Nikola Mihaljević: Ljubuški kao paradigma

Autor 27.7.2012. u 19:37

Nikola Mihaljević: Ljubuški kao paradigma

     Sva halabuka, nastala zbog filma “Neđo of Ljubuški”, prikazanog i u Ljubuškom, doduše, uz policijsko osiguranje, kao oprobanog modela opstrukcije osvajanju slobode, primjerenom svakom talibanskom režimu i talibaniziranom mainstreamu, nikako se racionalno ne da objasniti; čak i u slučaju da film prikazuje nedovoljno uvjerljive materijalne dokaze da se u Ljubuškom, u neko vrijeme, dogodio zločin.
     Film govori o Nedjeljku Galiću, Ljubušaku, i nagradi kojom je Nedjeljko posthumno počašćen, a za iskazanu ljudskost, i hrabrost usto, u pomaganju ljubuškim muslimanima, u godini 1993., godini u kojoj je grad Ljubuški od tih istih muslimana temeljito očišćen.
     Medijski je to i do sada podrobno popraćeno pa se ovaj osvrt neće baviti Nedjeljkom i filmom o njemu, jer halabuka u Ljubuškom može da nema, koliko je to u ovakvim slučajevima moguće, neku naročitu vezu s Neđom i filmom o njemu, ali s Ljubuškim mora.
     Samo su dva razloga, ustvari, dva ishodišna pitanja u vezi s Ljubuškim koja ovaj osvrt dotiče, a na koja se odgovor ne da naći.
     Prvo je da se od svih hercegovačkih naseljenih mjesta, u kojima se sve urbano stalno odbijalo od tribalno-ruralnog i vazda ostajalo strano, skora kao kancerogeno tkivo, Ljubuški je bio grad. Vjerojatno grad od vremena Humačke ploče, prvog spomenika na tlu Bosne i Hercegovine pisanog bosanskim jezikom, preko grada bega Ljubušaka, pa, skoro do neki dan, do početka devedesetih. Bio je to i grad koji je, kako-tako, imao dušu.
     Izrazito hrvatska općina od ca tridesetpet hiljada duša i gradom kao središtem sa skoro polovinom muslimanskog stanovništva, Ljubuški je imao sve preduvjete da nastavi, ili barem zadrži, urbani šnit. O stoljetnom prisustvu različitog, kao osnovnom supstratu iz kojeg niče urbano-građanski život, svjedočili su mnogi historijski dokumenti i, usto, naracija pripovjedno-literarnog karaktera, možda, tek nešto malo manjeg značenja od prebogatog artefaktnog naslijeđa.
     Ništa od ovoga, čini se, nije ostavilo dovoljnog uporišta, da posluži kao pomoć, da ljubuški Hrvati, kao većinski narod, 1993. godine, ne bi prestali biti ljudi, a da grad Ljubuški ne izgubi dušu.
     Dok se, naime, samo prije jedne godine, 1992., sva i svačija nepočinstva mogla, makar i nedovoljno uvjerljivo, zaklanjati iza karaktera obrane; etničkog prostora, doma, nacije, vjere…,jer je izgledalo da se svi od nekog brane, devedesettreća godina, s etničkim čišćenjem svojih muslimana, u svim mjestima gdje su oni s Hrvatima činili manjinu, ničim se ne da objasniti. U ovom slučaju, Ljubuški služi kao paradigma svim ostalim mjestima zamišljene tvorevine nazvane Herceg-Bosnom.
     Druga otežavajuća okolnost koja priječi da se 1993. godina u Ljubuškom, kao paradigmatskom slučaju, da objasniti, jest činjenica da su ljubuški muslimani, od početka rata iz devedesetih,bili vojnici hrvatske vojske, najčešće, njenog radikalnijeg dijela, one vojske koja će ih temeljito očistiti, na način da im, skoro, zatre svaki trag.
     Njihovo priklanjanje, po nazivu i propagandi, radikalnijem dijelu te vojske vjerojatno je posljedica ostataka zabluda iznesenih iz Onoga rata, kada su s većinskim Hrvatima činili udarne postrojbe tzv NDH, u tom ratu rasipajući kosti na sve strane, a i u poraću, kao poražena strana, s ljubuškim Hrvatima dijelili ne baš ugodnu sudbinu.
     No, budući je ovo velika tema, i literarna tema, ostavit ću je za neku drugu piliku ili onome ko o ovome zna mnogo više od mene. A možda se, opet, neka vrsta odgovora na ova dva ishodišna pitanja ljubuške harange oko filma i može naći samo u literarnom diskursu.
     Poslije rušenja Jugoslavije, kao zajedničke države, moglo bi se zamisliti, literarno rečeno, kao vrijeme poslije prvog praska ili kraja povijesti, kada je u smirujućoj tektonici bilo dozvoljeno baš sve, kada ljudi nisu više bili ljudi, i kada je, kao poslije svakog kraja povijesti, nadolazila imaginarna budućnost spremna da sve, pa i grijehe, briše za vazda. Inače, na ova tegobna pitanja nema nikakvog odgovora.
     I mogu se Ljubušaci ljutiti koliko god hoće, dizati harangu na svakoga koji postavlja pitanja iz napadnutog filma, prikladnijeg naziva ,za sve njihovo ponašanje, od klerofašizma nema. Dokaz tome je i konstatacija, najpoganije objašnjenje etničkog čišćenja muslimana iz Ljubuškog, u 1993. godini, da bi oni trebali podići spomenik progoniteljima, jer su se, kao prognanici, ljudi sa svom imovinom u najlonskim kesama, dobro snašli u zemljama koje su im ukazale gostoprimstvo. Ovdje pamet staje.
     Kada i ako budu građani Ljubuškog imali potrebu da izađu iz začaranog kruga potisnutog osjećaja odgovornosti, a grad Ljubuški želju da povrati dušu, neće to biti tako skoro. Donijeti će to neko buduće vrijeme, i događaji koji budu upravljali tim vremenom, a mene je nešto strah tog čekanja, jer me Ljubuški danas neodoljivo podsjeća na Gospić od nekada, a Štefica Galić na Milana Levara.
Autor 27.7.2012. u 19:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija