Nije lako bit i svetica i k***a

Povezani članci

• Nedim Ademović: Legitimno predstavljanje ne postoji ni u Ustavu BiH niti u bilo kojoj državi svijeta
• A sada naputak iz Beograda: Hoće li preživjeti BiH?
• Sistemsko ubojstvo
• Upravljanje javnim dugom nije fiskalna politika
• Press je ovlašten da objavi
• Alisa Mahmutović: Lingvistički cirkus na Neretvi

 Foto: Jurica Galoic/PIXSELL

Mijenjati ponašanje, mišljenje, teme, svjetonazor i ideje ovisno o emisiji u kojoj gostuje, neće ga daleko dogurati, ali će javno izložiti konfuziju koja vlada u njegovom djelovanju. Na koncu, veliki je Gibo to vrlo kratko i jasno objasnio, pitanje je hoće li Pernar razumjeti da: „Nije lako bit i svetica i kurva sve po potribi, kako se namisti u taj čas“.

Piše: Diego Han

Postoji u hrvatskoj glazbenoj stvaralačkoj povijesti jedan stih koji se danas smatra legendarnim, kojega znaju baš svi, od djece u vrtićima pa do ljudi u staračkim domovima te glasi ovako: “Nije lako bit i svetica i kurva sve po potrebi”. Svi smo tu pjesmu pjevali, svi smo tu pjesmu doživljavali kao svojevrsnu poruku ljudskome rodu, ili barem, onima koji se znaju okretati u životu kako vjetar puše i od toga uvijek imati nekakvu korist. Kada bi nam taj stih bio polazna točka za analizu politike uopće, dakle ne samo hrvatske, vjerojatno bi mnogi zaključili kako bi naše ulice zbog ogromnog broja svetaca i prostitutki (muških i ženskih, naravno) trebale biti prepune javnih kuća i svetišta. I dok smo sa svetištima još i na dobrom putu, na našu žalost, javnih kuća ipak nemamo u dovoljnome broju. Kada je Zlatan Stipišić Gibonni pisao ovaj tekst, teško da je mislio kako će ga među mnogima jednoga dana pjevati i budući mladi hrvatski političar imena Ivan Pernar, onako radi razonode između jednog youtube dokumentarca o chemtrailsima i pisanja knjige o podrijetlu i tiskanju novca. Dapače, vjerojatno ni sam Pernar nije mogao ni u snu pomisliti kako će doći taj dan kada će shvatiti da je Gibonnijeva poruka zaista univerzalna, i može svakoga od nas pogoditi upravo u onom trenutku kada se tome najmanje nadamo.

Drugo lice iste maske

            Kada je Ivan Pernar stupio na političku, ili bolje rečeno tada još uvijek aktivističku, scenu, mnogi su pomislili da je taj mladić baš ono što Hrvatskoj treba za bolje sutra. Borac za čovjeka, za odbačene, zaboravljene, za one koji su ostali bez svega, za one koje sistem tlači i konstantno muči. Uslijedile su prve deložacije, privođenja i velika medijska pompa. Teren je bio spreman za službeno političko angažiranje. Krenulo je logično, s imenom pokreta koji je doveo Pernara i njegovu ekipu do svjetla reflektora, rođen je Živi zid. Simbolika imena je i više nego jasna, poruka također. Došli su i prvi predsjednički izbori, veliki uspjeh drugog Ivana, ovoga puta Vilibora-Sinčića. Došlo je i vrijeme izbora, prvih, pa drugih, i na koncu konačna afirmacija Živog zida. Ok, možda se stranka tako više i ne zove, možda su neki ljudi izbačeni, možda su Ivani provodili svojevrsnu diktaturu unutar stranke, moda su ih kontrolirale žene…Možda. Međutim, izgleda kako sve te činjenice biračima Živog zida nisu toliko bitne. S druge strane, bitno im je to da Pernar jasno i glasno pred cijelom Hrvatskom (i regijom) otvoreno ustaje protiv izraelske sramotne politike spram Palestine. Ponosnima ih čine Pernarovi užareni govori, borba za bolji svijet, za veću pravdu, njegova hrabrost da izgovori ono što nitko drugi nikada nije: za njega je Izrael cionistička zločinačka organizacija. Odlično, zaista. Ali, pitam se, da li uistinu postoji itko tko ima pristup npr. internetskoj mreži, a da nije znao kakvu politiku Izrael vodi u Palestini? Postoji li itko tko je za stanje na Bliskom Istoku prosvijećen upravo nakon Pernarovih govora u Hrvatskome saboru? Ukoliko je odgovor potvrdan, onda imamo veliki problem. I nema veze što je Pernar s borbe za običnog hrvatskog građana, ohrabren saborskim imunitetom, svoju misiju prebacio na običnog palestinskog čovjeka, nema veze čak niti to što su prije njega daleko moćniji, sposobniji, inteligentniji ljudi na puno višim pozicijama pokušali to promijeniti, ali nisu uspjeli, nema veze niti to što je njegovo razumijevanje tamošnjih odnosa proizišlo isključivo s youtube dokumentaraca ili eventualno pokoje Chomskijeve knjige. Sve to nema veze, jer svi mi znamo da je izraelska politika u velikoj mjeri zločinačka. Problem leži u činjenici da Pernar radi upravo ono što svi drugi političari, od kojih se on navodno razlikuje, čine, tj. skreće pažnju masa na potpuno trivijalna pitanja kako bi sebe uzdigao iznad drugih. Je li Hrvatski sabor mjesto gdje će se rješavati odnos Izraela i Palestine? Ne budimo smiješni. Čemu onda takvo ponašanje Pernara? Možda kako ljudi ne bi shvatili da mu je stranka netom prije izbora mijenjala ime da ne bi ostala bez novca? Da su mnogi nakon akcija živozidaša protiv deložacija ostali u još goroj poziciji te su prepušteni opet sami sebi? Da ne bi morao u saboru voditi ozbiljnije rasprave i pokazati koliko mu je zapravo znanje o nekih ključnim pitanjima zabrinjavajuće loše? Možda.

Medijski cirkus

            Osim toga, jasno je kako Pernar uživa u svojoj ulozi mesije. Zbog izjava koje zabavljaju širu publiku pozivaju ga u raznim emisijama. Ponekad i sam najavljuje prije samog nastupa kako će napustiti studio u znak protesta protiv „staljinističkih“ vođa hrvatske javne televizije, dok se u nekim drugim slučajevima jako ljuti kada mu netko prekine besmislena i užasno naporna monološka blebletanja. To nas ne smije čuditi, jer ipak gospodina Pernara mediji ne vole. Upravo ga zato u zadnje vrijeme, zbog nekog kompliciranog mazohističkog poremećaja, konstanto pozivaju da iskaže svoje mišljenje, ali ga ta banda staljinistička, zamislite, prekida! Sram ih bilo. Ali ni to nas ne smije začuditi, kada znamo da naš nesretni zastupnik ima protiv sebe najgoreg neprijatelja na svijetu i šire: paklenog Sotonu. I to ne samo Sotonu, koji je uvidio kako protiv Pernara sam nema nikakve šanse, već i njegovu desnu ruku, masona najgore vrste, vlasnika svih mogućih hrvatskih medija, Hanžekovića. Jedini mu je spas presvijetli Isus. Zato je Pernar u toj mitskoj borbi morao svoj imunitet predati direktno u njegove ruke, jer bi inače to bio njegov kraj. Naravno, Isus nikada ne napušta prijatelja u nevolji te je zbog toga na trenutak otišao s pregovaračkog stola o izraelsko-palestinskim odnosima te se prebacio u studio Bujice. Tamo je izričito naredio da se Pernara ne prekida dok govori, što je gospodinu zastupniku omogućilo da konačno dočeka kraj jedne televizijske emisije. I bez obzira što se Bujanec usudio kontrirati Isusu te je nekoliko puta prekidao Pernara, tu bi trebao biti kraj ove biblijske borbe.  Ali, Sotona je tvrdi orah.

Ni tamo ni ‘vamo

Pernar je svojom politikom pokušao pridobiti što je više moguće raznoliku grupu ljudi. Vješto ne komentirajući ideološka previranja, sakrio je svoju nacionalističku narav, ali ju je u Bujici trebao izvaditi iz rukava te iskoristiti radi pridobivanja novih političkih bodova. Nažalost, pošto nema iskustvo koje krasi njegove starije kolege, u pokušaju da ne ispadne suviše radikalan, napravio je ogromnu grešku. Kao prvo, nije shvatio da Bujanec kod sebe ugošćuje samo radikalne desničare te da tamo nema mjesta zdravom razumu i pomirljivim tonovima. Ako ne mislite da je nad Hrvatima izvršen genocid, da Hrvatskom vladaju komunisti, da četnici i Udba vrebaju svugdje oko nas, iskreno vam kažem, nemojte se odazvati njegovom pozivu. Pernar o tome nije razmislio. Izjaviti da je u Domovinskom ratu izvršeno „samo“ etničko čišćenje nad Hrvatima, za Bujanca i njegove fanove ravno je izjavi da je Tito bio najveći državnik u svjetskoj povijesti te da je Međugorsko ukazanje isključivo marketinška izmišljotina. To se na desnici ne oprašta. Zato je danas Pernar izgubio još dobar dio birača, odnosno one koji nisu imali pojma kakve je Pernar ideološke naravi, ali im je pasalo da napada sve i svašta na lijevo i na desno. Istini za volju, Pernar je pokušao, citirajući generala Glasnovića, spasiti glavu i uvjeriti ljude (koji ako prate Bujicu su već svejedno u to i sami uvjereni) da HRT-om vladaju staljnisti, ali je posljednji čavao u svoj lijes zabio izjavama o suradnji s Rusima i gostovanjima u Srbiji. Potrudio se kasnije izvući simpatičnim facebook postom u kojemu govori kako je rat prošlost i kako treba razmišljati o budućnosti, ali nije točno razjasnio da li misli na hrvatsku ili na palestinsku. Šalu na stranu, Pernar ima još mnogo toga za naučiti o politici. Najosnovnije je to što svojim djelovanjem i nepromišljenim izjavama skače s teme na temu bez ikakve kontrole. Žudnja za pažnjom mu očito povremeno zamagljuje vid, što je jasno iz čestih oprečnih izjava i stavova koje iznosi. Ne može biti ponekad nacionalist, ponekad internacionalist. Ne može zazivati Isusa i Sotonu svaki put kad ga netko napadne. Ne može se predstaviti kao borac za prava hrvatskih građana, a onda pričati samo o Palestini. Ne može u nedogled skrivati svoj oportunizam (vidi gostovanje kod srpskih nacionalista). Njegova egomanija polako prelazi granice dobrog ukusa, a konstantnim igranjem na kartu žrtve gubi na snazi. Želi li ostati gdje je, s vremenom će se morat naučiti nekih lekcija, jer mu u suprotnom društvo to neće oprostiti. Mijenjati ponašanje, mišljenje, teme, svjetonazor i ideje ovisno o emisiji u kojoj gostuje, neće ga daleko dogurati, ali će javno izložiti konfuziju koja vlada u njegovom djelovanju. Na koncu, veliki je Gibo to vrlo kratko i jasno objasnio, pitanje je hoće li Pernar razumjeti da: „Nije lako bit i svetica i kurva sve po potribi, kako se namisti u taj čas“.