Nikola Vučić: Studenti u nacionalističkom loncu

Nikola Vučić
Autor 9.5.2016. u 12:50

Izdvajamo

  • Ako jezik dijelimo s drugim nacijama, to ne znači negiranje vlastitoga nacionalnoga identiteta, već samo prihvatanje zdravorazumskih činjenica naspram nacionalizma. Hoćemo li stoga marširati u masovnom nacionalističkom pokretu koji se širi Europom ili ćemo mu se znanjem i zdravim razumom suprotstaviti?

Povezani članci

Nikola Vučić: Studenti u nacionalističkom loncu

Studenti pri Hrvatskom studentskom politiološkom forumu Sveučilišta u Mostaru, tvrdeći da je nacionalni jezik ključna identitetska komponenta šire neistinu. Svjesno ili nesvjesno, sasvim je svejedno jer to ne umanjuje razmjere štete koja se time može nanijeti.   

Piše: Nikola Vučić 

Poznato je da samoprozvani zaštitnici vitalnih nacionalnih interesa inzistiraju na zasebnom televizijskom kanalu, baš kao i nacionalnom nastavnom planu i programu. To nije slučajno, budući da takva praksa radikalnih razdvajanja ide na ruku upravo nacionalističkim elitama koje već dva desetljeća vedre i oblače nad poharanom zemljom i regijom.

U tom kontekstu zabrinjavajuća je reakcija [1] mostarskih studenata Sveučilišta u Mostaru, odnosno tamošnjeg Hrvatskog studentskog politološkog foruma.  Umjesto da djeluju subverzivno u društvu koje već dvadeset godina počiva na nacionalističkim principima, a subverzivnost bi u ovome slučaju bila tek puko oslanjanje na zdrav razum, oni se kreću unutar koordinata koje su im zadale nacionalističke mesije ex-cathedra. U tom saopćenju s proljeća ove godine pišu kako ne vide razloge zbog kojih kanal na hrvatskome jeziku ne bi mogao biti uspostavljen unutar javnoga servisa; zatim pišu kako je „nacionalni jezik ključna identitetska komponenta“ pa da se „sprečavanje uspostave kanala na materinjem jeziku može opravdano smatrati diskriminacijom“. Nonsens je širiti ideju kako se jezik Hrvata razlikuje od jezika druga dva konstitutivna naroda, ali i većine onih koje Ustav BiH prepoznaje kao Ostale, te da zbog toga mora biti i posebno tretiran u javnom radio-televizijskome sustavu.

Taj studentski tekst vrvi od znanstveno neutemeljenih konstatacija, što je poražavajuće budući da bi studenti društvenih znanosti trebali svoje stavove, barem u ovome slučaju, zasnivati na znanstvenim činjenicama. No, oni to ne čine, već se drže naučenih šablona i floskula koje su pokupili od dežurnih filozofa i analitičara sa mostarskoga Sveučilišta pa ih samo vrte u krug.

Kulminaciju apsurda koji nam serviraju autori teksta pronalazimo pri njegovom samome kraju kada nam ukazuju da vidimo primjere „u Belgiji i Švicarskoj, koje su, slično kao i BiH, federativnog državnog uređenja“. Međutim, iz Hrvatskog studentskog politološkoga foruma uslijed vlastite izloženosti indoktrinaciji i manipulaciji vlastitih učitelja, žele isto učiniti i čitateljima svoga teksta. Nejasno je kako uspostavljaju vezu između, primjerice, situacije na planu jezika u Bosni i Hercegovini i Švicarskoj. U Švicarskoj se govori nekoliko jezika – francuski, njemački, talijanski i retoromanski – i ti jezici su međusobno nerazumljivi pa je stoga jasno da će govornici tih jezika imati osiguran obrazovni proces i sredstva javnog informiranja na svome jeziku, ili barem imati sasvim logično opravdanje za artikulaciju svojih zahtjeva. S druge strane u Bosni i Hercegovini Srbi, Hrvati i Bošnjaci ne govore međusobno različitim jezicima i nekorektno je obmanjivati da to nije tako: naime, različiti nazivi ovoga jezika nekog stranca bi mogli navesti na krivi trag da se ovdje govore ujedno i različiti jezici, ali bi i taj stranac za par minuta shvatio da se u Bosni i Hercegovini govori ipak jedan jezik. Čudi stoga kako studenti u Hrvatskom studentskom politološkom forumu, ali i političari, koji premda žive ovdje, još nisu spoznali nešto tako očito. Također nije sasvim jasno kako to da su studenti neupućeni u činjenicu da u Švicarskoj govornici ovih međusobno nerazumljivih jezika imaju, za razliku od stanja kakvo je u Bosni i Hercegovini, zajednički nacionalni identitet.

Ovi studenti Sveučilišta u Mostaru, tvrdeći da je nacionalni jezik ključna identitetska komponenta šire neistinu. Svjesno ili nesvjesno, sasvim je svejedno jer to ne umanjuje razmjere štete koja se time može nanijeti. A cijela nacionalistička retorika upravo i počiva na neistinama, pa dodatno zabrinjava kada za njom posežu mlade snage koje bi zajedno mogle raditi na demitologizaciji jezika, nacije i države. Za početak je sasvim jednostavno baciti pogled preko granice i vidjeti da teza o jeziku kao ključnoj identitetskoj komponenti nije u suglasju sa stvarnošću. Austrijanci nisu manje Austrijanci zbog toga što govore njemačkim jezikom i što svoj jezik dijele s Nijemcima i većinom Švicaraca. Također, kada bi teza koju studenti zastupaju bila točna, značilo bi to negiranje nacionalnoga identiteta Amerikancima i Australcima jer ne govore američkim i australskim, već engleskim jezikom.

Identično je i sa Hrvatima: ako jezik dijelimo s drugim nacijama, to ne znači negiranje vlastitoga nacionalnoga identiteta, već samo prihvatanje zdravorazumskih činjenica naspram nacionalizma. Hoćemo li stoga marširati u masovnom nacionalističkom pokretu koji se širi Europom ili ćemo mu se znanjem i zdravim razumom suprotstaviti?


[1] Tekst dostupan na: http://www.pogled.ba/clanak/hspf-kome-i-zasto-smeta-hrvatski-tv-kanal/84556

Nikola Vučić
Autor 9.5.2016. u 12:50