Nevjerojatna priča gospodične Ane

Boris Dežulović
Autor 17.4.2022. u 09:28

Izdvajamo

  • A Ana Harapin? "Najsretniju Hrvaticu svih vremena" nagovarali su poslije u firmi da igra EuroJackpot, ali ona tvrdi da sreća nema ništa s tim. Nije to, veli, sreća, već petnaestogodišnje iskustvo u opremanju interijera državnih institucija.

Povezani članci

Nevjerojatna priča gospodične Ane

Ukratko, na natječaju Fine za nabavu uredskog namještaja vlasnica Sideasa Ana Harapin izvukla je sedmicu. JackPot. Bingo. Sretna Ana zaokružila je i flip-top mehanizam i synchro mehanizam u pet pozicija, i bijelu, crnu, antracit i aluminij sivu boju, i petokrake baze promjera 700 mm, i kotače promjera 65 mm, i plinske podizače sjedala 420-560 mm, i ivericu od 12 mm, i fleksibilnu šperploču od 3 mm, i ABS traku od 1 mm, i plastične stope od 5 mm, i pjenu gustoće 48-51 kg/m3, pa dobila posao od dva milijuna kuna. Statističari kasnije izračunali da su šanse za tako nešto 48-51 miligrama po kubičnoj nautičkoj milji.

Piše: Boris Dežulović

Zovu je “najsretnija Hrvatica svih vremena”, ali ona tvrdi da sreća nema ništa s tim. Ona je poduzetnica i više povjerenja ima u svojih deset prstiju nego u boginju sreće. Gospodična Ana Harapin – tako joj je ime – prošle je godine tako u Buzinu kraj Zagreba registrirala tvrtku Sideas d.o.o., pa je na internetu predstavila kao “veletrgovinu uredskog namještaja s petnaest godina iskustva u proizvodnji i opremanju poslovnih interijera za privatne tvrtke i državne institucije”.

Kako salon namještaja osnovan prije par mjeseci može imati petnaest godina iskustva u opremanju državnih institucija, pitate se vi tupo, i točno vam se u očima vidi zašto nikad nećete biti dobar i uspješan poduzetnik. Dobar i uspješan poduzetnik, naime, gleda naprijed, on je vizionar, on vidi budućnost.

Svojom netom otvorenom tvrtkom s petnaest godina iskustva – što bi rekli sportski komentatori, spojem mladosti i iskustva – gledala je tako Ana u budućnost i kad je u ponudu stavila, sad citiram katalog Sideasa, “radne stolove s flip-top mehanizmom za lako vertikalno pomicanje u bijeloj, crnoj, antracit i aluminij sivoj boji”, i “uredske fotelje sa synchro mehanizmom s mogućnošću zaključavanja u pet pozicija, petokrake baze promjera 700 milimetara od polipropilena crne boje, s kotačima promjera 65 milimetara za tvrde podloge, poleđine u polipropilen crnoj boji, ergonomski oblikovanog sjedala visine podesive pomoću plinskog podizača 420-560 mm”.

Konačno, gledala je Ana u budućnost i kad je – na užas svoje inženjerije i marketinga – u ponudu stavila i “taburee od iverice debljine 12 mm i fleksibilne šperploče od 3 mm, s okruglim rubom kantiranim ABS rubnom trakom od 1 mm i pet plastičnih stopa visine 5 mm”. Tko, zaboga, danas kupuje taburee? Pa ipak, Ana je tražila da joj naprave tabure, i to, pazi sad, “u gornjem dijelu ispunjene pjenom gustoće 48-51 kg/m3”.

– Može li četrsedam? – pitao je inženjer šeficu Anu.

– Kaj četrsedam? – odgovorila je ona.

– Gustoća. Četrdeset sedam – objasnio je inženjer. – Štef miješao pjenu, pa mu ispala gustoće četrdeset sedam kilograma po metru kubičnom.

– Da sam htjela pjenu gustoće četrdeset sedam, onda bih napisala četrdeset sedam – hladno je odgovorila stroga šefica.

I tako su u Sideasu morali sve ponovo. One taburee s pjenom od 47 kg/m3 uvalili su nekom šverceru iz Buzina, pa uskoro napunili cijelo skladište tabureima precizno izmjerene gustoće od 48-51 kg/m3. Ogovarali su u firmi ludu i sitničavu šeficu Anu, a ona bi samo kratko odgovorila: “Pjena gustoće 48-51 kg/m3 je budućnost.” Čuj, pjena gustoće 48-51 kg/m3 je budućnost?

I što? Nije prošlo par mjeseci, a državna Financijska agencija objavila javni natječaj za nabavu uredskog namještaja u vrijednosti od dva milijuna kuna. Anina tajnica nije mogla vjerovati kad je otvorila poštu i stala čitati uvjete natječaja. A Fina objavila da traži, citiram – “radne stolove s flip-top mehanizmom za lako vertikalno pomicanje”!

– Nevjerojatno! – vrisnula je Ana. – Nemoj mi samo reći da ih traže u bijeloj, crnoj, antracit i aluminij sivoj boji?

– “Bijeloj, crnoj, antracit i…” – uzela je tajnica dah – “…aluminij sivoj boji”!

– Jebote! Kaj još? – dohvatila je Ana katalog Sideasa, pa ga stavila pred sebe kao listić lota. – Kaj još traže?

A Fina tražila još – recite, kolike su šanse za tako nešto? – uredske fotelje sa, citiram, “synchro mehanizmom s mogućnošću zaključavanja u pet pozicija, petokrake baze promjera 700 milimetara od polipropilena crne boje, s kotačima promjera 65 milimetara za tvrde podloge, poleđine u polipropilen crnoj boji, ergonomski oblikovanog sjedala visine podesive pomoću…”

– “…plinskog podizača 420-560 mm”? – dovršila je Ana.

– Točno! “Visine podesive pomoću plinskog podizača 420-560 mm”! – zaprepastila se tajnica, oko koje se već okupio cijeli ured. – Kak ste znali?

– Čitaj dalje! A taburei? Kažu li kaj za taburee?

– Taburei, taburei… – pratila je tajnica prstom po papiru. – Evo! Traže i taburee!

– Jel od iverice debljine 12 mm i fleksibilne šperploče od 3 mm? Molim te, reci da su “od iverice debljine dvanaest milimetara i fleksibilne šperploče od tri milimetra” – čitala je šefica Ana iz Sideasovog kataloga – “s okruglim rubom kantiranim ABS rubnom trakom od jednog milimetra i pet plastičnih stopa visine pet milimetara”?

I Fina na kraju, jasno – sad nećete vjerovati, ali živa istina, eno vam njihova Odluka o nabavi od 9. veljače 2022., klasa 150-04/21-02/512, ur. broj 02-7-22-27, evid. br. nabave 61.1/2021/V/I6 – tražila i “taburee od iverice debljine 12 mm i fleksibilne šperploče od 3 mm, s okruglim rubom kantiranim ABS rubnom trakom od 1 mm i pet plastičnih stopa visine 5 mm”!

– Ovo je biblijsko čudo! – promucala je tajnica, a Katja iz računovodstva samo je ničice pala na koljena.

– Jel kažu šta za gustoću pjene u tabureima? – oprezno je među okupljenima u uredu pitao onaj inženjer.

– Čekaj da vidim – pribrala se tajnica. – Evo ga! Dakle, traže taburee “u gornjem dijelu ispunjene pjenom gustoće…”

– Čekaj, stani! – vrisnula je šefica Ana, pa izvadila iz ladice krunicu što ju je ljetos donijela iz Međugorja. – Majko Božja, daj da budu četrdeset osam do pedeset jedan kilogram po metru kubičnom. Molim te, četrdeset osam do pedeset jedan kilogram, četrdeset osam do pedeset jedan…

– “…Četrdeset osam do pedeset jedan kilogram po metru kubičnom!” – pročitala je tajnica i onesviještena se stropoštala na tapison.

Ukratko, na natječaju Fine za nabavu uredskog namještaja vlasnica Sideasa Ana Harapin izvukla je sedmicu. JackPot. Bingo. Sretna Ana zaokružila je i flip-top mehanizam i synchro mehanizam u pet pozicija, i bijelu, crnu, antracit i aluminij sivu boju, i petokrake baze promjera 700 mm, i kotače promjera 65 mm, i plinske podizače sjedala 420-560 mm, i ivericu od 12 mm, i fleksibilnu šperploču od 3 mm, i ABS traku od 1 mm, i plastične stope od 5 mm, i pjenu gustoće 48-51 kg/m3, pa dobila posao od dva milijuna kuna. Statističari kasnije izračunali da su šanse za tako nešto 48-51 miligrama po kubičnoj nautičkoj milji.

Na natječaj Financijske agencije javile su se, recimo, još dvije tvrtke – Kvam Sistem je čak imao i jeftiniju ponudu od Anine – ali obje su odbijene s obrazloženjem da “ponude nisu sukladne dokumentaciji o nabavi”. U Kvamu su navodno pogodili sve brojeve, pa na kraju pali na jebenoj gustoći pjene. Do dana današnjeg lupaju glavom o zid što su lakomisleno uzeli taburee od onog švercera iz Buzina.

A još više glavom lupaju u Fini, gdje su – u plemenitoj namjeri da uštede budžetski novac – izmislili praktički nemoguće uvjete. Namješteni natječaj? Jašta je nego namješten. Namještali su uvjete da ih je nemoguće, kako ono, sukladiti, nabacivali se brojevima, promjerima, visinama, profilima i sličnim pizdarijama, baš se zajebavali u Upravi izmišljajući razne flip-top mehanizme, antracit boje i fleksibilne šperploče.

– Mala, reci dva broja od jedan do sto – doviknuo bi predsjednik Uprave Dražen Čović čistačici Ivi.

– Četiristo dvadeset i petsto šezdeset – dobacila bi Iva.

– Četiristo dvadeset i petsto šezdeset?

– Aha. To su mi sretni brojevi.

– Stavi plinske podizače sjedala 420-560 mm – izdiktirao bi onda Čović tajnici.

– Sjetio sam se! Gustoća pjene u tabureima! – javio bi se onda član Uprave Branko Malenica, ne znate vi Branka, veliki zajebant.

I što? Javila se neka firma iz Buzina koja je u ponudi imala sve! Nećete vjerovati, gospodine državni tužitelju, ali pogodili su baš svaki uvjet. Čak i gustoću pjene na tabureu, a to se Branko zajebavao. Pogledajte, ja se naježim i kad pomislim na to. Eto, recimo, čistačica Iva: kad su ono lani u Fini angažirali tvrtku za čišćenje prostorija, pa to na kraju ispala tvrtka zeta Čovićeva kuma Dragana, svi su govorili kako je to nevjerojatna slučajnost i kako bi Dragan trebao igrati loto. Ako je to bila nevjerojatna slučajnost, što tek reći za Anu?

Tako je, bilo, vjerovali vi ili ne. Sreća da su u Upravi sačuvali sve papire, eno sve crno na bijelo.

A Ana Harapin? “Najsretniju Hrvaticu svih vremena” nagovarali su poslije u firmi da igra EuroJackpot, ali ona tvrdi da sreća nema ništa s tim. Nije to, veli, sreća, već petnaestogodišnje iskustvo u opremanju interijera državnih institucija.

Novosti

Boris Dežulović
Autor 17.4.2022. u 09:28