Nerin Dizdar: Generalna proba pred pravu predstavu

tačno.net
Autor 14.9.2016. u 11:42

Nerin Dizdar: Generalna proba pred pravu predstavu

Vjerujem da je možda najbolji lijek objediniti izbore pa da budu svake četiri godine. Možda bi se tada i standardni kritički neglasači uželjeli prorijeđenih izbora kao Svjetskog prvenstva u fudbalu pa bi i glasali. Na kraju krajeva, već smo zaključili da su teme pred svake izbore ionako uvijek iste, bez obzira kakvi izbori bili. Lokalni izbori ionako uglavnom služe kao generalna proba pred pravu predstavu…

Piše: Nerin Dizdar

Prema podacima UNDP-a iz 2013. godine, građani Bosne i Hercegovine u prosjeku se obrazuju 8,3 godine, što je uvjerljivo najmanje u odnosu na države u regiji. Za razliku od Bosne i Hercegovine, građani Slovenije se u prosjeku školuju 11,7 godina, Crnogorci 10,5, stanovnici Albanije 10,4, Srbije 10,2, a Hrvatske 9,8 godina.

Oktobarski lokalni izbori u Bosni i Hercegovini nude građanima priliku da izaberu predstavnike u organe vlasti koji se najdirektinje bave njihovim osnovnim životnim problemima. Lokalne vlasti nadležne su za kreiranje politika kojim se omogućava stvaranje povoljnog poslovnog ambijenta, uređenje komunalnih propisa, prostorno planiranje i regulacija životnog prostora, itd.

Stoga, uz definisanje općih slogana kao općih odrednica pojedinih političkih subjekata, izborni programi stranaka bi morali biti izdiferencirani na način da adresiraju problematiku konkretnih lokalnih zajednica. Tako bi to izgledalo u uređenim demokratskim društvima. U Bosni i Hercegovini, lokalni izbori protiču u ozračju u kojem dominiraju teme poput referenduma, teritorijalnog preustroja države, zakona o igrama na sreću, aranžmana sa MMF-om, kašnjenja penzija, i sl.

Sve su to bitne društvene teme, ali nijedna od njih nije povezana sa osnovnim nadležnostima i ovlaštenjima lokalnih zajednica. Štoviše, u jednom dijelu Bosne i Hercegovine, važnija tema su bili izbori u susjednoj državi za koje su se pojedini politički subjekti u BiH možda i predanije pripremali nego za „svoje“ izbore.

S druge strane, predstavnici svih vladajućih stranaka su više vodili računa o bobi za opstanak koalicije ustanovljene nakon prošlih općih izbora nego što su se pripremali za predstojeće lokalne izbore. Da je to tako govori i podatak da pojedine stranke po prvi put nisu definisale niti izborne slogane, nego u biti recikliraju poruke sa prošlih općih izbora.

Na kraju, kako voditi smislen dijalog i sučeliti vizije rješavanja problema pojedinačnih zajednica u takvom okruženju, u takvom satarašu nametnutih „velikih“ tema i općih prioriteta? Smisleno ili ne, „sudbinske“ rasprave o reformama, ratovima, referendumima i „big shit“-ovima potpuno su zakrčile put do definisanja bilo kakvog tematskog okvira vezanog za probleme pojedinačnih zajednica, oko kojih je stvorena prividna slika njihove potpune nebitnosti.

Kako u takovm ozračju od prosječnog Muje (neka se Pero i Milan ne naljute zbog neuvođenja standardnog nacionalnog reciprociteta) očekivati da se odredi prema lokalnim opcijama pred nadolazeće izbore? Taj prosječan Mujo, naime, vrijedi to ovdje napomenuti, ima 8,3 razreda škole. I isto toliko škole imaju i prosječan Pero i Milan. Kako dakle od prosječnog stanovnika ove zemjle očekivati da analitički sagleda ponuđene opcije i kaže: „Da, za Jakuba ću glasati, on ima najbolji program razvoja mojih Čekrčića!“

Odgovor je: Nikako! Ako oni koji se definišu kao dominantne političke elite, legitimni predstavnici tih građana, nisu bili u stanju evoulirati do mjere u kojoj se mogu baviti ili barem definisati temeljna lokalna životna pitanja građana, kako to očekivati od njihovih glasača?

Međutim, nije ovdje problem u prosječnom Bosanskohercegovcu (uvijek sam se pitao kako službeno nazvati građanina Bosne i Hercegovine, a ne pogriješiti), koji vođen nekim apstraktnim ili iracionalnim prioritetima odluči dati glas nekome za koga je izvjesno da neće biti najsavjesniji „pastir“. Problem leži u svima onima koji navodno kritički sagledaju ponuđene opcije, sa indignacijom (danas popularan pojam među političarima) odmahnu i zaključe kako niko nije dovoljno dobar da ih predstavlja.

Često u društvu takvh kritičara možete čuti promišljanja kako bi ustvari njihov glas trebao vrijediti više i da bi tada možda i glasali. Neki bi čak i zakon mijenjali da se na osnovu stručne spreme vrednuju glasovi, pa da njegov „stručni“ glas vrijedi barem kao dva „nestručna“ uz druge slične bajkovite teorije. Eh, takvi zapravo daju oružje iliti malj u ruke onom čiki sa 8,3 koji ih onda sljedeće četiri godine nemilosrdno tuče arsenalom „svojih“ izabranih predstavnika. I da se razumijemo, nema ovdje ništa sporno u prosječno obrazovanom građaninu ove države i njegovom izboru koji je legitiman. Naprotiv.

Spor nastaje onda kada oni koje sebe smatraju nadprosječnim, u cijeloj toj kombinatorici i kritici ne uspjevaju dokučiti jednostavnu istinu koju je prosječni stanovnik ovih predjela već odavno spoznao i njom ovladao. Radi se o spoznaji da sa svakim onim koji ne glasa, glas onoga koji izađe na izbore, a samim tim i njegov zalog kod „vladara“ vrijedi utoliko više.

Uzmemo li u obzir činjenicu da u ovoj državi gotovo polovica „kritičnih“ građana ne izlazi na izbore, tako zapravo glas našeg Muje s početka ove priče u suštini vrijedi duplo više – što manje ljudi glasa, to glas onih koji izađu na izbore vrijedi više, jednostavna je to tržišna računica. Sa tako dobrim zalogom za sljedeće četiri godine, jasno je, prosječni Mujo očekuje i adekvatan povrat, odnosno kompenzaciju, koju će vjerovatno u nekoj mjeri i dobiti. Nije to loša računica, zar ne?

Na kraju, vjerujem da je možda najbolji lijek objediniti izbore pa da budu svake četiri godine. Možda bi se tada i standardni kritički neglasači uželjeli prorijeđenih izbora kao Svjetskog prvenstva u fudbalu pa bi i glasali. Na kraju krajeva, već smo zaključili da su teme pred svake izbore ionako uvijek iste, bez obzira kakvi izbori bili. Lokalni izbori ionako uglavnom služe kao generalna proba pred pravu predstavu…

tačno.net
Autor 14.9.2016. u 11:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija