ENG
Foto: šg
Nerzuk Ćurak, doktor politologije i redovni profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Sarajevu u intervjuu za Dnevni list govori o današnjem trenutku Bosne i Hercegovine, njezinom identitetu, intelektualcima i budućnosti.
“Mi već možemo naslikati našu budućnost tamnim bojama prošlosti ako se i dalje budemo konstituirali na postulatima da je važnije koje ste nacije, nego znate li svoj posao. A zemlja tako živi.”
Ako je i ovaj intervju određeni dokument vremena, koji je ovo trenutak Bosne i Hercegovine koji sada živimo?
– Nažalost, ovo Danas je još uvijek trenutak prošlosti. Veliki je izazov pred Bosnom i Hercegovinom, pred njenim političarima, intelektualcima, kulturnim djelatnicima, građanima da princip vječitog vraćanja istog zamijene načelom budućnosti u našem Sada, načelom koje zaziva život, a ne smrt. Nažalost, dominirajući obrazac po kojem se vode opće i kulturne politike u našoj zemlji je slavljenje kulture smrti koja svoj mimikrijski izraz ima u pojmu suživot kao negaciji života kao takvog. Molim Vas, što je suživot? Je li to život sa su? Što je su? Ja ne poznajem nikakvo su, ali to su je limb u koji nas nacionalisti i šovinisti tjeraju kao da je to naše prirodno stanje, kao da je smrt naš način života. Bosna i Hercegovina je multinacionalna, a ne sunacionalna zajednica i kao takva sebe je faktički položila u razumijevanje Drugog. Nažalost, mi smo od tog obrasca odustali upravo stoga što odlažemo suočiti se s našim ključnim izazovima. Da zaključim kao odgovor na ovo pitanje: naše društvo je bolesno, a mi, nažalost, ne priznajemo da smo bolesni. A ako ne priznajete da ste bolesni, ne možete se izliječiti. Dakle, ovaj trenutak Bosne i Hercegovine definiram kao bolesni trenutak, kao momentum u kojemu se zajednica odbija suočiti sa svojim najvažnijim problemima.
Koji su to naši ključni problemi, ti s kojima se ne suočavamo?
– Ključni problemi su upravo svedeni na debatu koja izostaje. Dominira kultura laži. Da bi se okončala njezina vladavina, od fundamentalne je važnosti da kažemo: Je li moguće na jednom konstruiranom zaboravu (kao obliku boravka u lažnoj prošlosti) svega što se događalo i bez interpretacije toga, napraviti napredak? Je li moguće stalno boraviti u prošlosti, a uopće ne postaviti pitanja koja nas već u ravni pitanja izbavljuju iz prošlosti? Ta pitanja mogu ovako glasiti: Je li u moje ime, a da me nitko nije pitao, počinjen ikakav zločin? Je li u ime zajednice kojoj ja pripadam, a da me nitko nije pitao, počinjen neki zločin? Trebamo li se moja zajednica i ja s time konačno suočiti? Ili ćemo nastaviti mantru po kojoj je sva odgovornost na ‘drugom’, ‘drugi’ je demon, vrag, sotona, a kod nas je sve ispravno, sve što mi tražimo je pravedno, na drugoj strani je sav grijeh… Ta vrsta pitanja kronično izostaju. Ušli smo u duboku fazu neempatije, nerazumijevanja potreba drugog, a, maloprije sam rekao – mi smo kao društvo sebe položili u razumijevanje Drugoga. Ako tu paradigmu naših života do kraja dokinemo, ako pristanemo na to da našim životima vladaju nitkovi koji svoju percepciju života i društva smatraju bogomdanom i da je sada trebaju prihvatiti većine, zajednice iz kojih oni dolaze itd., onda ja tu nemam nikakvog lijeka. Mogu samo pozvati ljude da se obrazuju, da čitaju, da saznaju, da otvore um, da ne budu samo puki pripadnici nekog nacionalnog korpusa.. Dakle, ključna pitanja su pitanje izgradnje povjerenja, pomirenja, stvaranja mirnog društva na slobodi i pravdi; toga nema ako ne otvorimo debatu o najtežim pitanjima, a to su ona pitanja koja našu pretpostavljenu ispravnost i nevinost razgolićuju, ljuljaju, sumnjaju u nju sve do katarze.
U prirodi Bosne i Hercegovine kao zajednice, kao države, oduvijek je bila multietičnost, različitost koju spominjete. Danas te različitosti kao da su naglašene samo u dnevno-političke svrhe. Ima li nade da se BiH nakon ovog zadnjeg rata ponovno vrati tome što je u njezinoj prirodi, što se ustvari podrazumijeva za ovu zemlju?
– Nema nikakve povijesti koja se odigrava neovisno od ljudi. Ljudi su ti koji kreiraju povijest. Ne postoji nikakav apsolut, nikakva sila, koja će nešto učiniti ako ljudi ne kreiraju svoju svakodnevicu, svoju zemlju, zajednicu… Prema tome, sve je moguće. Moguće je da dođe do potpunog rasapa, a moguće je da konačno prihvatimo one najsvjetlije dionice naše zajedničke prošlosti i da to bude ulog u zajedničku budućnost, u bolji život naše djece. Ja volim reći da je Bosna i Hercegovina identična svojim razlikama, a to znači da je jedna kulturna razlika, koja postoji u našem identitetu, naš identitet. Ali kada naglašavate tu razliku, onda se ona gubi kao identitet i postaje isforsirana priča o destrukciji zemlje, o nestanku, o tome da je BiH uvijek bila tamni vilajet, oaza sukoba… A to povijesno nije točno! Kao i sve druge zemlje, imala je dionice uspona i dionice padova; dionice nasilja i dionice prosperiteta… To su neke ideologije koje naglašavaju tamu i onda se razlika kao naš zajednički identitet želi iskoristiti za destrukciju. S druge strane, imate i nastojanja da se ta razlika eliminira, da ne bude priznata kao supstanca našeg života. I jedna i druga strana ustvari ne žele dobro Bosni i Hercegovini. Razlike treba akomodirati, jer je prilagođavanje naš način života, a ne neprilagođavanje. Međutim, svjedoci smo toga da vrlo često pripadnici političke kaste nameću koncepte koje ne razumiju, ali dobro zvuče, pa se nadaju da će zvuk neke riječi prekriti njeno stvarno značenje a koje je vrlo često uvod u nasilje.
Zatočenici smo pristupa Bosni i Hercegovini koji ne razumijevaju vrlo osjetljivu dimenziju bosanskohercegovačke Razlike kao Identiteta, a ne kao linije političke podjele. Što se radi? Upravo suprotno: koriste se matrice navodno duboko različitih nacionalnih kultura da se napravi politički sustav koji ne funkcionira. To imamo danas. Umjesto da gradimo politički sustav kao servis građana, koji će omogućiti građanima da dobro žive, da zbog toga budu odani prema ovoj zemlji jer ih ona pazi kao njihov dobar servis, mi pitanja kulture i identiteta uopće ne rješavamo i ne razvijamo, nego ih ustvari guramo u političko područje na način koji onemogućuje debatu o najvažnijim pitanjima kojima se politika treba baviti. Kakva je to borba za interese vlastite nacije koja se svodi na to da narod ostane nepismen? Kakva je to borba za interese vlastite nacije s produkcijom besmislenih univerziteta/sveučilišta na kojima se proizvode besmisleni doktori znanosti? Kakav je to nacionalni interes kada destruirate kulturu i obrazovanje, a u političkom polju podvodite da se borite baš za to? Kakva je to borba za nacionalni interes ako imamo anarhični sustav obrazovanja u kojem svaka lokalna ‘šuša’ može upravljati sveučilištem/univerzitetom i ako može otvoriti univerzitet da bi stekao titulu… E, pa kad prijeđemo te rubikone, kada shvatimo da ne može biti da je to nacionalni interes, onda ćemo se baviti pravim pitanjima. Tada hrvatska politika neće govoriti o stalnoj ugroženosti hrvatskog naroda, bošnjačka politika o viktimizaciji, samoviktimizaciji i oreolu žrtve, a srpska politika zasnivati se na kulturi poricanja kao načinu izbjegavanja debate o onim najvažnijim pitanjima koja sam spomenuo. No, za takvo nešto nama su potrebne nove i odgovorne intelektualne, kulturne, obrazovne i političke elite. Ali bojim se da ćemo se načekati…
Govorimo o odgovornosti političkih elita, ali gdje je tu odgovornost naroda koji na kraju krajeva i bira te ljude u vlast? Kada smo govorili o odgovornosti čovjeka kao pripadnika jednom narodu, naciji itd., gdje je tu odgovornost tog jednog čovjeka koji bi se trebao zapitati o vlastitoj odgovornosti za zlo koje se činilo i u njegovo ime, iako ga se nije pitalo? Zašto je taj jedan čovjek tako uspavan?
– Demokracija je vladavina naroda, vladavina većine. To je naprosto aksiom. Postoje sretne zajednice u kojima se građani kao birači opredjeljuju za one politike koje njima i njihovoj obitelji, zajednici omogućuju bolji život, bolji standard, bolje obrazovanje, bolje zdravstvo, itd. Nažalost, mi imamo građane kojima to uopće nisu glavni parametri. Kad kažu da su im to glavni parametri, ne govore istinu. Jer bez ikakvog razloga će odabrati najgoru nacionalnu politiku koja im ništa od toga ne garantira.
Zašto onda biraju? A svi znamo da živimo u zemlji siromaštva, neobrazovanih…
– Ne bih htio nešto docirati, ali činjenica je da smo mi neobrazovan svijet, da se jako malo ulaže u zbiljsko obrazovanje, da su ljudi koji donose odluke rukovođeni prije svega sebičnim interesima, da imamo strukturu države koja ide naruku najgorim konfrontacijskim politikama i koja gotovo kao da šalje poruku građanima da glasuju samo i samo za nacionalne i nacionalističke stranke. Činjenica je da imamo politički sustav koji je tako garniran da se i stranke, koje bi apriori nazvali progresivnim po njihovim političkim programima, u ovakvoj političkoj građevini pretvaraju također u nacionalističke stranke. Problem ove Bosne i Hercegovine je što nije moguća autentična politička opcija koja bi nadišla ovo blato, koja bi izišla iz ovog ambijenta koji favorizira uvijek partikularne, nacionalne, nacionalističke politike. Kada imate dva entiteta takva kakva su, onda mnogi građani razmišljaju na način “Ako je lopov, naš je lopov”. Kakve su to predmoderne interpretacije svijeta… Ali, to je tako. Ja mislim da bi HDZ, SDA, SDS, SNSD najveću uslugu narodu učinile kada ne bi imale nikakve kampanje za izbore. Uštedjeli bi milijune i opet bi pobijedili. Ja ne mogu biti lažni optimist. Ja sam opti-pesimist. To znači da vrlo jasno želim analizirati situaciju s jednom utopijskom nadom da je promjena moguća, ali sam svjestan ograničenja. Ovaj politički sustav je takav teret svakom mislećem biću koje smatra da ova zemlja podjednako pripada svima, na svakom pedlju njezinog teritorija. Za mene je svaki drugačiji rezon naprosto izdaja naše budućnosti. Mi već možemo naslikati našu budućnost tamnim bojama prošlosti ako se i dalje budemo konstituirali na postulatima da je važnije koje ste nacije, nego znate li svoj posao. A zemlja tako živi. U Sarajevu imate zgradu Parlamenta i zgradu Vijeća ministara, u kojima je stotine ljudi. Mnogi od njih su dobili radna mjesta zato što imaju odgovarajuću naciju, odgovarajuću mrežu osobnih veza i odgovarajuću stranku. Dobili su resor o kojem blage veze nemaju i uopće nitko ne razmišlja da je to najveća izdaja nacionalnog interesa tog naroda. Jer produkcijom neznanja i nekompetencije proizvodite sve lošiju i lošiju državu i uzročno-posljedično svaki novi dan će biti sve gori i gori. Umjesto da pripadamo zajednici boljih država i društava, u kojima kompetencija proizvodi veći socijalni kapital, bolje obrazovanje, zdraviji život, mi ćemo zbog robovanja ‘zlatnom teletu’ – naciji, po svaku cijenu, a ne zbog očuvanja i razvoja kulturnih normi, formi i identiteta, doći u situaciju da će neznanje biti konstituirajući faktor u izgradnji političke zajednice. To je entropija, urušavanje, to je početak kraja. A narod na to pristaje.
To je činjenica, trenutak koji živimo. Gdje onda vidite trenutak u kojem će ovo društvo biti zrelo za promjenu, ima li nade?
– Nada je samo u stvarnom aktivizmu građana.
Vidite li ga?
– Političke elite, koje bih volio da zovemo kastama sve dok ne proizvedu pozitivan rezultat za sve ljude ove zemlje, ne mogu prevesti BiH u svijet zrelih demokratskih država. To mogu uraditi odgovorno građanstvo, odgovorni intelektualci, kulturni djelatnici, odgovorni ljudi u obrazovanju, odnosno upravo ljudi društvene, a ne državne strukture. Državne strukture donose odluke, zakone, što je najgore – čak ih i ne donose. Ali elementi društvenosti su najvažniji za transformaciju društva, i na tome treba jako puno raditi. Nažalost, naše građanstvo je pasivno i unaprijed misli da njegov glas i njegovo djelovanje ništa ne znači, pri čemu političari upravo to najviše vole čuti. Treba probuditi građanstvo. Treba djelovati po predivnoj Gandhijevoj maksimi: “Budi promjena koju želiš vidjeti”. Ne možemo očekivati da nam netko drugi napravi bolju zemlju za sve naše ljude. Ne! Ako želiš promjenu trebaš djelovati, a ne biti pasivni subjekt u svojoj zajednici. Evo, za početak ovaj primjer: kada bi u ovoj zemlji svaki zaposleni čovjek odgovorno radio svoj posao, mi bismo već živjeli u boljem društvu.
