za čim čovjek ima ontološku potrebu i na kraju dana će uvijek tragati za kvalitetnom informacijom i kvalitetnim i vjerodostojnim izvorom informacija koji će mu pomoći da donese kvalitetnije odluke“. „Ljudi su jednostavno oduvijek tragali za informacijama koje će im pomoći“, kako kaže, „da prežive u najširem smislu te riječi“.

„Nemali broj ljudi, institucija, i organizacija i danas, u eri besplatnog interneta i tzv. sveopšte dostupnosti informacija, odlučuje da se pretplati na izdavanja etabliranih časopisa, kako bi zadovoljili potrebu za kvalitetnim informacijama. Kvalitetne i provjerene informacije uvijek će biti na cijeni i zbog toga je opasna era fake portala, dezinformacija i manipulativnih sadržaja u isto vrijeme i prilika da se profesionalni mediji izdvoje kao takvi, a ne da potonu u postojeći, dominirajući medijski mulj“, poručuje Vučetić.

***

Tekst je dio projekta ‘Promoviranje medijske i informacijske pismenosti i jačanje nezavisnih medija na Zapadnom Balkanu’, koji provode Fondacija Mediacentar i Albany Associates.

Mladen Obrenović
Autor 19.1.2021. u 09:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija