Nihad M. Kreševljaković: KULTURA SJEĆANJA I MODUL MEMORIJE

Autor/ica 👤Nihad M. Kreševljaković 26.9.2019. u 07:28

Izdvajamo

Čovjek sa sviješću o sebi, sa izgrađenim identitetom utemeljenim u etici sigurno je u prednosti, a vjerovanje da pravda pobjeđuje, i da se jedino za pravdu i slobodu vrijedi žrtvovati temelj je onoga što čovjek u svojoj suštini jeste i što ga čini čovjekom!

Povezani članci

Nihad M. Kreševljaković – foto: Velija Hasanbegović

U slučaju kulture sjećanja u Bosni i Hercegovini je stoga važno imati na umu da je stradanje jednog naroda, jednako stradanju svakog nedužnog čovjeka ma ko on bio. Samo na taj način moći ćemo u vremenima nekih novih pomračenja uma, biti sposobni detektirati zlo i suprostaviti mu se prije nego, umjesto gradnje spomenika, zločinci počnu kopati nove masovne grobnice.

Ideja za program MODUL MEMORIJE, koji je pokrenuo Festival MESS, pojavila se 1995. godine. Sa prvim naznakama da bi najduža opsada u suvremenoj historiji mogla napokon biti okončana, kreiran je program koji je postavljen u odnosu na ono što građanke i građane BiH čeka po konačnom završetku rata. Osnovna tema bila je relacija između uma i emocija, a specifični tematski kompleks koji je projekat tretirao bila je interakcija između inteligencije, ljubavi i etike. Druga tematska oblast kojoj je posvećena zasebna pažnja bio je odnos između nauke i umjetnosti, odnosno između umjetnosti i sjećanja. Idejni tvorac ovog programa bio je Haris Pašović, zajedno sa nama ostalim koji smo radili u Festivalu MESS, a naša zajednička želja bila je pokušati pronaći odgovore na pitanja:“Kako je moguće da se u današnje vrijeme, u ujedinjenoj Evropi ponovo dogodi genocid, razaranje gradova, kulturnog i religijskog nasljeđa? Kako je moguće da smo istovremeno svjedoci izuzetnog tehnološkog razvoja i destrukcije koju progres stvara? Kako se odbraniti od toga? Kakav je efekat svega toga na umjetnost?“ Neprekidni niz bolnih pitanja zvučao je kao neki manifest o proglašenju kraja 20. stoljeća u kome je čovjek izgubio bitku protiv samog sebe, izgubivši u njoj sve, osim nade.

Potrebu za ovim programom Haris Pašović sažeo je u jednom intervjuu za magazin Dani: “Kad god pogledam Trebević, ja znam šta je bilo gore. Kad god prođem pored Markala, ja se sjetim onoga. Ja shvatam da život ide dalje, ali dio tog života mora da bude jedna svijest, jedno znanje, istina, jedna memorija. Nama zaborav ulazi kroz usta. I tu vidim ulazak najstrašnijeg, najopasnijeg kapitalizma. Kapitalizam ima i svoje ljudskosti. Mogli bismo da idemo dalje gradeći ‘kapitalizam sa ljudskim likom’.“

Pitanja koja je postavljao Modul Memorije promatrana su kroz prizmu umjetnosti posebno istražujući relaciju između rata i umjetnosti, odnosno efekte rata i općenito radikalnih situacija na umjetnost. Zanimalo nas je i pitanje načina pamćenja vlastitog iskustva. Ime programa inspirirano je knjigom poznatog neuropsihijatra Richarda Restaka pod naslovom „Modular Brain“. U knjizi „Modularni mozak“ on je prezentirao nekoliko studija slučaja u prilog svojoj teoriji da različiti dijelovi mozga kontroliraju različite sposobnosti, a da ti dijelovi (ili moduli) djeluju neovisno. Bazirajući se na neuoroznanosti bavio se istraživanjem mozga uključujući i pitanja sjećanja, prirodom slobodne volje, mislima, emocijama, kreativnošću, svijesti i osobnim identitetom, a promovirajaući tezu o modularnom mozgu. Restakov mozak „ima svoj mozak“. U osnovi njegove teorije je pretpostavka o horizontalnoj i vertikalnoj organizaciji mozga, tj. da se informacije o svijetu izvlače i čuvaju na više različitih mjesta i paralelno obrađuju kako bi se stvorila jedinstvena konstrukcija. On sugerira ideju o nekoj vrsti središnje duše koja čita podatke, a zbog tih međusobih veza mozak opisuje kao federaciju, a nikako carstvo kojim dominira samo jedan dio. Restakove teze bile su bazirane na različitim studijama slučajeva prethodnih istraživača, a posebnu pažnju privuklo je Restakovo poglavlje o emocijama gdje se bavi temom oprosta zločina nasilja. Iako je teorija o modularnosti mozga osporena drugim istraživanjima i istraživačima poput Michael Shermera (2008), autora knjige „The Mind of the Market“, ona je kao koncept ostala i danas zanimljivom. U svakom slučaju, ideja programa u kome se umjetnost i nauka dovode u korelaciju i danas se čini bitnom pogotovo u slučaju onoga zbog čega i postoji program Modula Memorije Festivala MESS. Mozak je i dalje kosmos za sebe, a u razumjevanju njegovog funkcioniranja napravljeni su tek mali koraci u odnosu na dimenzije koje se u tim istraživanjima otvaraju. Npr. neuroznanstvenici Michael Posner i Marcus Raichle su tek 1994, dok je još uvijek trajao rat u BiH, u svojoj knjizi “Slike uma” iznijeli pretpostavku da amigdala i obližnje strukture igraju “glavnu ulogu u pridavanju emocionalnog značaja životnim iskustvima koja držimo u dugoročnom sjećanju“. Za ono čime se mi bavimo u okviru programa Modul Memorije važna su i istraživanja Rebecce Saxe koja je vodila tim koji se bavio pitanjem kako razmišljamo o razmišljanjima drugih. Nastojali su otkriti šta se događa u našem mozgu kad razmatramo tuđe motive, strasti i vjerovanja, otkrivši da se specifična regija mozga aktivira kada razmišljamo o radu nekog drugog, te da nam takva znanja mogu pomoći u odgoju i obrazovanju djece u nastojanja da se razvijaju kao moralna ljudska bića.

Prve aktivnosti, u okviru programa Modul Memorije organizirane su 1996. godine. Dijelom ovog programa bila je i teatarska predstava “Zlatni vječni ornament” u režiji Harisa Pašovića, publiciranje knjige “Izum samoće” Paula Austera, organiziran je “Susret bosanskih i holandskih pisaca”, te su emitirane igrana tv serija “Mahabharata”, autora Petera Brooka i naučni serijal „Veličanstveni slučaj“, autora Wim Kajzera. Wim Kayzer, novinar, razgovorao je sa šestoricom velikih znanstvenih mislilaca među kojima su bili: Oliver Sacks, Daniel C. Dennett, Stephen Jay Gould, Rupert Sheldrake, Freeman Dyson i Stephen Toulmin. Osnovno pitanje bilo je šta na kraju 20. vijeka znamo o tome zašto smo ovdje, na ovoj planeti, u ovom univerzumu? Ipak, najznačajniji projekat u okviru Modula Memorije realiziran je između 27. i 30. septembra 1996. godine pod naslovom „SHOAH“. Kao dio programa Festival MESS je emitirao remek djelo dokumentarnog filma “Shoah”, te izdao prijevod na bosanski jezik istoimene knjige Claude Lanzmanna, a koja je zapravo i transkript filma. Sa autorom je organiziran razgovor o filmu, kao i predstavljanje knjige. Tematski, cijeli program bio je koncipiran kroz naslov “Živjeti sa sviješću o genocidu”, a u cijelosti se bavio izučavanjem umjetničkih iskustava u sistematskom istraživanju Holokausta nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu, te idejom kako da se u našem društvu nosimo sa iskustvom genocida koji su preživjeli bosanski muslimani, Bošnjaci. Kao specijalna gošća, pored Claude Lanzmanna bila je i Joan Ringelheim, direktorica Odsjeka za usmenu historiju Muzeja Holokausta u Washingtonu, a koja je vodila razgovor na temu:“Pominjanje i tišina: Sjećanje i zaboravljanje“. Od te 1996. pa do danas, u okviru programa Modul Memorije, realizirano je preko 150 različitih programa, među kojima su bile fotografske i druge izložbe, predavanja, filmske projekcije, pozorišne predstave, performansi, konferencije, publicirano je više knjiga… Modul Memorije prošao je kroz različite faze da bi od 2005. godine izrastao u pravi festival kulture sjećanja koji se od 2008. godine održava u periodu od 6. aprila do 9. maja, a vodeći računa o važnosti tih datuma, a gdje je 9. maj kao zadnji dan uzet, ne kao Dan Evrope, već kao Dan pobjede nad fašizmom. Kao kurioziet vrijedan je spomena podatak da se radi o jednom od prvih pokrenutih programa koji je u središtu svog interesovanja imao temu „kulture sjećanja“ u smislu interpretacije tog pojma koji se i u Evropi pojavljuje 90-tih godina. Iako su istraživanja ovog fenomena započeta još početkom prošlog stoljeća, nekoliko ličnosti bi se moglo izdvojiti kao ključne kada je u pitanju teorija koja se tiče ove teme. Među njima je svakako i začetnik termina „Kolektivnog pamćenja“, francuski sociolog Maurice Halbwach kao i drugi Francuz Pierre Nora, dok sa duge strane u Njemačkoj, ovom temom se intenzivno bavi bračni par Jan i Aleida Assman. Nije bez razloga da se na ovoj temi, kao i prethodnim istraživanjima posvećuje znatno veća pažnja po završetku II. svjetskog rata s obzirom da je kultura sjećanja za mnoge neodvojiva od pitanja odnosa prema Holokaustu. Prevashodno u Njemačkoj i Austriji, ali i mnogim drugim zemljama kultura sjećanja i Holokaust su praktično sinonimi. U slučaju Njemačke odnos prema sjećanju na Holokaust imao je različite faze kroz historiju. Prekretnica se dogodila 1968. godine kada su mladi bili ti koji su postavili starijim generacijama pitanje o odgovornosti a čime je prekinuta šutnja u kojoj se negirala uloga starijih generacija u zločinima. Ključnu ulogu u otkrivanju pojma „Holokaust u Njemačkoj imala je američka istoimena serija „Holokaust“ (1978.), a koju je gledala skoro polovica stanovništva tadašnje Zapadne Njemačke. Werner Jung, direktor muzeja „NS-Dokumentationszentrum” u Kelnu smatrao je kako: „Kroz ovu seriju je u Njemačkoj nastalo nešto što se moglo nazvati kulturom sjećanja”. U vezi sa važnosti serije govori i podatak da je ubrzo nakon njenog emitiranja Bundestag, sa tijesnom većinom donio odluku, da masovni zločini iz vremena nacionalsocijalizma ne mogu zastarjeti. Po pitanju odnosa prema temi kulture sjećanja, posebno u posljednjih dvadesetak godina nastoje se objediniti različita istraživanja. I danas se povremeno čini kako u mnoštvu teorija i definicija nastaje konfuzija u shvaćanju onoga što je „kultura sjećanja“. Ni to nije nikakva novina jer se ovo pitanje od početka smatralo kontroverznim i zamršenim. Već termin „kolektivnog sjećanja“ koji je uveo Maurice Halbwach naišao je na kritike Marc Blocha koji je ovog optužio da koncept individulane psihologije preslikava na kolektivni model. I danas se takav pristup osporava s obzirom na to da smo imali već dovoljno razrađene koncepte koji su se bavili ovom temom kao što su „mit“, „tradicija“, „individualno sjećanje“. Da bih izbjegao lutanja i upadanja u različite zamke ove, različitim teorijama preopterećene oblasti vratio bih se nekim osnovnim pojmovima kada je u pitanju ova tema, a koja se suštinski svodi na to da se radi o međusobnom odnosu sadašnjosti i prošlosti, a u interesu neke drugačije budućnosti u društveno-kulturnom kontekstu. Kako bi izbjegli konfuziju i oko odnosa kulture sjećanja i historije poslužio bih se onim što je o tome napisao francuski sociolog Pierre Nora. Naime po njemu važno je shvatiti da povijest i sjećanje nisu sinonimi već čak i suprostavljeni pojmovi. Dok je historija vrsta rekonstrukcije prošlosti, sjećanja su u trajnoj evoluciji, osjetljiva na prisvanjanja i manipulacije, podložna dugim mirovanjima i naglim oživljavanjima. Najbitnije od svega, sjećanja su uvijek živa, aktuelna i osjetljiva! Da doprinesem malo i vlastitoj konfuziji, „kultura sjećanja“ kao tema na Balkanu pojavljuje se kao prijevod njemačke riječi Erinnerungskultur. Erinnerungskultur u prijevodu na bosanski je kultura sjećanja, a ista riječ na engleskom prevodi se kao “memory culture” (kultura pamćenja). Iako pamćenje i sjećanje nisu sinonimi čini mi se da bar za sada nema dodatnih definicija u razlici ovih pojmova. Oba su u biti vezana za ono što je još mnogo ranije Maurice Habewachs konstruirao kao „kolektivno sjećanje“. Bez obzira o kom pojmu se radi, u biti kada govorimo o njima važnijim se čini uvjerljivost onoga što on afirmira od njegove tačnosti. Ne radi se u biti o „stvarnim činjenicama” već više o nekom konsenzusu oko određenih uvjerenja. Zbog toga „kultura sjećanja“ je promjenjiva i ovisna od interpetacija prošlosti koje se kako mi ovdje dobro znamo nekada i vrlo brzo mjenjaju. Vrlo temeljito izgrađena kultura sjećanja, koju tada nismo poznavali kroz taj pojam iz perioda poslije II. svjetskog rata na području nekadašnje SFRJ, u pojedinim novim državama je do temelja sravnjena sa zemljom, a o čemu je vjerovatno najpotresnije svjedočanstvo dokumentarac „Neželjena baština“ (2016.). Film Irene Škorić potresna je priča o destrukciji, odnosno uništavanju spomenika iz perioda narodnooslobodilačke borbe (NOB) u vremenu nakon raspada Jugoslavije. Važna je napomena da su ovi spomenici primarno afirmirali antifašističke vrijednosti! Polovica od oko 3000 spomenika koliko ih je bilo samo u SR Hrvatskoj srušena je ili devastirana. Iako je ono što se događalo na području Hrvatske sigurno jedan od drastičnijih primjera, slična stvar dogodila se u mnogim drugim zemljama nakon pada Berlinskog zida gdje je došlo do poptunog uništenja onoga što je bilo temelj kulture sjećanja manifestiran kroz spomeničku arhitekturu ali i sve ostalo. U našem slučaju, na Balkanu, a posebno u Bosni i Hercegovini pitanje kulture sjećanja, te općenito kolektivnog sjećanja i pamćenja izgleda kao neka nemoguća misija s obzirom da je osim tranzicijskih, rat otvorio bezbroj novih pitanja. Bezbroj faktora utječe na kulturu sjećanja u BiH, počevši od toga da BH kultura sjećanja ovisi i od politika susjednih zemalja i načina na koji se oni bave njome. Nakon uspostavljanja mira razvilo se bojno polje sjećanja na kome su svi dobro učvrstili položaje u namjeri da ne dozvole „protivniku“ da im se primakne.

U tom smislu, jedan od najvećih neprijatelja smislene kulture sjećanja je ono prokleto „ali“. To „ali“ najčešće se koristi kako bi se suočavanje sa prošlošću iz nekog političkog razloga izbjeglo. Dok jedni nisu spremni suočiti se sa karakterom rata, drugi ne žele započeti priču o svojoj ulozi smtrajući je manje bitnom, pri tome zanemarujući da su nedužne žrtve na svim stranama dio iste priče be zobzira na njihova imena.

Čak ni Haške presude nisu pomogle, a što je možda bilo naivno i očekivati. Još naivnije je očekivati da će se jednog dana prihvatiti da su bez obzira na Hag, žrtve u Prijedoru, Zvorniku, Foči, Višegradu, i mnogim drugim BH gradovima također bili žrtve genocida, ili da će se pod utjecajem politika iz susjedstva ikada prihvatiti činjenica da ulazak vojski susjednih zemalja označava agresiju!

Također, zanimljivo je izbjegavanje upotrebe pozitivnih primjera. Njih je vrlo malo a tek u novije vrijeme pojavljuju se priče čiji je cilj afirmiranje pozitivnih ličnosti i postupaka sa suprotne strane. Podsjetio bih na projekat Nansen dijalog centra koji je nekoliko godina poslije rata organizirao Off Festival s ciljem da se filmovi iz različitih zemalja i iz različitih perspektiva prikažu u gradovima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Jedino u Sarajevu i Mostaru prikazani su svi filmovi, dok u svim ostalim gradovima, uključujući i Banja Luku, postojao je otpor čak i da se čuje priča sa druge strane. Izuzimajući program Modul Memorije koji realizira Festival MESS ostali projekti ove prirode organizirani su uglavnom od strane nevladinih organizacija i uz podršku stranih organizacija u zemljama regije. Jasno je da ne postoji nikakva politička volja da se ovoj temi pristupi u dobroj namjeri i sa željom da naša sjećanja budu izvorom uzajamnog razumjevanja. Naprotiv, sjećanja se koriste kako bi se onaj drugi povrijedio, a gdje nerijetko već pobijene ubijaju po drugi put, po treći put, po četvrti, peti… Ne radi se o metafori jer kako drugačije opisati ono što se dogodilo 22-godišnjem Kadriju Musiću, streljanom u Zadruzi u Kravici, a čije tijelo je nakon streljanja bačeno u grobnicu, a potom raskomadano buldožerima, da bi kasnije samo dio njegovih kostiju bio pronađen u 5 različitih grobnica!?

Za kulturu sjećanja koja će biti izvor pomirenja potrebna je prevashodno politička volja, a politička volja podrazumjeva i prihvatanje odgovornosti za počinjene zločine. Relativiziranje zločina, kao i negiranje presuđenog genocida u Srebrenici i dalje je narativ ključnih političkih faktora od kojih se očekuje da naprave korak u smislu prihvatanja osnovnog preduvjeta za početak ozbiljnijeg dijaloga na ovu temu. Nažalost, genocid nije da se samo negira, već se nerijetko i slavi prilikom raznovrsnih manifestacija kolektivnog ludila zločinaca i njihovih podržavatelja.

Sigurno da je u Njemačkoj bilo lakše, iako ne tako lahko, s obzirom da je Drugi svijetski rat imao svoje pobjednike i poražene. U našem slučaju, sve je puno kompliciranije. Zbog toga, da se vratim na Modul memorije i ono čime se taj program bavi naglašavajući važnost da se svaki put u priči na ovu temu počne od samog sebe. Bez dileme, sjećanje, odnosno način i odabir onoga čega ćemo se sjećati spada u jedno od suštinskih pitanja sa kojim se susreću građani/ke koji naseljavaju zemlje na području nekadašnje Jugoslavije. U pitanju je kompleksan problem za koji je moguće tražiti odgovore u različitim oblastima. Bez ikakve dileme uloga umjetnika/ca u definiranju ovog problema je od izuzetnog značaja. Ne zanemarujući ulogu kognitivne psihologije, neuroznanosti ili molekularne biologije čini se da je podjednako važno to kako se umjetnici odnose prema ovom pitanju. Njihova odgovornost je izuzetna, a potreba da se umjetnost doživljava kao sinteza estetike i etike čini se da nam nikad nije bila potrebnija s obzirom na ulogu umjetnosti u prikazivanju istine.

U zemlji u kakvoj živimo individualci moraju imati svijest o tome da moralne vrijednosti, i principe moraju afirmirati i onda kada politike zakažu ili kada političari rade svijesno protiv, ne samo protiv Ustava, već i protiv same logike.

U takvom kontekstu svijest o etici se opet nameće kao ključno pitanje, a koje intelktualna zajednica kao i umjetnici i znanstvenici imaju obavezu smatrati prioritetom svog djelovanja. Podjednako opasni, kada govorimo o sjećanju, su i njegova sakralizacija kao i banalizacija, u smislu zloupotrebe, a o čemu je govorio i Tzvetan Todorov. On je iznio također važnu tezu o tome kako žrtve jednog događaja mogu postati agresorima u nekom drugom događaju, a da te nove žrtve nemaju veze s početnim agresorom, a shodno tome naglašava važnost razmatranju razlika između opraštanja, osvete i zaboravljanja. Po njemu komemoracije nemaju smisla ako se samo baziraju na negativnoj slici o drugima te da je neophodno, na tim osnovama tražiti neki srednji put između sakralizacije i banalizacije.

Na tim osnovama funkcionira i program Modul Memorije naglašavajući zaboravljenu svetost istine, te smatrajući kako sjećanje jeste bitno, ali još bitnije od toga je način na koji se sjećamo, kao i zbog čega se sjećamo. Od načina na koji ćemo sjećanje prenijeti budućim generacijama, zavisit će i trajanje i kvalitet tog sjećanja. Istovremeno, sjećanje na vlastito iskustvo bez empatije prema drugim koji proživljavaju danas ono što smo mi proživljavali nekad, čini se definitivno besmislenim. Psihologija ukazuje na fenomen da djeca koja su odrastala u nasilnim porodicama nerijetko i sami postaju izvršitelji nasilja. Nemamo razloga, a ništa nas ni ne košta, smatrati da preslikavanje te individualne, na kolektivnu psihologiju, ima isti efekat. O tome imamo i primjere u historiji koji idu u prilog takvom vjerovanju. Naime, Srbi su bili žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu, a u ratu devedesetih postaju izvršitelji genocida, baš po modelu o kome govori Tzvetan Todorov. Jevreji koji su bili žrtve najvećeg zločina prošlog stoljeća Holokausta, neposredno po tom iskustvu, u okviru izraelske države, postaju progonitelji Palestinaca! U slučaju žrtava genocida u BiH, svakako moramo voditi računa o ovim zastrašujućim podacima svijesni da je naš najvažniji zadatak, pored da očuvamo vrijednosti ideje borbe za slobodu, i to da ne daj Bože nekad u nekoj budućnosti ne postanemo izvršitelji zločina nad nekom drugom zajednicom.

Rukovodeći se ovim principom koncept kulture sjećanja garantirao bi da smo potpuno svijesni onoga što je njegova suština, a to je uspostavljanje čovjeku i društvu neophodnog balansa u odnosu između njegove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Čovjek sa sviješću o sebi, sa izgrađenim identitetom utemeljenim u etici sigurno je u prednosti, a vjerovanje da pravda pobjeđuje, i da se jedino za pravdu i slobodu vrijedi žrtvovati temelj je onoga što čovjek u svojoj suštini jeste i što ga čini čovjekom!

S druge strane strah od drugih i drugačijih, pa čak i kada se radi o neprijatelju, osobina je onih koji se boje, osobina onih plašljivih, strašivih, radikalnih i nerijetko mržnjom ograničenih politika, ideologija i ubjeđenja.

Kada govorimo o kulturi sjećanja u BiH, ne treba smetnuti sa uma ni to da je unatoč kulturi sjećanja izgrađenoj u Evropi, kada posmatramo narative današnjih desničara u Evropi, antisemitska oštrica i dalje prisutna. Ona je posebno vidljiva kroz islamofobiju, uperenu ka semitima koji dolaze iz Arapskog svijeta, kao i druge manjine, uglavnom druge boje kože.