Neuspjeh? Sramota? Da, ali čija?

Tomislav Jakić
Autor 6.2.2021. u 19:34

Izdvajamo

  • Sve dok se Evropa nije našla u škripcu zbog toga što je favorizirana AstraZeneka drastično smanjila obećane isporuke i dok ugledni medicinski časopis u Britaniji nije “otkrio” da je Sputnik V djelotvoran i bezopasan. I sada odjednom svi oni koji su to cjepivo prešućivali i ignorirali, ne zato što je sumnjivo, nego zato i samo zato što dolazi iz Rusije, pa je još bilo i prvo, kao da se natječu pišući i govoreći o Sputniku V.

Povezani članci

Neuspjeh? Sramota? Da, ali čija?

Po jednodušnoj ocjeni zapadnih medija i analitičara (čovjek bi bio sklon zaključiti da su “glajhšaltovani”, po uzoru na metode nacističkog majstora propaganda Goebbelsa), posjet Moskvi visokog povjerenika za vanjske poslove EU, Josepa Borrella, bio je – kako po kome – neuspjeh, promašaj, sramota.

I bio je, zaista. Ali, ne po onim kriterijima što ih primjenjuje zapadna propaganda; teško je, naime, pri čitanju tih “analiza” izbjeći zaključak da njihovi autori nisu ni novinari, ni politički analitičari, već samo i jedno – propagandisti, upregnuti, svjesno ili nesvjesno – o tome bi se moglo raspravljati – u kola politike što je Zapad na čelu s Amerikom već godinama vodi prema Rusiji. Politike “obuzdavanja” što je tek slaba, ali ne i manje opasna kopija one politike što ju je Zapad prakticirao prema Sovjetskom Savezu. Uz konstataciju koja očito nikome od tih tako dobro informiranih “novinara” i “analitičar” ne pada na pamet: da Putin nije Staljin i da današnja Rusija nije nekadašnji Sovjetski Savez.

Problemi, ako je to uopće pravi izraz, u odnosima Zapada i Rusije pojavili su se nakon što je na čelu Rusije Boris Jeljcina zamijenio Vladimir Putin. Naravno, da je Jeljcin, poznat po svojim alkoholiziranim eskapadama, bio po volji Zapadu. Rusija je pod njegovim vodstvom rapidno propadala i ne samo da više nije bila nikakva, ni potencijalna, prijetnja Zapadu, nego mu nije mogla biti ni konkurent na bilo kojem području, pa čak ni utjecajem u zemljama Trećeg svijeta. Pri tome Jeljcinu nitko na Zapadu nije zamjerao što je za volju održavanja na vlasti primijenio i najgrublju silu. Mislimo na naredbu da se tenkovskim granatama “pokori” ruski parlament koji se odupirao protuustavnom raspuštanju. Dapače, zapadni su se mediji veselili svakom pogotku tenkovske granate u zgradu u kojoj je bilo sjedište ruskog parlamenta, a iz kojega su parlamentarci navodno pružali oružani otpor. Na pitanje jednog stranog novinara svojem kolegi sa Zapada zašto izvještava o pucnjevima iz zgrade parlamenta, kada je očito da se odatle ne puca, odgovor je glasio: “Tako je odlučeno!” Te granate nisu nikome smetale, ni tada, ni kasnije. A one druge hice kojih nije bilo, trebalo je izmisliti. Nagovještaj “objektivnog” izvještavanja kakvome svjedočimo u odnosu na Alekseja Navalnog i na rusko cjepivo Sputnik V.

S dolaskom Putina na scenu je, međutim, stupila jedna druga Rusija; Rusija koja je imala ambiciju da bude relevantan čimbenik u međunarodnim odnosima i koja je ne samo tražila, nego i očekivala da ju se tretira kao veliku silu, ravnopravno i s uvažavanjem. Od tada kola idu nizbrdo. Zapad se nije htio pomiriti sa činjenicom da Rusija ne želi biti poražena i pokorna. Pa su krenule optužbe, pa su krenule sankcije. Neke nakon očito insceniranih povoda, neke evidentno bez ikakve osnove.

I sada u Moskvu dolazi Borrell s proklamiranim ciljem ponovnog uspostavljanja dijaloga, najvjerojatnije i sa zadatkom da ispita u kojoj mjeri rusko cjepivo protiv covida19 može pomoći Evropi koja se našla u nemiloj situaciji zbog drastičnog smanjenja isporuka, odnosno njihova kašnjenja, od proizvođača od kojih je naručila najveće količine cjepiva. No, bombastično je već uoči odlaska u Moskvu najavio da će posjetiti u zatvoru Navalnog koji je osuđen na 3,5 godina zatvora zbog kršenja uvjetne kazne. Da podsjetimo: aktivist i bloger prebačen je, uz “blagoslov” Kremlja na liječenje u Njemačku nakon što mu je pozlilo na unutarnjem letu u Rusiji. Svima je odmah “bilo jasno” da je otrovan i da, to se razumije samo po sebi, iza pokušaja ubojstva stoji Vlast, pa i Putin osobno. U Njemačkoj je promptno, ali tek uz “asistenciju” vojnog saniteta potvrđeno trovanje, i to bojnim otrovom Novičok, inače ekstremno ubojitim sredstvom. Da bi stvar bila uvjerljivija, nalaz iz Berlina potvrdili su još i laboratoriji u Parizu i Stockholmu. Nitko iz okruženja Navalnog nije imao ni najmanje simptome trovanja (svi su već zaboravili spektakl sa zaštitnim mjerama i dekontaminacijom što su ga priredili Britanci nakon isto tako navodnog trovanja Skripalovih), brzo se oporavio i, mada Nijemci sada tvrde kako se nije ranije mogao vratiti u Rusiju zbog liječenja, dokumentirano je kako je u to vrijeme putovao Njemačkom, uz asistenciju Savezne obavještajne službe i kako je radio na filmiću kojim je, čim se vratio u Rusiju i bio uhapšen, “otkrio” glamuroznu tajnu rezidenciju Putina.

Rusija je uporno tražila da dobije na uvid nalaze koji potvrđuju trovanje, ali – nije ih dobivala. I to uz lakonsko “objašnjenje”, kako Rusi ionako već sve znaju. Ruske nalaze učinjene prije odlaska Navalnog u Njemačku naprosto se ignoriralo.

Navalni je, kao što je svojedobno bio i Hodorkovski, očito odabranik Zapada u ulozi vođe oporbe Putinu i njegov mogući nasljednik. Scenarij je poznat iz svih tzv. obojenih revolucija u istočnoj Evropi. U kojoj je mjeri on “lutka na koncu”, a u kojoj ima i neku – što bi rekao hrvatski premijer – svoju agendu, to je pitanje za raspravu. No, da u svemu što radi ima punu podršku, i financijsku i logističku, zapadnih službi (pa i u produciranju senzacionalnih otkrića što će ih Rusi odmah demaskirati kao montažu, ali što će na Zapadu ostati uglavnom, ili potpuno prešućeno), to je neporecivo.

Bilo kako bilo, mada su Rusi pokazali kako “Putinova tajna rezidencija” nije to što tvrdi Navalni, nego gradilište super-luksuznog hotela u vlasništvu nekolicine oligarha, mada su pokazali kako je u animaciji iznad ulaznih vrata ruski grb (orao) zamijenjen crnogorskim, mada postoje snimci koji pokazuju kako “mirni” demonstranti za Navalnoga fizički napadaju ruske policajce, na Zapadu i prosječni građanin danas “zna” da je Moskva otrovala Navalnoga, da Putin ima tajnu rezidenciju, a da ruska policija širom zemlje prebija mirne demonstrante koji samo žele smjenu Putina (mada ih se, mlade u prvome redu, poziva na demonstracije obećanjem da će to biti “dobra žurka”).

Jednako sljepilo pri zdravim očima vladalo je do prije nekoliko dana i u odnosu na rusko cjepivo protiv covida19. Usprkos tome što ga se već tjednima primjenjuje u Rusiji, što se izvozi u desetak zemalja, od kojih neke preuzimaju i proizvodnju (poput susjedne Srbije, ili Irana), u zapadnim medijima Sputnika V, prvog registriranog cjepiva protiv corone u svijetu, naprosto nije bilo. O njemu se nije govorilo, čak ni nakon što je glavni tajnik Ujedinjenih naroda izrijekom naveo Sputnik V kao značajno sredstvo u borbi protiv pandemije. Ni tada Sputnik V “nije postojao”. Sve dok se Evropa nije našla u škripcu zbog toga što je favorizirana AstraZeneka drastično smanjila obećane isporuke i dok ugledni medicinski časopis u Britaniji nije “otkrio” da je Sputnik V djelotvoran i bezopasan. I sada odjednom svi oni koji su to cjepivo prešućivali i ignorirali, ne zato što je sumnjivo, nego zato i samo zato što dolazi iz Rusije, pa je još bilo i prvo, kao da se natječu pišući i govoreći o Sputniku V.

U takvim je okolnostima  Josep Borrell otišao u Moskvu. I, naravno, razočarao je sve one zapadne propagandiste koji još žive u “Trumpovom filmu”, koji su i dalje zarobljenici politike “obuzdavanja Rusije”, jer je – umjesto da je udarao šakom u stol, prijetio i ucjenjivao – uglavnom odšutio itekako utemeljene primjedbe šefa ruske diplomacije, Sergeja Lavrova, uključujući i onu da je Evropska unija “nepouzdan partner”. Pa se sada analitičari i novinari koji ni jedni, ni drugi ne zaslužuju to ime, nadmeću u napadima na Borrella, tvrdeći kako je osramotio Evropsku uniju, kako je njegov odlazak u Moskvu “neuspjeh” i priželjkujući da je na Borrelovom mjestu bio Trumpov ministar Pompeo (da, dotle smo pali!). A Rusi su, da bi pokazali, kako je prošlo vrijeme kada su šutke primali udarce sa Zapada, upravo u vrijeme Borrellovog posjeta Moskvi objavili protjerivanje trojice zapadnih diplomata zbog “sudjelovanja u nelegalnim demonstracijama pristaša Alekseja Navalnog”. Zapad to ne prihvaća, zanemarujući činjenicu da su se demonstracije doista odvijale bez dozvole vlasti i da posao diplomata nije da budu “u demonstracijama”, nego da izvještavaju o njima. No, vrlo znakovito, njemačka kancelarka nije propustila, uz osudu ruskog koraka, dodati kako dovršavanje plinovoda Sjeverni tok 2 ne dolazi u pitanje.

I u tome je upravo srž današnjih problema u odnosima Zapada i Moskve. Bude li se Zapad zdravorazumski vodio svojim interesima u odnosima s Rusijom, bude li prestao igrati na ovog ili onog potencijalnog nasljednika Putina (koji bi bio Zapadu prihvatljiviji, što će reći podatniji, da ne kažemo: poslušniji), bude li prestao disoluciju Sovjetskog Saveza tretirati kao jedinstvenu pobjedu jednoga, svojega, sistema nad drugim (liberalnog kapitalizma nad idejom socijalizma, jer se socijalizam kao sustav javljao u raznim varijantama od kojih je jugoslavenska bila najliberalnija), bit će stvoreni uvjeti za novi, otvoreni dijalog. U kojem niti će Moskva slušati “prodike” Bruxellesa, niti će EU biti prisiljena da “guta” neugodne ruske odgovore.

Ali, to mora biti dijalog ravnopravnih, jer ključno je u ambicijama Rusije da bude prihvaćena kao ravnopravni partner i da se prestane s njezinim tretiranjem kao poraženoga i podređenoga. Dok politika i tzv. novinarstvo stavljeno u službu politike to ne shvate, bit će i dalje neuspjeha i sramota. Ali, čijih? Ne Evrope, ne Rusije. Svaki dalji neuspjeh u nastojanju da se rusko-evropski odnosi postave na nove, drugačije i zdrave temelje, bit će i neuspjeh, i sramota za zdrav razum, ali i za interese građana kako Rusije, tako i zemalja Evropske unije. Ameriku svjesno ne spominjemo, jer Evropa bi morala smoći snage da nastupa u svoje ime i u obrani svojih interesa. Sudeći prema reakcijama na Borrellov posjet Moskvi, od toga smo – međutim – još jako, jako daleko.

Tomislav Jakić
Autor 6.2.2021. u 19:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija