Nepotkupljiv kritički duh

tačno.net
Autor 3.4.2015. u 10:02

Izdvajamo

  • Feral Tribune je možda najteže hrvatsko humanističko pitanje. I to zato jer je nesmiljeno, nedostignutom spisateljskom i kreativnom kvalitetom, preispitivao i osporavao utemeljiteljske mitove ove zemlje, i to istodobno kada su nastajali, kaže Boris Pavelić

Povezani članci

Nepotkupljiv kritički duh

Foto: šg

Boris Pavelić dohvatio se građe koja je svim publicistima bila pred očima, ali je se nitko nije htio/želio uhvatiti. I ne bez razloga. Gomila kilograma arhive čekala je potencijalnog istraživača, kojega, kada je uspješno svlada, čeka još više kilograma ideologije. Feral Tribune i dalje je, izgleda, teško pitanje, pa zato i valja razgovarati s čovjekom koji je prošao i kroz jedno i kroz drugo, a sve to ne bi li napisao “Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune”, kroniku čuvene splitske novine.

Razovarao: Goran Borković, forum.tm

Umjesto da počnemo s kvalitetom, radije bih krenuo s kvantitetom. Nosio sam knjigu o Feralu prije nekoliko mjeseci niz kilometara i više sam je puta zbog težine morao prebaciti iz jedne ruke u drugu. Sada kreće drugo izdanje, koje je još šire, dublje, “straničnije”. Prvo je rasprodano i bez nekakvih promocija i priča… Je li Feral Tribune i dalje tako teško pitanje ili sam ja bio tanašnih ruku?

Za mišićni tonus ne moraš brinuti. Svi zajedno, međutim, trebali bismo se zapitati o tom teškom pitanju zvanom Feral Tribune. Zašto se tako malo govori o jednome toliko naročitom novinskom proizvodu, po mnogo čemu jedinstvenom? Zašto se prešućuje tako prodorno i hrabro novinarstvo? Zašto se ne spominje tako dugovječna, duhovita i uporna satira? Postoji cijeli institucionalni pogon koji dobiva državni novac da bi istraživao, čuvao i podučavao duhovnu baštinu, održavao – da patetično kažem – mentalno zdravlje nacije, ali Feral Tribuneu u tom pogonu nema mjesta. Zašto? S druge strane čitatelji razgrabe knjigu o Feralu. Gdje je nesporazum? Kako je moguće da plaćeni teoretičari, profesionalni čitatelji, obrazovatelji nacije uglavnom šute, usprkos tome što “obična” publika očito duboko poštuje Feral ili, kad njega već nema, želi čitati o tom novinarsko-satiričkom fenomenu? Odgovor je skriven u tom raskoraku službenog zanemarivanja i očite čitateljske potrebe: službena hrvatska humanistička teorija većinski je licemjerna, nacionalistički ustrašena, nesposobna za samorefleksiju. Prokletstvo je Ferala u tome što naciju sili na preispitivanje. E pa, tim gore po Feral! Feral, dakle, jest teško pitanje – možda najteže hrvatsko humanističko pitanje. I to zato jer je nesmiljeno, nedostignutom spisateljskom i kreativnom kvalitetom, preispitivao i osporavao utemeljiteljske mitove ove zemlje, i to istodobno kada su nastajali.

Evo novoga “kvantitativnog” pitanja. Unatoč 700 stranica koje si napisao u bogato opremljenom, za hrvatske nakladničke prilike ultraluksuznom izdanju, imam dojam da si barem još toliko imao “sa strane”. Zanima me što si izostavio? Koje si dijelove i zašto odlučio sačuvati za nova izdanja?

Knjiga je dvostruko duža nego što smo prvotno planirali. S izdavačima, Novim listom i Adamićem, dogovorio sam tristo, a ispalo je sedamsto kartica. Dakle, možda bih mogao neskromno tvrditi da sam, ako ne obradio, a ono bar spomenuo ključne događaje i procese u četvrt stoljeća postojanja Ferala. Ali točno je, mnogo je toga ostalo nespomenuto. Možda je najvažnija, rekao bih, bogata biblioteka difamacija, neistina i laži koje su drugi, najčešće državni mediji, ispisali o Feral Tribuneu. U samome Feralu, dobar primjer za osjetljivu razliku važnoga i nevažnog jest epizoda o suradnji Ferala i Charlie Hebdoa, koju sam uvrstio u drugo izdanje. Do 7. siječnja 2015. i onog jezivog pokolja u Parizu, dva prijateljsko-kolegijalna susreta feralovaca i hebdoovaca u Splitu 1994. – koji su rezultirali s nekoliko reportaža i intervjua u oba tjednika i jednom televizijskom reportažom – mogla su se činiti tek jednim od bezbrojnih novinarskih druženja, nevažnim za kroniku o Feral Tribuneu. Zato ih u prvo izdanje nisam ni uvrstio. No poslije pariških ubojstava, u kojima su život izgubili i ljudi što su 1994. u Splitu stekli osjećaj da s feralovcima “već godinama rade iste novine”, to je poznanstvo odjednom postalo jednim od najvažnijih signala što je Feral zapravo bio: hrvatski Charlie Hebdo koji je radio u mnogo težim okolnostima nego njegov poznatiji francuski “brat po oruđu”. Razumljivo je, istodobno, da u knjigu poput moje mogu stati tek naznake; namjerno je knjiga definirana kao “uvod”. Ostalo je neobrađeno mnoštvo važnih tema i sve one čekaju analitičare: slobodan i antisistemski, a toliko kreativan odnos prema jeziku, cijela lepeza Feralova novinarstva, od pisanja o ratnim zločinima, preko Bosne do privatizacijske pljačke, potom različite poetike njihove satire, od fotomontaže preko “stenograma” i “reportaža”, do pjesničkih parodija, Feralove grafike… Neću pretjerati ako kažem da svaka od tih nasumce spomenutih tema zaslužuje posebnu knjigu. Spomenut ću još samo dvije: odnos Ferala i Splita u devedesetima bila bi analiza koja bi razotkrila Split, a možda i Hrvatsku, devedesetih. Druga je tema sigurno odnos drugih medija prema Feralu. Eto, kao iz rukava, gotovo desetak knjiga. Kome se čini da pretjerujem, neka sjedne čitati.

boris5

Boris Pavelić

Kome i zašto danas nedostaje Feral Tribune, jer Feralu – rekli bi dežurni kritičari – Hrvatska nikad nije nedostajala?

Ako Feral nedostaje samo onima koji su, ovako ili onako, pozitivno reagirali na objavljivanje ove knjige, već bi to bilo dovoljno za skromnu nakladu, ne bitno nižu od naklade tjednika koji danas izlaze u Hrvatskoj. Ne sumnjam da Feral priželjkuje onih desetak tisuća ljudi koji su ga do zadnjeg dana kupovali. Nedostaje on i svima koji ga nisu kupovali, ali su ga čitali. Ako su točne ankete o čitanosti toga tjednika, posljednje brojeve čitalo je oko četrdeset tisuća ljudi. U najboljim Feralovim vremenima, u drugoj polovici devedesetih, ta se brojka penjala do dvjestotinjak tisuća čitatelja po broju. Istodobno, utjecaj im je bio nerazmjerno veći od naklade ili čitanosti. No ne manjka Feral samo njegovim čitateljima – trebao bi on cijelome društvu. Novine koje brinu o slobodi, kojima je sloboda programatski važna – govorim to doslovno, bez patetike – blagodat su za demokratsko društvo. Takve su novine kriterij, sviđale se kome ili ne. Utjecaj te vrste nema veze sa svjetonazorskim odabirom ili estetičkim ukusima – ako je demokracija sustav koji nastoji jamčiti slobodu svih, tada je nestanak novina poput Feral Tribunea prava društvena nesreća.

Taj je tjednik po mnogo čemu posebna pojava na medijskoj sceni ne samo Hrvatske, nego i Jugoslavije. Ne pada mi na pamet pitati te ono uobičajeno: zašto si se odlučio baviti Feralom i potrošiti gomilu vremena da bi napisao istorijat, nego me zanima – nakon što si detaljno proučio sve njegove etape još od Nedjeljne, preko Slobodne do samostalnog izlaženja – gdje je to Feral bio drukčiji od ostalih? Pitanje bi, zapravo, trebalo glasiti – zašto nitko drugi nije barem pokušao biti Feral, još u Jugoslaviji, pa kasnije u Hrvatskoj?

Bio je drukčiji, prije svega, po jedinstvenom kreativnom spoju njegovih pokretača. Da se u drugoj polovici osamdesetih nisu udružili Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović, ne bi bilo Feral Tribunea. Radili su oni satiru odvojeno i prije nego što su se, davne 1988., udružili u Studio Viva Ludež, ali satirički vrhunac ostvarili su tek zajedno. Također, njihova novinarska sposobnost kreirala je taj jedinstveni spoj satire i serioznoga novinarstva. Također, pokazali su jedinstven osjećaj da okupe izvanredne novinare i daju im da slobodno rade. A da nisu bili dosljedni, nepopustljivi, uporni i samopouzdani, vjerojatno ne bi napuštali svaku redakciju koja im nije pružala potpunu slobodu, pa opet ne bi bilo Ferala. U tom rijetkom spoju trojice talentiranih, dosljednih i duhovitih rockera novinarstva tajna je Feralove različitosti i jedinstvenosti. Tu je i odgovor zašto nitko drugi nije pokušao biti Feral – nije naprosto mogao. Preciznije bi možda bilo reći – mnogi su pokušali, ali nitko nije uspio. Time, dakako, ne želim reći da ni u Hrvatskoj ni u Jugoslaviji nije bilo dobrih i vrijednih novina i novinara. Štoviše. Ali, činjenica je da je Feral ostvario nešto posve jedinstveno, a tajna je, kako rekoh, u Studiju Viva Ludež. Od njih trojice, pak, Lucić i Dežulović reći će vam da se Feral ne bi održao da nije bilo manijaka profesije – Viktora Ivančića. Istodobno, dakako, ne smije se zaboraviti nitko tko je u Feralu radio – svi su ti ljudi stvarali vrijedne i jedinstvene novine, koje su sačuvale samopoštovanje ove nacije.

feral6

Viktor Ivančić

Nadam se da si svjestan prigovora koji će ti – ili su već – biti upućeni da si zapravo napisao hagiografiju “trojici svetaca”, naravno pod navodnicima, držeći se jako daleko od svake moguće kritike njihova rada. Iz knjige je očito da si fan Ferala. Koliko je ta činjenica utjecala na konačan sadržaj knjige?

Tvoj je prigovor prvi takve vrste. Ne krijem da je motiv nastanka knjige divljenje profesionalnim dostignućima Feral Tribunea. Novinar sam, razumijem kakav je osobni i profesionalni napor za sve to bio potreban. Prije nego što sam počeo raditi, mutno sam se sjećao oduševljenja s kojim smo ga čitali dok je izlazio, onoga redovitog tjednog iščekivanja – kako će reagirati Feral? No kako je moje koncentrirano čitanje napredovalo, to je oduševljenje poprimalo i racionalnu osnovu, jer mi je postajalo sve jasnije s koliko su dosljednosti i profesionalne umješnosti praktički od početka odolijevali valovima pritisaka, od socijalističkih do “domoljubnih”. Ni u hrvatskom ni u jugoslavenskom novinarstvu takve novine nisu postojale. Ovdašnja novinarska tradicija poznaje manju ili veću “slizanost” s vlastima, pri čemu ne želim obezvrijediti napore samosvjesnih novina, novinara i urednika u socijalizmu te nezavisnih pod Tuđmanom. Ali, nepopustljivu satiričku kritičnost te inzistiranje na autonomiji profesije, kakve je zastupao Feral, nikad, ni prije ni poslije, nismo imali. U ime koje bih to objektivnosti pod svaku cijenu trebao stvarati kritiku ako razloga za nju ne vidim? A jesu li Ivančić, Lucić i Dežulović, kako kažeš, sveci? Ha, ha… Sve mogu biti, ali sveci sigurno ne, niti bih ja na svece trošio vrijeme. Jesu, međutim, što se mene tiče, najbolji satiričari i novinari koje smo u zadnjih pola stoljeća imali. Stvorili su i takve, najbolje, novine. To sam i rekao, pokušao donekle i objasniti. Stječe li se pritom dojam da sam ispisao hagiografiju, molim – svak’ je dobrodošao da moje ocjene samelje u pljevu. Pa i sam si, Gorane, za razliku od mene, radio u Feralu. Dopuštam, možda sam, lišen uvida u mukotrpan svakodnevni redakcijski rad, ponešto romantizirao ono što je objavljeno. Dopuštam da Feralovi novinari imaju drukčije iskustvo, drukčiju perspektivu. Ali svi su oni, hvala bogu, živi i zdravi – neka kažu što imaju. Oni s kojima sam razgovarao, uključujući i one koji su iz Ferala otišli u svađi, rekli su mi da im je Feral najbolje razdoblje profesionalnoga života, iskustvo na koje su ponosni. Nisam, dakle, htio, u ime nekakve izmaštane “objektivnosti”, prisilno proizvoditi kritičnost. Uostalom – nije li “objektivne kritike” Ferala bilo već i previše? Nije li ta navodna “objektivnost” proizvela stereotipe i predrasude koji su Feral krivotvorili do neprepoznatljivosti?

feral11

Koliko je Feral danas moguć? Rekao bi Lucić, koliko svatko sam u sebi osjeća slobodu. Ferala apsolutno ima, valjaju se po društvenim mrežama, blogovima, portalima…, ali i društvo se promijenilo. Feral je, uostalom, nestao i zbog manjka čitatelja, premda je u trenutku gašenja bio tiražniji od današnjega Globusa. Što bi preporučio nekim nadrkanim klincima, ma i ne moraju biti klinci, niti moraju biti baš jako nadrkani, a žele nešto reći ljudima – ima li smisla da se bave novinarstvom?

Feral nije nestao zbog manjka čitatelja, nego zbog manjka reklama. Sve bi novine propale kada bi se danas financirale samo od čitatelja. Točno, u trenutku prestanka izlaženja, Feral je prodavao više nego što Globus prodaje danas, a potonji, eto, pun reklama, izlazi i dalje. Ne želim reći da ne bi trebao, nipošto, ali ne govori li to mnogo o odnosu prema Feralu? Jednostavno, izguran je, uništila ga je suptilna, teško vidljiva, polusvjesna, polunamjerna, “fimimedijska” konstelacija ovdašnjeg “tržišta”. A i to uvjerenje da novi Feral nije moguć stereotip je koji priječi služenje zdravim profesionalnim razumom. Istina je suprotna: bilo bi vrlo jednostavno pokrenuti novi Feral. Razgovarali smo o tome na promociji knjige u Splitu. Evo: Viktor Ivančić, Predrag Lucić, Heni Erceg – podsjećam, deset godina uređivala je Feral – i Boris Dežulović žive u Splitu, a samo ovaj četvrti, i to samo kao kolumnist, radi u Slobodnoj Dalmaciji. Želite novi Feral? Jednostavno: pozovite i zaposlite sve četvero, Ivančića dobijte da postane glavni urednik Slobodne i novi Feral, u ovoj ili onoj varijanti, imat ćete za manje od mjesec dana. Ako to zvuči somnambulno, somnambulno je društvo u kojem to može tako zvučati. Jer, Viktor Ivančić najbolji je novinski urednik u Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji. Cijeli svijet, pa i Hrvatska, zna tko je Ben Bradlee, nedavno se o njemu naveliko pisalo, Barack Obama govorio je njemu; ali to da je Viktor Ivančić hrvatski, južnoslavenski Ben Bradlee, u nas zvuči gotovo nerazumljivo. Ali je točno: ono što je za američko i svjetsko novinarstvo bio Bradlee, izvršni urednik Washington Posta od 1968. do 1991., to je Ivančićevo uređivanje novina za hrvatsko i južnoslavensko novinarstvo. Bradlee je najpoznatiji po “Watergateu”. Koliko je takvih priča objavio Ivančić? Činjenica da one nisu imale učinak “Watergatea” govori o državi i društvu, ali ništa o uredniku koji ih je objavio. Slučaj Heni Erceg posebna je priča – tu novinarku, koja je Feral Tribune uređivala najdulje od svih ostalih – hrvatska javnost prešućuje najviše od svih feralovaca. Ignorancija kojom se Hrvatska odnosi prema Heni Erceg sramotna je i s profesionalnog i s rodnog stajališta. Dakle, novi je Feral itekako moguć. On, kako i sam kažeš, postoji čak i sad: Predrag Lucić u Novom listu svake subote objavljuje mini-Feral u obličju rubrike “Trafika” – čak mu je i “f” u logu “Trafike” citat Feralova “f”; tjednik Novosti, koji uređuje bivši feralovac Ivica Đikić, puca iz “srpske” busije; Dežulović ljubomorno čuva svoj autonomni feralovski prostor u EPH-u, postojite vi na Forumu, postoje Lupiga, H-alter, postoji News-bar… Svi ste vi, ako smijem procjenjivati, iz Feralove škole. A ta škola, rekao bih, utjelovljuje ono najvažnije, čega je Feral ultimativni simbol i rodonačelnik: nepotkupljiv kritički duh. Utoliko, gašenje Ferala uistinu je samo “pobjeda privida”, kako se jednom izrazio Ivančić. A ako jest točno da kritički duh, usprkos svemu, ipak ne nestaje, ima li onda smisla baviti se novinarstvom? Naravno da ima – ako radite pošteno, kritično i profesionalno.

tačno.net
Autor 3.4.2015. u 10:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija