Nikšić – centar sveta

Aleksandar Pantović
Autor/ica 23.3.2021. u 10:58

Nikšić – centar sveta

Foto: Slobodna Bosna

Čovek bi mogao da pretpostavi živeći u Srbiji prethodnih nedelja da je Nikšić centar sveta. Doduše “srpskog sveta”. Lokalni izbori u gradu srazmerne veličine Šapca u susednoj državi uzeli su više prostora u pozicionim i opozicionim medijima, nego svojevremeno izbori u Šapcu, gradu koji je doskora bio jedna od retkih opozicionih pobeda. Dok su se u Srbiji tamošnje lokalne partije odlukom da izađu na izbore našle prepuštene od strane opozicionih kolega koncetrisanoj SNS mašineriji, u susednoj državi u gradu slične veličine, sa pojačanim intenzitetom se posmatralo i u velikoj meri učestvovalo u izborima. Izgleda da značaj izbornog procesa, borba za ostvarivanje građanskih prava, u srpskoj recenziji dobijaju  vrednost strogo u nacionalnom kontekstu, pod plaštom tzv nacionalnog pitanja. Van tog okvira su veoma nisko na lestvici prioriteta.

Sa obzirom sa čime je suočeno sekularno građansko društvo u Crnoj Gori izbori u Nikšiću predstavljaju na neki način i uspeh. Imamo ogromnu navalu Rusije, koja Crnu Goru posmatra kao tradicionalno sopstvenu interesnu zonu, i takoreći unapred podrazumeva da poseduje pravo da određuje crnogorsku spoljnu politiku maltene od samih začetaka crnogorske državnosti. Bilo kakav nezavisni politički kurs zabrinjava Moskvu, a članstvo u NATO-u dodalo je ponovo aktiviranom ruskom imperijalizmu što bi Amerikanci rekli injury to the insult.

Dodatno imamo aktivnost SPC-a oslonjenu na državu Srbiju, sa svojim arsenalom identitetske politike, koja je uvređena zakonskim rešenjem crkvenog statusa stavila svoje imovinske interese ispred javnog zdravlja. SPC koja je bila prva na barikadama restitucije u Srbiji, prva se usprotivila restituciji kada rešenja nisu odgovarala onome što je ona zamišljala pod tim pojmom u CG. Ono sa čim SPC ima dublji problem je razumevanje crnogorskog identiteta i crnogorske istorije. Nit se pokojnom mitropolitu Amfilohiju obratio Bog iz plamtećeg žbuna, nit je Sveti Sava drugovao sa prvih 13 hrišćana, autokefalnost SPC-a i kasnije dobijanje patrijarhata u državi Nemanjića je rezultat političke realnosti tog doba. Što će reći, crkvena samostalnost u pravoslavnom svetu nije Bogom dana, već je stvar promenljive političke i društvene stvarnosti koja se pokušava obrazložiti kanonskim pravom. I da – nemam prostora ovde da razlažem zašto su akcije bivše vlade CG bile u pravcu očuvanja građanskog i sekularnog karaktera Crne Gore i pored iskazane namere na kraju da se osnuje Pravoslavna crkva u CG – kada imate jednu versku organizaciju koja ima otvorene političke ciljeve i ne libi se da ih zastupa, i koja isto tako pretenduje da ima monopol na celokupnim stanovništvom pravoslavne vere, a koja nesumnjivo nosi etnonacionalno obeležje, svaka akcija koja vraća takvu jednu organizaciju u okvire prava i zakona, može se tumačiti kao akcija u korist sekularizma kao principa. Veliki prijatelj svih crkvi Volter je pisao „Što je više crkvi, manje su opasne.“ Oba aktera i Rusija i SPC imaju značajne resurse i know how kako da organizuju politički rad i utiču na javno mnjenje. Imajući ispred sebe taku vrstu odlučnih protivnika, pokazala se snaga i značaj koji može da ima dobro organizovana stranka poput DPS-a sa svom svojom infrastrukturom, ljudstvom i logistikom. Potrebno je povezati ljude, stvoriti im osećaj pripadnosti, nenapuštenosti, sprečiti dalju atomizaciju, naročito kada naspram vas stoje subjekti ogromnog mobilizatorskog potencijala. Umeće udruživanja i jeste jedno od najnasušnijih potreba jednog demokratskog sekularnog društva. Još jedan Volterov aforizam “savršeno je neprijatelj dobrom” ovde mi se čini prikladnim, tj pokušajte da pronađete savršenu vlast propustićete da imate dobru. U ovakvom svetlu URA i Dritan Abazović predstavljaju trojanskog konja, koji se tu našao da otvori kapije rusofilima, negatorima crnogorke nacionalnosti, tribalizmu, klerikalcima, reakcionarima svih boja, dok će uporno ponavljati parole reformi, tolerancije, evropskom putu CG i kompletnu crnogorsku budućnost svoditi na “lične garancije” da će on sa svoja 4. poslanika uspeti da kontroliše određene procese i ljude koji su se zaleteli da nadoknade propušteno. Politika nije u parolama, institucije nisu u “Ja kad ti kažem.” Nazvati to dilentatizmom bio bi pohvalni eufemizam. Kako izgleda politički pejzaž nakon što se dopusti nacionalističkim populistima da priđu institucijama, dovoljno je da se pogleda Srbija i stanje nekada najveće proevropske stranke DS-a, koja je imala odbore  i lokalnu vlast u skoro svim većim i manjim mestima, a koja je danas svedena na statističku grešku.

I na kraju pitanje zašto bi neko danas uopšte bio zagledan u Srbiju i nadao se nečemu? U vreme knjaza Miloša mase su se doseljavale nadajući se slobodi od feudalnih stega i obećanju malog sopstvenog seoskog poseda. Josip Broz Tito je pričao Vladimiru Dedijeru, kako je dok je radio u Dajmlerovoj fabrici u Beču bio na meti nekih radnika, jer je kao Hrvat navijao za Srbiju u Prvom balkanskom ratu. Srbija je nekada obećavala, da li je ispunjavala to je drugo pitanje. Šta danas Srbija može da predstavlja, da obeća, šta da izveze? Samo ono čega ima pregršt kod kuće – autoritarnost i beznađe, i jednu posebno otrovnu vrstu tribalizma.

Aleksandar Pantović
Autor/ica 23.3.2021. u 10:58