Nikola Visković: Volim Europu i želim je onakvu kakvom su je zamislili Erazmo i Nietzsche

Povezani članci

• Lokalni izbori – izbori za život
• ATENTAT ILI UBISTVO? ATENTATOR ILI UBICA?
• Tribina Narodni heroj Žarko Zrenjanin
• Uvjetna sloboda za ubojicu Reihl Kira, protivnika rata iz Osijeka?
• Viktor Ivančić: Slovo o olovu
• BALKANIZIRANA EUROPA

Nakaradno tzv. informiranje javnosti o Europskoj uniji uoči referenduma o pristupanju Hrvatske njezinu članstvu, s razlogom je već tjednima značajna roba na medijskim policama isturenim za udarnu ponudu. Vladina reklamna kampanja izložena je kritici među kojom se izdvaja ona GONG-ova, što precizno u nakani te izvedbi detektira generalnu uvredljivost po građane. Temelj državne ili šire elitno-političke volje u tom pogledu, pak, najbolje je izražen poznatom odlukom da se budžetskim novcem financira samo pro-EU javni zagovor.

Ali, povrh temeljnog natjecateljskog efekta, posljedica zapostavljanja druge strane u toj lošoj imitaciji društvene rasprave jest opće neprepoznavanje diferenciranog sadržaja unutar cjelokupnog otpora spram EU-a. Konkretno, najčešća simplifikatorska teza o protivljenju hrvatskom europsko-unijskom članstvu, ona je da se na tome pitanju susreću istovjetno nastrojene “ekstremna desnica” i “ekstremna ljevica”. Da se obje u biti zalažu, dakle, za isti cilj, i skupa da polaze u svoj antieuropski boj.

Različiti argumenti

Uzgred rečeno, za takvo ignorantsko svođenje vrijednosti na dnevnu konzumnu mjeru političkog diskursa više nije kriva isključivo vlast. Posrijedi je šire stanje stvari, generirano iz raznih izvora, od spomenutih medija do samih subjekata otpora. Time se ozbiljniji socijalni i demokracijski prigovori fatalno redikuliziraju, strpani pod dominantnu folklornu kapu ugroženog nacionalnog identiteta i suvereniteta. Ovdje ćemo stoga pokušati malo razmaknuti aktere i njihove principe, ne bismo li bolje razabrali suštinu odnosa.

“Desničare muči strah od smanjivanja nacionalnog suvereniteta pri uključivanju Hrvatske u bilo koju širu i povezaniju zajednicu”, rekao nam je Nikola Visković, splitski ljevičarski aktivist, umirovljeni profesor prava. “A to nije argument ljevice, ona se zalaže za federalizaciju unutar što šireg saveza i ne drži do klasičnog suvereniteta koji spada u 19. stoljeće. Ljevica ima argumente protiv Europske unije u sadašnjem obliku, a to je posve drukčiji pristup.”

Visković nam je potom iznio ad hoc argumentaciju po kojoj se lako vide ljevičarski prioriteti. Prvo, riječ je o elitističkoj Europi u kojoj vladaju bogati, u kojoj se polako režu sva preostala socijalna prava, Europi s nikad većim statusnim razlikama, a u kojoj svakako vlada desnica, pa čak i kada se zaodijeva imenom socijaldemokracije. “I kod nas ima većinu ta ista desnica, nesocijalna, visokoburžoaska, plutokratska”, kaže on.

Drugo, na snazi je neoliberalna ideologija koja globalizaciju – ljevici načelno blisku ideju – realizira u najbezvrednijem obliku financijskog monopola te imperijalnih težnji. Takva je Europa pupčanom vrpcom vezana uz SAD i njegovu logiku s nezaobilaznim vojnim intervencijama. Ona se s Amerikom i natječe u preuzimanju uloge svjetskog policajca. Ujedno se militarizam Europe očituje kroz nedodirljivost vojske kojoj se jedinoj ne smanjuju financije niti u krizi, dok trpe školstvo ili zdravstveni i mirovinski sustav.

Treće, izvršni organi su joj birokratizirani, ne demokratizirani; masa od 50.000 izdašno financiranih činovnika u Bruxellesu i Strasbourgu predstavlja krotki servis plutokratske elite čije privilegije neće biti ugrožene. Oni neće lako oporezovati ni financijske transakcije koje dovode sam euro u krizu, premda i razni bogatuni od svjetskog glasa već sami predlažu da ih se u tom smislu optereti, videći kako im klasa srlja u pohlepi kao da ne postoji sutra.

“Sve to nisu motivi desnice, a ljevici su primarni”, zaključuje Visković, “što znači da mi željenu Europu ne vidimo isto. Ja volim Europu i želim je onakvu kakvom su je zamislili Erazmo i Nietzsche, a u sadašnjoj mi smetaju mnoge stvari. I neću izaći na referendum ako ne budem imao pravo reći što želim, i ako ne mogu čuti istinu. Bez poštene kampanje, izbori su nelegitimni, postupak je nedemokratski. Nema debate, postoji samo propaganda, a tu se slažu SDP i HDZ.”

Europa kao etapa

Ljevica, sudeći po Viskoviću i drugim našim sugovornicima s te političke strane, ujedinjenu Europu vidi jedino kao etapu do ideala ujedinjenog svijeta, a uz socijalni predznak. Desnica se naspram tog internacionalizma prepoznaje po izolacionističkoj orijentaciji, s pitanjima klasnih odnosa potisnutim u drugi plan, tj. zadržanim na postojećem stanju. Desničari se ovdje, jasno, utoliko rado utječu nacionalnom sentimentu i osjećaju ugroženosti koje ionako brižno njeguju još od rata.

Koliko god se činilo da je naznačena ljevica oskudna i slabo organizirana, međutim, njoj čak ni tako diskretnoj ne nedostaje unutarnje rasprave o Europskoj uniji i vidovima klasne borbe u pripadajućem kontekstu. Ljevičarski aktivist Dragan Markovina, povjesničar s Filozofskog fakulteta u Splitu, mišljenja je da već i među tom “ekstremnom ljevicom”, kako je nerijetko etiketirana, postoje sasvim profilirane frakcije s obzirom na problem pristupanja Europskoj uniji.

“Ljevica je trenutno najprepoznatljivija po anarhosindikalnom pokretu, studentima i borcima za direktnu demokraciju, no postoje još i dvije partije koje su proizašle iz Šuvarova SRP-a, znači službeno registrirana ljevica. Dobro poznajem obje strane i razlike između njih, a tako i ono što se odnosi na temu ulaska Hrvatske u EU. Govoreći u svoje ime, pak, rekao bih da je generalno protivljenje tome članstvu pogrešno, koliko god u svim prethodećim tezama bilo ispravno postavljeno”, rekao je Markovina za “Novosti”.

On tako i sam staje uz kritiku EU-a kao međunarodne organizacije krupnog kapitala i žarišta neoliberalnog kapitalizma, ali za razliku od anarhosindikalista smatra da radništvo i ljevica općenito mogu uspješnije i povezanije djelovati u okviru EU-a negoli van njega. Po tome rezonu, svako zatvaranje u nacionalne granice je paradoksalno s klasnih pozicija. Također, on smatra da su svi pozitivni društveni pomaci Hrvatske od rata naovamo ipak ostvareni uz poticaj iz toga istog smjera.

“Problem je veoma težak, i sam se još dvoumim što bih zaokružio na referendumu. Zalažem se za internacionalnu radničku borbu, a sama Europa je udružena po neoliberalnim principima i kao takva je izuzetno negativna pojava. A što se tiče desnice koja se opire ulasku u EU, stvari su puno jednostavnije. Ona je ispražnjena od svakog sadržaja osim banalnosti poput sira i vrhnja, to je armija prestrašenih ljudi koje vode nepravedno privilegirani”, kaže Dragan Markovina.

Uz citirane ljevičare u ovom članku i okvirima uz njega, čijim smo izjavama nastojali ocrtati makar elementarne konture socijalističkog – uvjetno, zapravo ugrubo rečeno – pogleda na predmet, odnedavno smo u poziciji ukazati na još jedan vrijedan izvor, točnije medij. S tom preporukom ćemo i zaključiti osvrt: na web-adresi “www.protiv-eu.org” predstavljena je Demokratska inicijativa “Protiv Europske unije”, zacijelo najznačajniji i najpotpuniji skup kritičkih priloga na ovdje zadanu temu. Ljevičarskih, to se podrazumijeva.

Novosti