Nismo svi mi Srbenka

Dejan Kožul
Autor 22.8.2018. u 12:11

Nismo svi mi Srbenka

Foto: music-box

Nije moralo tako biti. Nije moralo, a nije ni smjelo.

Godine su devedesete. Godine samospoznaje nacionalnog bića. U jednoj od tih godina, na početku školske godine, u jednoj riječkoj srednjoj školi razrednik je poslao list papira među učenike i zatražio od njih da se “popišu”. Ime, prezime i nacionalnost.

Godine su to ratne, a mi smo bili u godinama u kojima smo trebali otkrivati raznorazne životne radosti. Ali, ne. Mi smo morali da se “popisujemo”. U trenutku kad je taj papir došao do mene jedino o čemu sam razmišljao koliko još učenika ima nakon mene i koliko njih će na tom papiru pored mog imena i prezimena ugledati da pod nacionalnost piše: Srbin.

U tom trenutku htio sam da se zemlja otvori, da nestanem sa lica mjesta. U tom trenutku na mojim plećima nisam nosio odgovornost za ono što su moji “sunarodnici” činili. Nisam. Nisam ni mogao, a još manje želio. Nije to moja borba bila. Pobjegao sam. Daleko. Traume su ostale.

A oslobodila ih je jedna djevojčica. Isto iz Rijeke. Zove se Nina. Imala je svega osam godina kad je svoju majku pitala: “Je l’ sam ja Srbenka?” Djetetu od osam godina to nikako ne bi smjelo biti jedno od ključnih pitanja, niti bi odgovor na to pitanje trebao uticati na njen život, bilo ispravno ono “Srbenka” ili ne.

U njenom slučaju pozitivan odgovor na to pitanje značio je urušavanje svijeta kakvog je poznavala.

Nina je sve to opisala radeći na predstavi Olivera Frljića, predstavi o Aleksandri Zec, 12-godišnjoj djevojčici srpske nacionalnosti koja je zajedno sa porodicom ubijena u Zagrebu. A sve to je opet prikazao Nebojša Slijepčević, u svom filmu “Srbenka”, koji je nedavno dobio i nagradu “Srce Sarajeva” na SFF-u.

Nina je, zajedno sa još tri djevojčice, personifikacija Aleksandre Zec u ovoj predstavi i filmu. I jedina “Srbenka”. I užasno je što je to izdvaja od njenih vršnjakinja. Užasno je što ona jedina ima otklon od sopstvene nacionalnosti. Užasno je što mora osjećati krivnju. A još užasnije je što to mora osjećati 20 i više godina nakon rata u gradu koji važi za multikulturalnu sredinu, koji se kao ponosi svojom raznolikošću.

Iz te perspektive Srbi u Rijeci tokom ratnih devedesetih godina su se čak mogli i bolje osjećati od same Nine. Bio je otvoreni sukob. Rat. Pod raznim pritiscima lokalni Srbi su počeli napuštati Rijeku. Neko svojevoljno jer mu je draža bila “druga” strana, neko pod pritiskom. Ali, imali su izbor kako god on sužen bio.

Rijeka se sa tim gubitkom nikad nije suočila. Nikad se nije pogledala u oči i upitala šta se desilo sa tisućama Riječana? Kako i zašto su napustili sredinu u kojoj su rasli? Još manje je pokazala želju da ih vrati.

Da se suočila i preispitala svoje ponašanje Nina danas ne bi imala problem sa identitetom. U stvari, ona ga i nema i ne bi ga smjela imati. Ona je to što je i ona je ono kako se osjeća, pa makar se osjećala i Hrvaticom što bi bilo i logično jer je u Hrvatskoj rođena i tu je rasla. Problem je, međutim, sa druge strane jer zašto bi Nina bila ta koja će imati tu slobodu da se osjeća kako želi? Zašto bi itko imao tu slobodu?

Na kraju filma, nakon premijere predstave Nina bježi. Sa ruksakom na leđima. Bježi što dalje. Bježi od nametanja krivnje, od nametanja identiteta, bježi od vas, od nas, bježi od Rijeke. Njen bijeg je simboličan ali njen bijeg će, koliko već danas, sutra, biti i stvaran baš kao i bijeg brojnih njenih sunarodnika 20 godina ranije.

A vi/mi? Mi ćemo se i dalje igrati ljudskim životima kao figuricama jer ga cijeniti ne znamo, a samim tim ni slobodu da budemo što želimo ne zaslužujemo.

Dejan Kožul
Autor 22.8.2018. u 12:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija