Nevjerojatna priča gospodične Ane

Izdvajamo

• A Ana Harapin? "Najsretniju Hrvaticu svih vremena" nagovarali su poslije u firmi da igra EuroJackpot, ali ona tvrdi da sreća nema ništa s tim. Nije to, veli, sreća, već petnaestogodišnje iskustvo u opremanju interijera državnih institucija.

Povezani članci

• SERGIO ŠOTRIĆ: Dragi Srbi, ostajte ovdje – virus “svi Srbi u jednoj državi” nije zarazan, ako njegujete osnovnu ljudsku higijenu i redovno perete ruke
• Mismo iz 1920.
• Neka Naše stranke
• Ponarodnjačena kultura
• PLAVAC, LEPTIR DJETINJSTVA
• Viktor Ivančić: KRST NA OBARAČU

Ukratko, na natječaju Fine za nabavu uredskog namještaja vlasnica Sideasa Ana Harapin izvukla je sedmicu. JackPot. Bingo. Sretna Ana zaokružila je i flip-top mehanizam i synchro mehanizam u pet pozicija, i bijelu, crnu, antracit i aluminij sivu boju, i petokrake baze promjera 700 mm, i kotače promjera 65 mm, i plinske podizače sjedala 420-560 mm, i ivericu od 12 mm, i fleksibilnu šperploču od 3 mm, i ABS traku od 1 mm, i plastične stope od 5 mm, i pjenu gustoće 48-51 kg/m3, pa dobila posao od dva milijuna kuna. Statističari kasnije izračunali da su šanse za tako nešto 48-51 miligrama po kubičnoj nautičkoj milji.

Piše: Boris Dežulović

Zovu je “najsretnija Hrvatica svih vremena”, ali ona tvrdi da sreća nema ništa s tim. Ona je poduzetnica i više povjerenja ima u svojih deset prstiju nego u boginju sreće. Gospodična Ana Harapin – tako joj je ime – prošle je godine tako u Buzinu kraj Zagreba registrirala tvrtku Sideas d.o.o., pa je na internetu predstavila kao “veletrgovinu uredskog namještaja s petnaest godina iskustva u proizvodnji i opremanju poslovnih interijera za privatne tvrtke i državne institucije”.

Kako salon namještaja osnovan prije par mjeseci može imati petnaest godina iskustva u opremanju državnih institucija, pitate se vi tupo, i točno vam se u očima vidi zašto nikad nećete biti dobar i uspješan poduzetnik. Dobar i uspješan poduzetnik, naime, gleda naprijed, on je vizionar, on vidi budućnost.

Svojom netom otvorenom tvrtkom s petnaest godina iskustva – što bi rekli sportski komentatori, spojem mladosti i iskustva – gledala je tako Ana u budućnost i kad je u ponudu stavila, sad citiram katalog Sideasa, “radne stolove s flip-top mehanizmom za lako vertikalno pomicanje u bijeloj, crnoj, antracit i aluminij sivoj boji”, i “uredske fotelje sa synchro mehanizmom s mogućnošću zaključavanja u pet pozicija, petokrake baze promjera 700 milimetara od polipropilena crne boje, s kotačima promjera 65 milimetara za tvrde podloge, poleđine u polipropilen crnoj boji, ergonomski oblikovanog sjedala visine podesive pomoću plinskog podizača 420-560 mm”.

Konačno, gledala je Ana u budućnost i kad je – na užas svoje inženjerije i marketinga – u ponudu stavila i “taburee od iverice debljine 12 mm i fleksibilne šperploče od 3 mm, s okruglim rubom kantiranim ABS rubnom trakom od 1 mm i pet plastičnih stopa visine 5 mm”. Tko, zaboga, danas kupuje taburee? Pa ipak, Ana je tražila da joj naprave tabure, i to, pazi sad, “u gornjem dijelu ispunjene pjenom gustoće 48-51 kg/m3”.

– Može li četrsedam? – pitao je inženjer šeficu Anu.

– Kaj četrsedam? – odgovorila je ona.

– Gustoća. Četrdeset sedam – objasnio je inženjer. – Štef miješao pjenu, pa mu ispala gustoće četrdeset sedam kilograma po metru kubičnom.

– Da sam htjela pjenu gustoće četrdeset sedam, onda bih napisala četrdeset sedam – hladno je odgovorila stroga šefica.

I tako su u Sideasu morali sve ponovo. One taburee s pjenom od 47 kg/m3 uvalili su nekom šverceru iz Buzina, pa uskoro napunili cijelo skladište tabureima precizno izmjerene gustoće od 48-51 kg/m3. Ogovarali su u firmi ludu i sitničavu šeficu Anu, a ona bi samo kratko odgovorila: “Pjena gustoće 48-51 kg/m3 je budućnost.” Čuj, pjena gustoće 48-51 kg/m3 je budućnost?

I što? Nije prošlo par mjeseci, a državna Financijska agencija objavila javni natječaj za nabavu uredskog namještaja u vrijednosti od dva milijuna kuna. Anina tajnica nije mogla vjerovati kad je otvorila poštu i stala čitati uvjete natječaja. A Fina objavila da traži, citiram – “radne stolove s flip-top mehanizmom za lako vertikalno pomicanje”!

– Nevjerojatno! – vrisnula je Ana. – Nemoj mi samo reći da ih traže u bijeloj, crnoj, antracit i aluminij sivoj boji?

– “Bijeloj, crnoj, antracit i…” – uzela je tajnica dah – “…aluminij sivoj boji”!

– Jebote! Kaj još? – dohvatila je Ana katalog Sideasa, pa ga stavila pred sebe kao listić lota. – Kaj još traže?

A Fina tražila još – recite, kolike su šanse za tako nešto? – uredske fotelje sa, citiram, “synchro mehanizmom s mogućnošću zaključavanja u pet pozicija, petokrake baze promjera 700 milimetara od polipropilena crne boje, s kotačima promjera 65 milimetara za tvrde podloge, poleđine u polipropilen crnoj boji, ergonomski oblikovanog sjedala visine podesive pomoću…”

– “…plinskog podizača 420-560 mm”? – dovršila je Ana.

– Točno! “Visine podesive pomoću plinskog podizača 420-560 mm”! – zaprepastila se tajnica, oko koje se već okupio cijeli ured. – Kak ste znali?

– Čitaj dalje! A taburei? Kažu li kaj za taburee?

– Taburei, taburei… – pratila je tajnica prstom po papiru. – Evo! Traže i taburee!

– Jel od iverice debljine 12 mm i fleksibilne šperploče od 3 mm? Molim te, reci da su “od iverice debljine dvanaest milimetara i fleksibilne šperploče od tri milimetra” – čitala je šefica Ana iz Sideasovog kataloga – “s okruglim rubom kantiranim ABS rubnom trakom od jednog milimetra i pet plastičnih stopa visine pet milimetara”?

I Fina na kraju, jasno – sad nećete vjerovati, ali živa istina, eno vam njihova Odluka o nabavi od 9. veljače 2022., klasa 150-04/21-02/512, ur. broj 02-7-22-27, evid. br. nabave 61.1/2021/V/I6 – tražila i “taburee od iverice debljine 12 mm i fleksibilne šperploče od 3 mm, s okruglim rubom kantiranim ABS rubnom trakom od 1 mm i pet plastičnih stopa visine 5 mm”!

– Ovo je biblijsko čudo! – promucala je tajnica, a Katja iz računovodstva samo je ničice pala na koljena.

– Jel kažu šta za gustoću pjene u tabureima? – oprezno je među okupljenima u uredu pitao onaj inženjer.

– Čekaj da vidim – pribrala se tajnica. – Evo ga! Dakle, traže taburee “u gornjem dijelu ispunjene pjenom gustoće…”

– Čekaj, stani! – vrisnula je šefica Ana, pa izvadila iz ladice krunicu što ju je ljetos donijela iz Međugorja. – Majko Božja, daj da budu četrdeset osam do pedeset jedan kilogram po metru kubičnom. Molim te, četrdeset osam do pedeset jedan kilogram, četrdeset osam do pedeset jedan…

– “…Četrdeset osam do pedeset jedan kilogram po metru kubičnom!” – pročitala je tajnica i onesviještena se stropoštala na tapison.

Ukratko, na natječaju Fine za nabavu uredskog namještaja vlasnica Sideasa Ana Harapin izvukla je sedmicu. JackPot. Bingo. Sretna Ana zaokružila je i flip-top mehanizam i synchro mehanizam u pet pozicija, i bijelu, crnu, antracit i aluminij sivu boju, i petokrake baze promjera 700 mm, i kotače promjera 65 mm, i plinske podizače sjedala 420-560 mm, i ivericu od 12 mm, i fleksibilnu šperploču od 3 mm, i ABS traku od 1 mm, i plastične stope od 5 mm, i pjenu gustoće 48-51 kg/m3, pa dobila posao od dva milijuna kuna. Statističari kasnije izračunali da su šanse za tako nešto 48-51 miligrama po kubičnoj nautičkoj milji.

Na natječaj Financijske agencije javile su se, recimo, još dvije tvrtke – Kvam Sistem je čak imao i jeftiniju ponudu od Anine – ali obje su odbijene s obrazloženjem da “ponude nisu sukladne dokumentaciji o nabavi”. U Kvamu su navodno pogodili sve brojeve, pa na kraju pali na jebenoj gustoći pjene. Do dana današnjeg lupaju glavom o zid što su lakomisleno uzeli taburee od onog švercera iz Buzina.

A još više glavom lupaju u Fini, gdje su – u plemenitoj namjeri da uštede budžetski novac – izmislili praktički nemoguće uvjete. Namješteni natječaj? Jašta je nego namješten. Namještali su uvjete da ih je nemoguće, kako ono, sukladiti, nabacivali se brojevima, promjerima, visinama, profilima i sličnim pizdarijama, baš se zajebavali u Upravi izmišljajući razne flip-top mehanizme, antracit boje i fleksibilne šperploče.

– Mala, reci dva broja od jedan do sto – doviknuo bi predsjednik Uprave Dražen Čović čistačici Ivi.

– Četiristo dvadeset i petsto šezdeset – dobacila bi Iva.

– Četiristo dvadeset i petsto šezdeset?

– Aha. To su mi sretni brojevi.

– Stavi plinske podizače sjedala 420-560 mm – izdiktirao bi onda Čović tajnici.

– Sjetio sam se! Gustoća pjene u tabureima! – javio bi se onda član Uprave Branko Malenica, ne znate vi Branka, veliki zajebant.

I što? Javila se neka firma iz Buzina koja je u ponudi imala sve! Nećete vjerovati, gospodine državni tužitelju, ali pogodili su baš svaki uvjet. Čak i gustoću pjene na tabureu, a to se Branko zajebavao. Pogledajte, ja se naježim i kad pomislim na to. Eto, recimo, čistačica Iva: kad su ono lani u Fini angažirali tvrtku za čišćenje prostorija, pa to na kraju ispala tvrtka zeta Čovićeva kuma Dragana, svi su govorili kako je to nevjerojatna slučajnost i kako bi Dragan trebao igrati loto. Ako je to bila nevjerojatna slučajnost, što tek reći za Anu?

Tako je, bilo, vjerovali vi ili ne. Sreća da su u Upravi sačuvali sve papire, eno sve crno na bijelo.

A Ana Harapin? “Najsretniju Hrvaticu svih vremena” nagovarali su poslije u firmi da igra EuroJackpot, ali ona tvrdi da sreća nema ništa s tim. Nije to, veli, sreća, već petnaestogodišnje iskustvo u opremanju interijera državnih institucija.

Novosti