Nešto za ništa  

Dino Prohić
Autor 28.8.2018. u 11:12

Izdvajamo

  • Jednoumlje komunističkog režima su oni koji su izrasli iz tog sistema, te samo promijenili dresove početkom devedesetih, nastavili. Nacionalne stranke u svojoj suštini nisu ništa drugo do naličje tog istog jednoumlja protiv kojeg su se trebali boriti.

Povezani članci

Nešto za ništa   

Foto: blog B92

Ako dopustimo jednoumlju da pobijedi, predali smo im jedino što je prava karakterna crta bosanskohercegovačkog naroda- hrabrost i obraz. Ima li partije koja je vrijedna toga?

Prije 29 godina pao je jednopartijski sistem u bivšoj državi. Nažalost, demokratija nije ispunila očekivanja.

Kada je prije više od četvrt vijeka donesena odluka da se jednoumlje komunističkog sistema zamijeni parlamentarnom demokratijom, očekivanja su bila velika. Jednopartijski sistem nije davao mogućnost za različitost mišljenja, nije bilo pluralizma niti slobode drugačijeg mišljenja. Oni koji su skupili hrabrosti da se suprostave režimu ili onima koji su taj režim sprovodili u praksi, elegantno bi bili isključeni iz Partije, što je sa sobom nosilo određene posljedice. Srećom, u Jugoslaviji te posljedice nisu bile ni približno brutalne kao u zemljama istočnog bloka, ali i dalje su postojale neprijatnosti. Ako ništa, oni koji nisu bili članovi partije, nisu imali mogućnost da zauzmu bilo kakvu rukovideću funkciju u društvu. Takve funkcije su jednostavno bile privilegija vladajuće, Komunističke partije.

Krajem osamdesetih, taj sistem je očigledno bio prevaziđen, i zahtijevi za slobodom razmišljanja i političkog djelovanja nakon nekog vremena su doveli do toga da je KP sama odlučila da ukine jednopartijski sistem. To je trebao biti kraj jednoumlja i nesloboda.

Nažalost, u praksi je situacija bila nešto sasvim suprotno.

U BiH danas ima na stotine registrovanih političkih partija ali se čini da je demokratija u BiH samo pojavna stvar. Da, broj partija je impozantan, i u tome smo evropski a možda i svjetski prvaci, međutim iza tog broja se krije nešto mnogo tamnije.

Jednoumlje komunističkog režima su oni koji su izrasli iz tog sistema, te samo promijenili dresove početkom devedesetih, nastavili. Nacionalne stranke u svojoj suštini nisu ništa drugo do naličje tog istog jednoumlja protiv kojeg su se trebali boriti.

Danas je jasno da je nemoguće biti recimo direktor doma zdravlja ili škole u bilo kakvoj bosanskoj zabiti bez dozvole Stranke. A Stranka je ista, samo zavisi od predznaka i od strane nekadašnje linije bojišnice na kojoj se nalaze.

Stožerne stranke čak idu i korak dalje od komunističkog jednoumlja kada diskvalifikuju neistomišljenike i po geografskoj pripadnosti. Ne samo da oni koji ne žive na teritoriji pod kontrolom stožernih stranaka nisu kvalifikovani da predstavljaju svoj narod, oni se vrlo često i izopćuju iz tog naroda (recimo onaj nesimpatični derogativ «Alijin Srbin«).

Dakle, nije dovoljno biti član Partije (etničkom pripadnošću) nego je neophodno i imati isto mišljenje kao i ostatak te partije. Inače, noga. Znaju svi koji ovo čitaju kako to funkcioniše. Za bh Hrvata je nezamisliv grijeh da navija za Slogu iz Doboja, za Bošnjaka da navija za Borac iz Banja Luke, za Srbina da prihvata da Sarajevo postoji, i tako dalje.

Šta smo onda dobili višepartijskim sistemom? Jedno veliko ništa.

Uzgred da napomenem- izborna godina je vrijeme kada svaki pojedinačni stanovnik ima pravo da kaže svoje mišljenje. Stoji to da Partija traži da slikaš glasački listić, ali, majku mu, skupi mrvu hrabrosti pa pljuni sam sebi u oči. Ako dopustimo jednoumlju da pobijedi, predali smo im jedino što je prava karakterna crta bosanskohercegovačkog naroda- hrabrost i obraz. Ima li partije koja je vrijedna toga?

Dino Prohić
Autor 28.8.2018. u 11:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija