NIČIJI

Povezani članci

• Lipi naš šjor Duje
• Svašta nakon ništa
• Nedžad Bašić: OD NOVIH IDEJA KA NOVOJ BALKANSKOJ STVARNOSTI
• Diktatura generala
• Knjiga koja je uzdrmala Balkan: Tajne bogatstva Čermaka i Zagorca, šta je bilo sa Šuškom i Reihl Kirom?
• Bljutave proustaške provokacije kao predizborni aduti

Kada ćete gospodo moju ciljanu skupinu uzeti barem samilosno kao relevantnu? Kada mislite se obratiti mojoj ciljanoj skupini? Kada planirate takve ljude uvrstiti u svoje programe, sučeljavanja i političke kampanje?

Ono što me zbilja ljuti i kao čovjeka i kao građanina ove zemlje je činjenica da nisam dio njihovih predizbornih glasačkih ciljanih skupina kojima se oni obraćaju, da ne spadam u nikakve ciljane skupine i što je najporaznije od svega, niti u tijela s kojima bi se recimo dalo koalirati.

Već dvadeset i kusur godina sudjelujem u cirkusu koji se odvija svakih nekoliko godina, a on se zove parlamentarne ili predsjedničke izborne kampanje i demokratski izbori. Marljivo zaokružujujem svoje kandidate i da zlo bude veće, pomno pratim aktualna zbivanja, prijepodneva i zasjedanja, predizborna obećanja i predizborne utakmice, dakle po svemu, po ustavu RH i po zakonima iste, ja bih trebao biti nekakva ciljana skupina stranaka centra, lijevih pa i desnih koje bi trebale da me poduče domoljublju i izbiju mi taj nesretni polaritet u glavi koji me zadnjih godina naginje u lijevo.

Ciljana skupina HDZ-a je na primjer njihova baza tj. ruralna područja. Dakle po samom smještaju mog stana nisam u toj skupini. Branitelji i domoljubi, sav pošten svijet ovog naroda koji jedva čeka da se omota zastavom i da izbije kakav novi rat – nekako se baš ne nalazim ni u tim skupinama. Ljudi koji istinski mrze Tita i partizane, antifašiste i po prilici ih ima oko pola milijuna kojima su djedove streljali na Bleiburgu, pa su ti ljudi, ta skupina i s pravom ogorčeni i ja ih razumijem – jok.

Jebiga, moj djed je armirao Split 3 i hvala bogu streljao ga nije nitko. Drug Tito mu je za zasluge i samoprijegoran rad dao stan na koji je bio ponosan do kraja života – dakle ni tu se ne nalazim.

Ciljana skupina držim da je i poslovni sektor premrežen nepotizmom i rodijaštvom, tu su oni kao ribe u vodi. Nisam poslovan čovjek, nemam prepariranog vepra u podrumu, niti Picassa držim iznad pisoara. Ne nalazim na parkiralištu ni blindiranog terenca već običnog Opela starog desetak godina. Dakle ni od toga ništa. Onaj postotak lupeža i kriminalaca, konjokradica, sitnih kokošara i čistih budala ću zanemariti, da sam takav vjerojatno sada ne bi pisao ovaj tekst već bi pametovao na kakvom državotvornom portalu ili novini za puno izdašniji honorar.

Ciljana skupina SDP-a su umrežena struktura ljudi po državnim službama i oni se normalno toj društvenoj skupini i obraćaju. Ciljane skupine su i veliki dio birokracije ove zemlje, kojoj ja zbog svoje naravi – ne pripadam. Nekako sam oduvijek volio avanturu i akciju, čak mi je draže bilo i konobariti nego osam sati maltretirati ljude za kakvim šalterom.

Od svega lijevog oni su ionako udaljeni poprilici koliko i Mars od Zemlje.

I sada kada počinje još jedna parlamentarna predizborna utrka ja se ponovo s pravom i s ogromnom gorčinom u srcu pravednički pitam: – zašto baš ni jedna stranka, ni jedna jebena politička organizacija mene ne doživljava kao svoju ciljanu skupinu? Zašto me dovraga nitko od tih demagoga lijepo ne sjedne za stol, ponudi me kafom i tutne mi svoj program za spas gospodarstva, demografski oporavak i podhitno zaustavljanje egzodusa mladih ljudi iz zemlje uz ubrzanu industrijalizaciju i konkurentnost na stranim tržištima?

Dovraga zašto? Što to meni fali? Što drugi imaju, a ja nemam? Pun gorčine pogledao sam pasus gore i pročitao iznova zadnja dva reda. Program za spas gospodarstva, demografski oporavak i podhitno zaustavljanje egzodusa mladih ljudi iz zemlje uz ubrzanu industrijalizaciju i konkurentnost na stranim tržištima plus tisuću eura za svako rođeno dijete.

Te stavke o kojima mantraju u pravilu gotovo svi već dvadeset i kusur godina su četiri osnovna problema koja recimo, mene osobno tište. Djeca mi žele van zemlje i to što prije, firma mi stenje pod pritiskom nepotizma i nedostatka posla na našem tržištu i to je zapravo sve što mene zanima i što bih ja htio od tih ljudi.

Ja za razliku od njih živim u 2016. godini, moj problem nije ni Tito, a bogami nije ni Pavelić, kao što moj problem nije ni Šešelj niti oni što urlaju Za dom i što su spremni za nove ratove. Moj problem su moja djeca, a ti ljudi puni obećanja uporno ignoriraju moje glasačko tijelo, moju ciljanu skupinu koja se iz dana u dan bori za život i strepi za svoju i budućnost i budućnost svojih familija.

Moja ciljana skupina ponovo će u magli plavičastih i crvenih dimnih bombi ostati ono što i jest, ciljana skupina na marginama društva za koju oni tvrde da ne postoji niti ih zanima. Moja ciljana skupina nema ni za šatore, niti ima za parade i balade.

Moja ciljana skupina nema ni za kruh.

Moju ciljanu skupinu nitko od njih, ni Milanović niti Plenković nisu spomenuli u niti jednom sučeljavanju, propagandnom govoru ili predizbornom obećanju. Moju ciljanu skupinu se ne spominje jer im nije interesantna, nije u njihovu sustavu, u njihovoj mreži, niti će im slikati svoj zaokruženi listić mobitelom i poslati ga u središnjicu.

Moju ciljanu skupinu političari su jednostavno – zaboravili.

Sve te nesretne i gladne ljude pod ovrhama, blokadama i pred kontejnerima, sav taj jad koji hoda, diše i pokušava u ovom surovom kapitalističkom svijetu pronaći komadić milosti i koricu kruha. Sav taj svijet pregažen neoliberalnim korporativnim kapitalizmom čije su lutke na koncu i gospodin Milanović i gospodin Andrija Plenković. Zar moju ciljanu skupinu samo ja vidim? Ciljanu skupinu koja noću od srama premeće kontejnere, koja sa tupim izrazom lica zuri u pano na Zavodu za zapošljavanje, koja plače pred autobusima u kojima im djeca odlaze zauvijek?

Zar nitko ne vidi tu ciljanu skupinu? Ljude koji su preko noći ostali bez ičega, nekadašnje radnike koji u kroksama prevrću staro željezo i kupe pet – ambalažu? Zar nitko ne vidi taj jadni, nesretni svijet koji od svojih mirovina plati režije i gladuje? Čija su oni predizborna ciljana skupina? Tko ih je pozvao pod šatore, obećao im bolje sutra, veću mirovinu, njihovoj djeci posao? Tko ih je pozvao u svoje središnjice, svoje obasjane trgove na kojima pjevaju Jelena Rozga i Severina?

Kada ćete gospodo moju ciljanu skupinu uzeti barem samilosno kao relevantnu? Kada mislite se obratiti mojoj ciljanoj skupini? Kada planirate takve ljude uvrstiti u svoje programe, sučeljavanja i političke kampanje?

Kada gospodo mislite priznati da takva ciljana skupina, na koju nitko ne cilja, jebiga, postoji?

I kada nas mislite uključiti u svoje vizije budućnosti Hrvatske? Sve nas koji jedva preživljavamo u ovoj vašoj vukojebini? Sram vas bilo dojednog, siti, bahati, samozadovoljni gadovi.

Čija smo mi gospodo političari ciljana skupina?