Nisam, nisam…

Tomislav Jakić
Autor 1.8.2019. u 17:36

Izdvajamo

  • Što, dakle, demantira, što poriče? Ništa. Jer, nitko nije ni tvrdio kako je ona “dala izjavu” o vrlo nestabilnoj BiH, ili  da je razgovarala s nekim novinarom, niti izraelska novinarka kaže da je to čula od nje. A tekst u kojemu je objavljeno to, što joj se pripisuje, nije nikakav komentar u kojemu bi novinar mogao tko zna na temelju čega izvlačiti svoje zaključke i predstaviti nešto što ona ustvari i nije rekla kao njezinu poziciju. Ne, to je odmjereno i faktografski napisan izvještaj, bez navođenja izvora (što znači da je rezultat brifinga, jer novinarka – naravno – razgovorima nije prisustvovala). I u tome se izvještaju navodi što je sve KGK rekla u toku neuobičajeno dugog razgovora s Rivlinom.

Povezani članci

Nisam, nisam…

Predstavljati svoju zemlju na najvišoj razini u inozemstvu težak je, često nimalo jednostavan i krajnje odgovoran posao. Treba to ne samo htjeti, nego i znati. A od pogrešaka pri tome počinjenih, pogrešaka čija sjena pada kako na osobu, tako i na cijelu državu, ne može se pobjeći ponavljajući: “Nisam, nisam!”                      

Posjet predsjednice Republike Hrvatske Izraelu ostat će zapamćen po dvije nebuloze servirane novinarima i prije no što je počeo, kao i po buri što se digla nakon izvještaja u tamošnjim novinama o njezinom razgovoru s izraelskim domaćinom. Ta je bura, uglavnom iz susjedne Bosne i Hercegovine, kao i opovrgavanje točnosti članka u Jerusalem Postu ono što će nesumnjivo obilježiti trodnevni boravak KGK (malo “prakticirajuće vjernice” – i to je citat iz izraelskim medija, malo političarke) u Izraelu. No, sve, apsolutno sve – i nebuloze i “aferu” oko toga što je rekla, ili nije rekla, KGK bi morala pripisati prije svega sebi, onda i svojim službama, ali i svojoj “matičnoj” stranci, mada ona kao Predsjednica nije članica ni jedne stranke. Bez njezinog znanja, odnosno aktivnog sudjelovanja teško je zamisliti da bi bilo ičega od onoga što je njezin boravak u Izraelu učinilo, ali nikako ne na pozitivan način, posebnim.

Uoči odlaska, novinari su na brifingu u njezinom Uredu “podučeni” (pa su kao dobri učenici, a ništa ne provjeravajući, to dosljedno i uporno ponavljali) kako će to biti “prvi ikada državni posjet jednog hrvatskog predsjednika Izraelu”. Dakle, nešto jedinstveno, što nijednom njezinom prethodniku nije pruženo. Bilo bi lijepo (mada je riječ uglavnom o “ambalaži” u koju se umata sadržaj posjeta, dakle o ceremonijalu i protokolu), kada bi bilo istinito. Ali nije! Jer, u državnom posjetu Izraelu boravio je u drugoj polovici godine 2001. Stjepan Mesić, prvi predsjednik Hrvatske koji je ikada posjetio Izrael (jer su njegovome prethodniku Franji Tuđmanu sva vrata u Izraelu bila zatvorena zbog nekih ulomaka njegove knjige “Bespuća povijesne zbiljnosti”, kao i zbog poznate izjave kako je sretan što mu žena “nije ni Srpkinja, ni Židovka”). Mesićev je posjet, dakle, bio prvi, bio je – po formatu – državni (lako je provjeriti na portalu izraelskog Ministarstva vanjskih poslova) i – bio je povijesni, jer je omogućio da se formalno uspostavljeni odnosi dviju država počnu i razvijati.

Druga je nebuloza tvrdnja kako je činjenica da KGK posjećuje Izrael u jeku duboke unutarnje-političke krize, dva mjeseca prije izvanrednih parlamentarnih izbora, dokaz važnosti koju Izrael pridaje odnosima s Hrvatskom. Ni to nije točno. Ukoliko se žele voditi sadržajni razgovori, onda se u posjete ne odlazi kratko prije izbora. Osim, ako se dolaskom u neku zemlju želi poslati poruka podrške kako aktualnoj vlasti, tako i biračima koji uskoro odlučuju hoće li je podržati, ili srušiti. Budimo objektivni, hrvatska Predsjednica nije taj format državnika koji bi takvu poruku mogao(la) poslati – čak i kada bi postojali razlozi za to. S druge strane, kratko prije izbora Izrael će najvjerojatnije posjetiti ruski predsjednik Putin, što se u Izraelu već interpretira kao izraz podrške premijeru Netanyahuu, a da o činjenici kako u Izraelu živi otprilike milijun Židova, doseljenika iz Rusije, i ne govorimo. Drugim riječima, KGK nije isto što i Putin, ili – ako vam je draže – Trump.

Nakon tih dviju “pretpremijernih” nebuloza (da upotrijebimo najblaži  mogući izraz), dolazi ono što bi inače bila kruna posjeta – razgovor s predsjednikom, premijerom i još nekim ključnim političarima zemlje domaćina. I to bi, uz očekivane i ne pretjerano sadržajne izjave nakon susreta, prošlo u redu, da se nije pojavio izvještaj o razgovoru KGK – Rivlin u Jerusalem Postu. Za one koji možda ne znaju, riječ je o uglednim i ozbiljnim novinama (na engleskom jeziku) s dugom tradicijom, riječju: o respektabilnom mediju koji sigurno neće ići na podizanje tiraža plasiranjem neprovjerenih i senzacionalistički intoniranih informacija. Izvještaj je potpisala novinarka s dugim stažom u novinarstvu, dakle nije neki površni početnik. Napisan je na način na koji se pišu takvi izvještaji koji su u pravilu rezultat brifinga što ga novinaru ili novinarski daje netko iz kruga oko političara koji je razgovor vodio. S obzirom na to da je riječ o izraelskoj novinarki, logično je pretpostaviti da ju je brifirao netko iz kruga suradnika izraelskog predsjednika Rivlina (ako ne i on osobno). I pun je konkretnih pojedinosti. Buru je podigla rečenica, pripisana hrvatskoj Predsjednici, kako je susjedna Bosna i Hercegovina “vrlo nestabilna zemlja” što je pod kontrolom “militantnog islama koji dominira u utvrđivanju agende”. Tekst se pojavio na portalu Jerusale”m Posta, novine su izašle i izvan pameti je da Predsjednici nitko nije rekao što je objavljeno. Nikakvog demantija, međutim, nije bilo. Sve do trenutka kada je izvještaj iz Jerusalem Posta preveden i pojavio se u BiH medijima, izazivajući – očekivano – krajnje oštre reakcije. Tada i tek tada KGK demantira i na pitanje je li tako nešto rekla, odgovara: “Apsolutno ne!” No, što ona zapravo demantira? Prvo, poriče da je “dala takvu izjavu” i da je “razgovarala s bilo kojim novinarom”, izvan kratkih press konferencija prije susreta s Rivlinom i nakon razgovora s Netanyahuom. I, drugo, kaže kako su “komentari u BiH” zapravo komentari na “komentar jedne izraelske novinarke”.

Što, dakle, demantira, što poriče? Ništa. Jer, nitko nije ni tvrdio kako je ona “dala izjavu” o vrlo nestabilnoj BiH, ili  da je razgovarala s nekim novinarom, niti izraelska novinarka kaže da je to čula od nje. A tekst u kojemu je objavljeno to, što joj se pripisuje, nije nikakav komentar u kojemu bi novinar mogao tko zna na temelju čega izvlačiti svoje zaključke i predstaviti nešto što ona ustvari i nije rekla kao njezinu poziciju. Ne, to je odmjereno i faktografski napisan izvještaj, bez navođenja izvora (što znači da je rezultat brifinga, jer novinarka – naravno – razgovorima nije prisustvovala). I u tome se izvještaju navodi što je sve KGK rekla u toku neuobičajeno dugog razgovora s Rivlinom.

Nakon takvog njezinog krajnje energičnog demantija, mada – istini za volju – nije demantirala ništa i nakon zbora hrvatskih novinara koji su složno prihvatili (i razradili) priču o BiH političarima koji napadaju, a da prethodno ne provjere istinitost onoga o čemu je riječ (trebali su je valjda zvati u Izrael i pitati što to ona tamo govori?), o “jadnoj” Predsjednici, žrtvi – čuli smo i to – hibridnog rata, o nastavku zavjere protiv “hrvatskog naroda u BiH”, dolazi ono što je u Hrvatskoj predstavljeno kao “Jerusalem Post je gadno zabrljao”, “izraelska novinarka priznala pogrešku”, “novinarka se posula pepelom”. Točno? Ne, ni to nije istina. Jerusalem Post je iz teksta na svojem portalu izbacio samo tu jednu, navedenu rečenicu o BiH. A novinarka je rekla doslovno ovo: “Ako hrvatska Predsjednica kaže da ona to nije rekla, neka tako bude. Ne želim biti povodom diplomatskog incidenta.” Drugim riječima – niti odstupam od onoga što sam napisala, niti ću dokazivati da je ona to stvarno rekla, niti ću se pozivati na izvor od kojega sam to čula, u slobodnoj interpretaciji: ona je to rekla, ali ako kaže da nije, ja se s time više neću baviti. Ured izraelskog Predsjednika šuti, što bi svakome tko logično razmišlja, trebalo nešto govoriti.

I tu će hrvatska strana očito nastojati završiti priču, jer – eto – “dokazali smo” da se Predsjednici podmeće. Dokazali? Čime i kako? Ima li ikakve osnove i pomisliti da je izraelska novinarka cijelu priču izmislila? Ili da je izmislila samo dio o BiH? Zašto bi to učinila? I zašto bi Jerusalem Post tako nešto objavio? A što je, napokon, sa svime drugime što je KGK prema tome navodno spornom izvještaju rekla, a što nije, naglašavamo: nije demantirala?

Jer, ona je prema izvještaju Jerusalem Posta tražila da izraelski Predsjednik intervenira u sporu oko podizanja spomenika žrtvama Holokausta u Zagrebu (kojega su, ovako kako je zamišljen, i Židovska zajednica u Hrvatskoj, ali i Svjetski židovski kongres ocijenili pokušajem zamagljivanja istine o zločinima u vrijeme ustaške tzv. NDH). Rivlin je uzvratio kako se on ne može miješati u unutarnje stvari Hrvatske. Je li to zaista rekla, ili je i to izmišljeno? Dalje: govoreći o povratu imovine Židovima progonjenima u doba ustaškog terora, rekla je kako je jedan od razloga zašto to ide jako sporo i to “što nema točnih pojedinosti o tome koliko je Židova ubijeno i koliko ih ima pravo na povrat imovine”. Je li i to izmišljeno, ili KGK ozbiljno dovodi u pitanje podatak o broju Židova likvidiranih pod vlašću ustaša? Vrijedi podsjetiti: neovisna je Hrvatska, netom što je krenula svojim putem, donijela zakon o povratu imovine oduzete pod “komunističkom vlašću” (dakle, ne one otete od ustaških žrtava – Židova). Povrat židovske imovine dodan je, pod pritiskom iz inozemstva, naknadno. Pa još: hrvatska je Predsjednica, uzvraćajući na Rivlinovu zahvalu na podršci što je službeni Zagreb daje Izraelu “u Evropskoj uniji, u Ujedinjenim narodima i u drugim međunarodnim forumima” obećala kako će Hrvatska “i dalje biti pouzdana”. Obećala je i “uravnoteženi pristup” u vrijeme skorog hrvatskog predsjedanja EU kada će se, dodala je, “u EU čuti glas Izraela”. Smije li ona tako nešto obećavati (moglo bi s to “prevesti” i kao priznanje lobiranja za Izrael na svjetskoj sceni), ili je i to izmišljeno? I zašto?

I možda pravi “biser” između svega što je rekla (a što, naglašavamo još jednom, nije demantirala, niti je naknadno izbačeno iz izvještaja u Jerusalem Postu). Najavila je održavanje međunarodnog seminara o Holokaustu u vrijeme hrvatskog predsjedanja EU, precizirajući kako je svrha takvoga seminara “da se podsjeti Evropsku uniju na naše zajedničke vrijednosti i na to zašto je Unija stvorena”. Mi ćemo, dakle, “prosvijetliti” ujedinjenu Evropu i što se tiče razloga njezinoga postojanja i što se tiče zajedničkih vrijednosti na kojima se ona zasniva. Je li i to izmišljeno? Teško, jer takva formulacija nedvojbeno bi mogla biti njezina; pogotovo što nema ni spomena o antifašizmu na kojemu je utemeljena ujedinjena Evropa. Ako ikoga na to treba podsjećati, riječ je o Predsjednici koja se na početku mandata “legitimirala” izbacivanjem Titove biste iz svojega Ureda, a od višekratnog inzistiranja na tome da je ustaški pozdrav “za dom – spremni” ustvari “stari hrvatski pozdrav”, jedva odustala, okrivljujući za svoju “pogrešku” savjetnike. Ima toga još, ali čini nam se da je i to dovoljno. I, ne zaboravimo, ništa od toga nije demantirano.

Bez obzira na to kako će se stvari dalje razvijati, hoće li “skandal iz Izraela” biti (i na koji način) upotrijebljen i u kampanji uoči predsjedničkih izbora, treba zaključno podsjetiti na neporecivu činjenicu. KGK je prva osoba na čelnom položaju u Hrvatskoj koja se u više navrata, a uvijek nespretno i neuvjerljivo, morala “prati” kako od svojih izjava stranim medijima, tako i od nekih poteza u inozemstvu. U intervjuu s austrijskim dnevnikom Kleine Zeitung rekla je, uz ostalo, kako “u Titovo vrijeme” Hrvat nije smio reći da je Hrvat, nego je “morao” govoriti da je iz Hrvatske. Pa je naknadno tvrdila kako su je Austrijanci pogrešno preveli i skraćivanjem promijenili smisao. Kleine Zeitung je, očito pod političkim pritiskom, osustao od objavljivanja integralnog (snimljenog, naravno!) intervjua i poslao u Zagreb neku vrstu isprike, prihvaćajući argument kraćenja i lošeg prijevoda. S time se onda mahalo kao s krunskim dokazom, ali se prešutjelo da ta izjava redakcije u samoj Austriji nikada nije objavljena! Pa je za Austrijance kojima je bio i namijenjen, intervju ostao onakav kakav je i bio.

U posjetu Argentini hvalila je tu zemlju koja je, prema njezinim riječima, “pružila prostor slobode” Hrvatima koji su pobjegli pred komunistima (u prijevodu: ustašama koji su bježali kako ne bi bili suđeni za ratne zločina). Prozvao ju je zbog toga “lovac na naciste” Efraim Zuroff kojemu je vrlo osorno odgovorila. U Kanadi fotografirala se sa skupinom iseljenika uz hrvatsku zastavu s povijesnim grbom koji počinje bijelim poljem (zastava tzv. NDH), pa je kasnije tvrdila kako nije gledala zastavu. U nedavnom intervjuu švicarskoj televiziji rekla je da na granici s BiH hrvatska policija “uz određenu silu” primjenjuje puch back politiku prema izbjeglicama, čime je demantirala ministra unutarnjih poslova, ali i samu sebe u upornim tvrdnjama (snimcima, izjavama i dokazima usprkos) kako se policija prema izbjeglicama ponaša korektno i humano. I tu se pokušala izvući na loš prijevod, ali su Švicarci objavili koji je engleski izraz upotrijebila, uz njemački kojim su ga (krajnje korektno!) preveli. Pa se o tome zašutilo. Da dalje ne nabrajamo.

Predstavljati svoju zemlju na najvišoj razini u inozemstvu težak je, često nimalo jednostavan i krajnje odgovoran posao. Treba to ne samo htjeti, nego i znati. A od pogrešaka pri tome počinjenih, pogrešaka čija sjena pada kako na osobu, tako i na cijelu državu, ne može se pobjeći ponavljajući: “Nisam, nisam!”

 Novosti

Tomislav Jakić
Autor 1.8.2019. u 17:36

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija