Nermin Čengić: O pravdi

tačno.net
Autor 1.3.2013. u 10:02

Preživjeli smo da jebemo mater fašistima dok god dišemo!

Apelaciono vijeće Haškog tribunala oslobodilo je Momčila Perišića, bivšeg generala Vojske Jugoslavije, krivice za zločine počinjene u Sarajevu, Srebrenici i Zagrebu. Prvostepenom presudom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, izrečenom 2011. godine, bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilo Perišić proglašen je krivim za ‘pomaganje i podršku’ zločina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i osuđen na 27 godina zatvora. Danas je Momčilo Perišić oslobođen. Na ovu presudu ne postoji mogućnost žalbe.

Kont’o sam da je prošlo, da nema više, tj. da će me popustiti, tačnije manje doticati svi ti besmisleni trenuci pri susretu bivšeg i sadašnjeg života. Kad potisnuto međuvrijeme kontam jedinom izvjesnošću koja mi je pomogla da se izdignem od osjećaja potpunog besmisla do najobičnijeg disanja. Prošlo je skoro dvadeset godina, al’ džaba – ‘neće grom u koprive’, ili pjesnički rečeno ‘ne da se usranom do potoka’. Ne daju mi, pa ne daju. Šta god da smislim, koju god masku da stavim, kako me ne bi prepoznavali k’o ‘načeto’ čeljade, džaba je u trenutku kad mi do uha i oka dođe nova poruga pameti. Kad mi još jednom sasvm čitko objasne da nisam ljudsko biće, nego tek još jedna meta za topove i da ću to ostati u koji god oblik da se pretvorim. Naravno, izuzimajući priliku da i sam sjednem za top i krenem ravnati gradove, sela, životinje, ljude… ma sve što mi upadne u ušicu nišana kojom određujem sudbine pomičnih, dišućih meta. Kako vrijeme prolazi, ispostavlja se da je to uredu, da je to način, da tako treba, da je tim putem ispravnije ići i da je to opravdanije nego voljeti, ljubiti, grliti, mirisati, družiti se, putovati (osim ako putovanje nije duž linije fronta).

Eto, uporni su u svojim akcijama oslobađanja zločinaca. Puštaju gamad da se nastave gnijezditi tamo kuda su godinama sijali svoju povraćotinu, gdje su svojim čeličnim govnima sakatili i oduzimali živote, obezglavljivali djecu, masakrirali komšiluke. I dok ih puštaju, moj dragi čitaoče, moja draga budalo, sve rijeđe se sjetiš Emine. Ako je i ne znaš, da si je kadgod imao priliku upoznati, evo recimo sad, da je nisu poklali vajni perišići… Ili da se sjećaš, gluho bilo da sad sjediš s Anom, kojoj su raznijeli mozak, kroz njeno azurno oko, direktnim hicem sa jednog od famoznih grbavičkih nebodera. Valjda je opklada bila jaka, ili se, može bit’ snajper sam otkočio dok je čudovište balilo gledajući kroz smrtonosni okular to prelijepo blještavo bijelo lice… Da imaš pojma kako je Ive bila najbrža u razredu, takmičenja su sva bila njena, od zavisti joj krali patike. Ali nije bila dovoljno brza da pobjegne gomili rasprsnutog željeza koje je označavalo mjesta gdje je nadmoć ubiti u redu za vodu, za zrak. Kako bi dobro bilo da su barem njih tri pošteđene mrcvarenja nekog umašćenog manijaka što je za topli obrok bio spreman da sravna biće. I sad je spreman. Jer on je preživio, on je oslobođen, njemu je pokazano i dokazano da može. Njih tri nisu. Da jesu, da li bi i njih danas uhvatio srklet, stezalo grlo, da li bi ih sad nerviralo sve što im remeti koncentraciju dok se sjećaju? Da li bi povraćale nad izvještajima svjetskih agencija, koje su danas kao tek jednu vijest u nizu pomenule kako je neki tamo Perišić Momčilo sasvim slobodan čovjek. Ražalovan i otpušten od progona. Nemam pojma. Mene već satima nikako ne popušta gnjev. Ni mržnja, ni žgaravica, ni ogorčenje, nego čisti nepatvoreni gnjev. Sjedim i dumam. Prestali su odavno da me pitaju šta mi je. Znaju. Valjda znaju kad mi koprena užasa prekrije lice, tad valjda znaju šta mi je. Ako se sjećaju.

Sjeća li se iko? Da! Upravo to – da li se sve to uopšte desilo ili su moji snovi do te mjere oboljeli i podivljali da sam usnio neki odvratan san, moru, kako je prije dvadeset godina Aljo ostao bez nogu. Obje. Pojavio se kasnije ‘poslije-dejtona’ i u nekom filmu, pa ga mi zajebavali kako nikad niko ne bi čuo za njega da mu četnici nisu minu podbacili pod desnu, a i lijeva se našla u blizini. Čuj zajebavali ga. A jesmo, jebi ga. Eto nam zajebancije. Jebi ga!

I to mi kažu – pa prošlo je skoro dvadeset godina, zar još uvijek imaš snage o tome (a ustvari misle – kad će te više popustiti taj tvoj crnjak). Ja kontam da nisam ni u kakvom crnjaku. Ko bi, da je u crnjaku, pravio gluposti poput upornog vjerovanja u ljude, iako ga razočaraju čim im se ukaže prilika. Ko bi, da je u crnjaku, vjerovao u pravednost, koju potire i ismijava ko god stigne, čim mu se ukaže prilika. Ko bi, da je u crnjaku, popuštao umjesto da udari, dopuštao umjesto da zabrani, prešutio umjesto da urlikne? Ko? Mislim da niko, ko je u crnjaku, ništa od toga ne bi uradio, već bi eksplodirao. Da je u crnjaku. Pa eto, sad i javno molim da me se ne smatra ogorčenim idiotom jer to zaista nisam. Samo povraćam po svim opravdanjima zlobe, zločina i zla. Valjda mi to i pomaže da ne prsnem i da ne sanjam Azru i mater joj, čijeg se imena naprvu ne mogu ni sjetiti, kako ih nosimo preko Baščaršije u nekakvih izderanim dekama, onako raskomadane minobacačkom Perišić Momčila. Očekajući i bježeći od druge (granate) i ne kontamo da nismo ni provjerili jesu li uopšte u stanju, onako raskmadane, da i dalje budu žive. Valjda je zato.

Svako ima pravo da tumači ovaj jad od rečenica kako hoće, al’ nek’ nikome ne pada na pamet da me ikad nazove žrtvom, da nas nazove žrtvama. Jebali smo svima majku jer smo preživjeli, a sebe radi se sjećamo. Sjećanjem ne reklamiramo svoju bijedu, već upozoravamo da je sve ovdje pomenuto zlo svakom od vas na pragu, puše za vratom, kad se najmanje nadate. Mi se, sjećam se, nismo ni nadali, nama je čak bilo nemoguće. Da će hiljade djece biti poklano, hiljade odraslih biti pobijeno. Nismo se nadali da će nas hiljade preživjeti – i da će se sjećati, ne zaboravljati. Nikad zaboraviti! Preživjeli smo da volimo, a ne da opet i iznova svrstavamo i razvrstavamo, proučavamo DNK i provjeravamo ko kojom rukom piše. Da osjećamo, a ne da ponizno plazimo za vođom. Da vjerujemo u sebe i sebi, a ne da nas uvjeravaju u postojanje različitih ovozemnih i onozemnih spasitelja. Da čuvamo, a ne da prodajemo komšije i raju. Eto, zato smo preživjeli. Da nikad ne prestanemo da ukazujemo i da uperimo prst u najmanju pojavu ZLA. Jer zlo nam je. Povraćamo nakon svake izrečene kazne kojom se ubice smještaju u hotelske komplekse koje je neko nazvao zatvorima. Naravno da čak ni doživotni boravak u takvim zatvorima ne može biti ni približno mjerljiv naspram hroptanja nad tijelima svoje djece, naspram spajanja dijelova tijela raskomadanih majki, očeva, braće, sestara…

Preživjeli smo da jebemo mater fašistima dok god dišemo! Nažalost, sve nas je manje koji to radimo, a sve više je fašista koji nas i dalje uvjeravaju uporno u svoju iskrenost. Valjda misle da znaju, da mogu, da su kadri namagarčiti nekog ko je, za ogromnu razliku od njih, već bio mrtav pa oživio. Svojom mržnjom, svojim hajkama, svojim otrovom sami sebe svakako ubijaju.

I tako. Nek’ ti je sretna sloboda Perišiću Momčilo. Da te ja roknem zaglavio bi zatvora i onda bi ti se opet pričinilo da si ti pobijednik u toj svojoj zvjerskoj površnosti. Nego gledaj da umreš što prije, pa ako ima onoga svijeta, tamo te, između ostalih, čekaju Emina, Ana i Ive, da ti jebu mater. A ako nema ništa poslije ovog života, eto da znaš da nas nisi sve pobio. Nekad je dobro, nekad je loše, al’ i dalje imamo snage da se smijemo kao i da plačemo, još uvijek umijemo da volimo, i da uporno odbijamo da mrzimo ljude, narode, boje, opredjeljenja… Nije ti se dalo ni u ovom navratu, pičko! Jebi ga. Samo si jedan u nizu fašista kojima treba jebati mater. Ne mrziti, nego žaliti. I mater jebati. Eto. Mater ti jebem, četničku!

Protest.ba

tačno.net
Autor 1.3.2013. u 10:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija