Nismo svi jednaki

Marin Prvan
Autor 10.8.2022. u 09:28

Izdvajamo

  • Dobronamjerni i ponosni istraživački novinari će, u uspomenu na dragog kolegu, sad još jače i fanatičnije nastaviti kopati afere i zazivati "promjenu sistema", što će biti praktički nemoguće jer to podrazumijeva promjenu toka novca. A u malo široj slici metasistema, taj novac ide, i nastavit će ići, u kupovanje glasova, vojno naoružanje i privatne džepove. Jer, to je način kako taj sistem održava sam sebe na životu. Pritom će novinarski napori, u kojima će korupcija biti gledana kao nasumična moralna povreda, naravno, biti sizifovski.

Povezani članci

Nismo svi jednaki

Foto: Bruno Konjevic / CROPIX

Kirurg Hrvoje Tomasović je, uobičajeno skandaloznom frekvencijom svojih umotvorina, savršeno secirao hrvatsku državu i, finalnim režiserskim rezom, uspješno amputirao ikakav smisao njezina postojanja: “Da je bio neki drugi novinar koji je dobar sa mnom sigurno bi me nazvao i ja bi sve napravio da mu pomognem i to pod odmah! On očito nije bio dobar ni s ovim njegovim jugo doktorima pa nije imao niti koga zvati osim hitne. Pa mene su samo ovo ljeto zvali najmanje jedno pet puta zbog sličnih stvari. Možeš smatrati da je na kraju umro zbog svojih kvazi poštenih stavova kako mu ne trebaju protekcije i onda nema koga zvati za pomoć.”

Ovako servirana republika, marinirana u umaku djetinjeg čuđenja i frajerskog sažaljenja samodeklariranog alternativnog tumača Hipokratove zakletve, svojim miomirisima formira istu rečenicu na “sto jezika”: Nismo svi jednaki.

Kad je predsjednik Sabora imao koronu, hitna ga je vozila na snimanje pluća. Kad je glavna državna infektologinja saznala da je u državu stiglo cjepivo, njena majka ga je preko reda primila. Kad je poznati pjevač osjetio malaksalost zbog svakodnevnih koncerata, hitno mu je ponuđena infuzija.

Novinaru iz Splita, pak, nije pružen krevet u bolnici jer – nismo svi jednaki.

Kad je predsjednikov sin imao četvorku, prva dama je urgirala da joj potomak bude zabilježen kao odličan. Kad je sin tajkuna glumio člana osiguranja predsjednika Vlade, kapetan je zaustavio isplovljavanje trajekta. Kad je poduzetnik poznat po prometnom usmrćivanju osuđen na zatvorsku kaznu, viđen je kako umjesto toga ispija kavu na zagrebačkoj špici.

Podstanar iz prizemlja u sućidarskoj zgradi čak nije liječnicima s kojima je razgovarao otkrio da je zaposlenik najudarnijeg medija u državi. Htio je da ga gledaju kao jednakoga. Šteta. Bar je njemu, od svih ljudi, profesionalna formacija znala – nismo svi jednaki.

Zapravo, da se ne lažemo, ova država nije ni utemeljena da bi bili jednaki. Dapače, stvorena je kako bi prestali biti jednaki. Stvorena je kako bi privatizacijska pljačka odvojila narod od poduzetničko-političke elite. Stvorena je kako bi klijentelistička hobotnica i nepotizam servisirali glasačko tijelo državotvornoj organizaciji. Stvorena je kako bi oni za koje je stvorena desetljećima u skrušenoj zahvalnosti otplaćivali reketarske dugove nekima od onih koji su je pomogli stvoriti, uz podršku i mnogih koji nisu.

Kako su godine hujale u vjetru nacionalizma i korupcije, robovi su prestali htjeti biti slobodni, a poželjeli biti robovlasnici. Ideale je zamijenila praktičnost, a empatiju samosažaljenje. Onda, kad je čitava industrija prodana i uništena, je na trpezu postavljen turizam, uslužna grana koju njišu (u)sluge, “radna snaga” koja preživljava iz sezone u sezonu i obara turističke rekorde za gazde koji najesen kupuju nove jahte i zazidaju još tri apartmana jer – nismo svi jednaki.

Zašto bi, uostalom, bili jednaki? Zašto bi, nakon traženja slobode u potocima krvi, itko ponovo poželio povratak u sputavajuće okove jednakosti? Zašto bi ikome palo napamet pobjeći glavom bez obzira iz klasnog društva koje smo tako marljivo gradili? Zašto bi, konačno, itko okretao glavu od same ponosne definicije tog klasnog društva, u kojoj su: neki važni, a neki nevažni?

Kakva je ovo sad nezrela buka prekonoćnog sablažnjavanja toplovodnim otkrićem da oni koji marljivo talože vile i Mercedese imaju i povlašten socijalni status, a da su javne usluge naporni trošak i prosječni građanin potrošna roba?

Odakle ovi rafalni pozivi da se krivnja svali na ministra, dežurnog liječnika ili nevaljali HDZ pa da imamo tog jednog ili dva ili tri krivca koja onda možemo kamenovati, uvjereni da ćemo se sutra zadovoljni probuditi u boljem svijetu?

Dokle će se očajavati što neki “zločesti ljudi” iz dana u dan, iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, otiru puku čizme o leđa, dok se životi podređenih koprcaju u mješavini gorčine i poniženja?

Koliko dugo još nećemo biti jednaki?

Ako bi se, kako kaže kolega i prijatelj preminulog, u bolnici pronašao krevet za nadbiskupa ili ženu od premijera, onda je, očito, problem sistemske prirode i kao takvog bi ga valjalo tretirati. Nažalost, život nije crno-bijeli film i zamjena jednih figura drugim unutar istog socioekonomskog modela neće promijeniti samu strukturu sistem, jer to nije kako sistem – bilo koji sistem – funkcionira.

Ili ćemo imati mogućnost beskonačnog bogaćenja i instituta društvene (nad)moći u rukama manjine ili ćemo imati kvalitetne javne usluge za sve.

Ili ćemo, jednom kad aktualna – kako razumljiva, tako i opasno potentna – hajka na postojeće strukture odradi ključno miniranje njihovih nagrizenih temelja, a frustracija postojećeg kadra eksplodira pod preopterećenjem, na poklon dobiti privatizirano zdravstvo pa ćemo preskupo plaćati da budemo živi i zdravi. U stvari, plaćat će onaj tko može jer – nećemo svi biti jednaki.

Neki ljudi, poput gradonačelnika Puljka, odašilju u eter poruku da je “korumpirani HDZ kriv za sve”. Ovo je animističko poimanje sociološke stvarnosti fizičareva britkog uma deficitarnog socijalnom inteligencijom i razumijevanjem osnovnih političkih i ekonomskih pojmova. Na primjer, identificiranje sebe liberalom podrazumijeva zalaganje za društvo socioekonomske nejednakosti koje onda, silom te iste dinamike i forsiranjem slobodnog tržišta, principa u kojem je sve na prodaju, automatski generira institut korupcije. Misliti da će nekakav “kućni moral” ili zakon uskočiti kao konačna brana od prodaje utjecaja za novac, u sistemu u kojem svi žive i rade za taj isti novac, je jednostavno naivno i, ako hoćete, neznanstveno.

U “čovjek je čovjeku vuk” koncepciji tržišnog natjecanja očekivat ljudskost i empatiju je nemati u vidu sistemske sociološke poticaje. Za javno zdravstvo i obrazovanje se tu neće imati jer nije profitabilno, a šta nije profitabilno nema smisla raditi jer je to samo “trošak”; ni život ne vrijedi ako se ne može naplatiti.

Je li korupcija kada netko plati za zdravstvenu uslugu 10.000 eura i za to dobije račun? Nije. Je li korupcija kad 70 posto države jedva spaja kraj s krajem pa ne može podmiriti račun od 10.000 eura? Ne, to nije korupcija, to je nešto puno gore, a zove se kapitalizam. Jer tu – nismo svi jednaki.

Država je opljačkana i nastavlja se pljačkati jer to je “ime igre”. Sistem koji smo objeručke prihvatili, a zove se tržišno natjecanje, funkcionira po principu opstanka najsposobnijih, u okviru kapitalističkih, često ilegalnih, ali opet prisutnih i efikasnih pravila. Probitačni igrači ne biraju sredstva da bi ishodovali napredovanje na hijerarhijskoj ljestvici, a nagrađuje se sebičnost i agresivnost. Riječ je o, kako opisuje Pink Floyd, mašini koja proizvodi mnogo luzera i rijetke pobjednike.

Sudionici ove igre su fizičke i pravne osobe tj. korporacije, za koje vrijede ista pravila. Zakonski definirana funkcija korporacije, po profesoru i teoretičaru prava Joelu Bakanu, je: “Slijediti, neumorno i bez iznimke, vlastiti interes, bez obzira na često štetne posljedice koje bi mogla prouzročiti drugima.” Što je pak to korupcija? Po definiciji politologa i komunikologa Harolda Dwighta Lasswella, korupcija je: “Povreda općeg interesa zbog osobnoga koristoljublja.” Nažalost, a kao što je bolno očito, korupcija nije strano tijelo organizma tržišne ekonomije – ona je njen lajtmotiv.

Ko je jamio, jamio je, ko nije trudi se. Ko je bio jednak – više neće biti.

“Korupcija” je, u teoriji svog postojanja, vanredan događaj. Ona predstavlja odstupanje od normalnog i rijetku deformaciju. Ipak, iz nekog razloga, ona je danas regularna pojava preciznog ritma; i to pričamo samo o onoj otkrivenoj. I ne, nije endemična za “mlade demokracije”. Godine 2016. je ispratila islandskog premijera, 2019. finskog, 2021. nizozemskog, austrijskog, estonskog i norvešku predsjednicu parlamenta. Također, fantazije o “doradi zakona protiv korupcije” će, u sistemu čije silnice potiču, zazivaju i nagrađuju “korupciju”, uvijek biti nedosanjane. Ili, kako kaže John Milton: Previše zakona otkriva previše grijeha.

I ne, ne možemo postati Skandinavija jer nejednakost u kapitalizmu funkcionira jednako na makro razini, kao i na mikro razini; neke države će biti bogatije, a neke će – upravo zbog toga – biti siromašnije. Ta mjesta su zauzeta. Također, ne možemo se više, kao civilizacija, “bogatiti” jer su ekološke granice planeta, silom tržišne eksploatacije, došle do točke puknuća. To je tako očito onome ko to ne odbija vidjeti.

Jedino tu, pred silom prirode, smo svi jednaki.

Dobronamjerni i ponosni istraživački novinari će, u uspomenu na dragog kolegu, sad još jače i fanatičnije nastaviti kopati afere i zazivati “promjenu sistema”, što će biti praktički nemoguće jer to podrazumijeva promjenu toka novca. A u malo široj slici metasistema, taj novac ide, i nastavit će ići, u kupovanje glasova, vojno naoružanje i privatne džepove. Jer, to je način kako taj sistem održava sam sebe na životu. Pritom će novinarski napori, u kojima će korupcija biti gledana kao nasumična moralna povreda, naravno, biti sizifovski.

Koliko takvih skandala je otkriveno u zadnja tri desetljeća i jesmo li otad uredili društvo da imamo manje takvih “ekscesa” ili su oni kao Hidrine glave – odsiječeš jednu i narastu dvije? Misliti da, dok postoji mogućnost stjecanja moći, neće postojati “korupcije” je, jednostavno, naivno. A nadati se da će se to promijeniti zgražanjem i ponavljanjem da je ona nevaljala je kulturološko zanemarivanje socijalne dinamike kojoj smo izloženi od rođenja.

A ono čemu su još Hrvati izloženi od rođenja jest da – nisu svi jednaki.

Planirate li odgajati svoje dijete da bude pošteno i, ako je odgovor da, mislite li da ste mu na taj način napravili životnu uslugu? Vjerujete li da će se s nevinim i idealističkim setom vještina dobro snaći u “snađi se, druže” okruženju? Hoće li to što ga niste premazali svim mastima rezultirati time da će biti dobro prilagođeno? Kada ćete mu priznati da je ono što je učilo u vrtiću, da treba sve dijeliti s drugom djecom, obična svinjarija?

Što mislite, što bi Novinar Matijanić rekao da misli o tome kako na ovom svijetu prolaze dobri i pošteni? Pitajte ga, pitajte ga kad ga sretnete jednog dana. Samo, nemojte da vas iznenadi kad vas sa smiješkom zagrli i kaže:

– Ej, opusti se… Nemaš se više šta živcirat. Ipak smo ovdje, druže, svi jednaki.

Marin Prvan
Autor 10.8.2022. u 09:28