Nipson anomēmata mē monan opsin

Radomir Lazić
Autor 17.5.2014. u 09:22

Nipson anomēmata mē monan opsin

Piše: Radomir Lazić

Nadvojvoda i vojvoda

Posjeta nadvojvode Franca Ferdinanda Sarajevu, prije sto godina, obilježila je čitavu jednu epohu i povod je izbijanja osim prvog, zbog nekih neizmirenih računa, možda čak i II svjetskog rata. Simboliku posjete Sarajevu nesuđenog vojvode Aleksandra Vučića, sto godina poslije, za taj događaj, srećom, ne vežu  bar dvije stvari. Prva što nesuđeni vojvoda ima još uvijek šansi da to i postane i drugo što vrijeme ratnih sukoba, saglasno zaključcima i ocjenama o uspješnosti posjete zamjenjuje vrijeme uzajamne ekonomske i privredne saradnje.   

Malo je komentara u ovdašnjim medijima u povodu ove posjete što zbog ozbiljnijih, po život naroda, problema s vremenskim nepogodama tragičnih razmjera, što zbog niza protokolarnih i vanprotokolarnih dešavanja važnih za sudionike posjete. Izbori se bliže a neke stvari kvare planove i onima koji su se, zamalo triput, izljubili sa dragim gostom a i onima koji bi to dobro iskoristili ali su u prijateljskim odnosima sa nesuđenim vojvodom pa su naslovne strane  „nezavisne“ novine ostale bez slike tog ljubljenja i adekvatnog komenatara.  

Iz Srbije stiže jedan zanimljiv komentar, citiram:

„U slučaju Bosne, treba očekivati da se Srbija u godinama koje su pred nama, umesto kao grabljivi sused sa pretećim namerama, odnosi više kao starija sestra koja brine o mlađoj i vodi je za ruku, na taj način je istovremeno kontrolišući u skladu sa sopstvenim interesom. Iako za Bosance sa viškom nacionalnog ponosa ovakav odnos može delovati pomalo ponižavajuće, bilo bi dobro da shvate da je to ipak bolje od svega što smo gledali do skoro. U stvari, među realno raspoloživim varijantama uzajamnih odnosa, ta je svakako najbolja (ili najmanje loša, zavisno ko kako posmatra)“.

Spadam u one Bosance sa onolikom mjerom nacionalnog ponosa koliko mi to država u kojoj živim dozvoljava. Kao „ostali“ volim je onoliko koliko i ona mene ali rijetko kada sam se osjećao poniženo kao kad sam pročitao ovaj komentar.

Isti takav komentar mogao je doći i od nekog od zapadnih nam susjeda jer poslije posjete njihovog predsjednika ili premijera (osim što ovaj prvi ugođaj posjete može popraviti odsviravši nam neku sonatu)  treba očekivati da i Hrvatska, kao starija sestra, brine o mlađoj, vodi je za ruku i kontroliše je u skladu sa sopstvenim interesom. Za sada to, preko svoje dijaspore, radi kontrolišući i sankcionišući nivo buke koju proizvode Bosanci i Hercegovci u Mostaru sa pištaljkama i viškom nacionalnog ponosa.

Slika na kojoj nesuđeni vojvoda, preko crvenog tepiha, dolazi do postrojenog počasnog ešalona u kojem se nalazi sin oca nacije predate u amanet, sin države, domovine i otadžbine (tu mu je i dom a i otac mu se tu rodio) koji pljuje po njoj i, kao treći, onaj koji je nosilac Zlatnog ljiljana (ono što se nekad zvalo Ordenom narodnog heroja) je slika koja tu sestru ne samo da predstavlja kao mlađu nego i pomalo retardiranu.

Završnu scenu ove predstave začinio je surogat premijera BiH izjavom, valjda kao izvinjenjem, da je „zapaljiva retorika dolazila prvenstveno s naše strane”.

Toliko o posjeti uz, ako mi je dozvoljeno kao gnostiku i nekonstitutivnom primjerku, primjedbu da nesuđeni vojvoda ni slučajno ne bi dozvolio sebi ekonomski i politički pogubnu pogrešku da u cipelama uđe u džamiju u nekoj od zemalja koje investiraju u Srbiju.

Zaključci su, za stabilnost u regionu (novo ime za SFRJ) ono što najviše veseli i EU jer, uz dvije starije sestre, konačno će i oni malo predahnuti od stalne zabrinutosti za sudbinu BiH. Tržište, kapital, investicije i biznismeni, ekonomska saradnja.

Međutim.

Ekonomska i privredna saradnja, računajući od ’92. godine, nikada i nije prekidana. Bosna i Hercegovina je i u vrijeme najžešćih ratnih sukoba, a pogotovo za vrijeme nametnutih sankcija, bila jako važan trgovinski partner Srbiji. Robno novčana razmjena intenzivno se odvijala tokom sve četiri godine rata bilo da se u opkoljenim gradovima moglo kupiti mnoštvo proizvoda iz Srbije bilo da se od Srba moglo kupiti i sve dugo. Od municije do tenkova. Razmjena se vršila ili direktno ili preko posrednika, uz debelu proviziju. Posrednici su pak, čvrsto uvezane zastave sa zastavom domovine koju su odabrali na referendumu, sve do ’93. godine, pa i poslije, uredno snabdijevali agresora gorivom i ostalim deficitarnim proizvodima. Osim prodaje robe, vršene su za novac i određene usluge pa su  se artiljerija i tenkovi iznajmljivali nekad braniocima nekad napadnutim od branilaca.

Na tom i takvom ratu rodila se jedna struktura obično nazivana ratnim profiterima, kasnije biznismenima a danas, ne rijetko, elitom pa i onom političkom. Umrlo je, pogubljeno, raseljeno, obogaljeno fizički i mentalno stotine hiljada ljudi. Umro je i moral i pravda. Na pomoći koja je dolazila po završetku rata, uglavnom kao četkanje savjesti onih koji su ga mogli a nisu ga htjeli zaustaviti i onih koji su ga ponekad i podsticali, i njenoj bjesomučnoj krađi, kriminalnoj privatizaciji i pljački svega što je još preostalo od opustošene zemlje, stvorena je još jedna, ili je samo nastavila svoj pohod, klasa.

Klasa enormno bogatih koji neće, kao investitori,  besmisleno „trošiti vreme na prošlost oko koje ćemo se možda nekada dogovoriti, a možda nikada”, zaključak je susreta.

U jesen 1993. godine, za jednu noć,  potpuno sam osijedio. Među realno raspoloživim varijantama uzajamnih odnosa između mene i onih koji su odlučivali o mom životu, to je bila najbolja (ili najmanje loša, zavisno ko kako posmatra).  Pišem o tim nesretnim danima, da podsjetim, da upozorim i kad sam blizu odluci da prestanem, umoran i iscrpljen od dvadesetogodišnjeg proživljavanja jednog te istog,  moj dobar prijatelj me sokoli da nastavim, riječima da jedino što je veće od pisanja jest njegova uzaludnost.

Operite grijehe, a ne samo lice.

Radomir Lazić
Autor 17.5.2014. u 09:22

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija