Ništa novoga

Marinko Čulić
Autor 30.10.2016. u 11:55

Ništa novoga

Ne sluti na dobro to što je Plenković preuzevši HDZ govorio o važnosti antifašizma, a zatim kao premijer od toga odustao. Ni ostali dijelovi njegovog programa ne nude jamstvo da će promijeniti glavnu osobinu aktualnog političkog trenutka, a to je suverenističko ludovanje desnice, uz istodobno skidanje gaća pred stranim i domaćim kapitalom

Već na početku vlade Andreja Plenkovića dogodilo se nešto što može postati metafora. Goran Marić određen je za ministra, a tek poslije tražilo se ministarstvo koje će voditi. Znači li to da je i Plenkovićeva vlada prazna ljuštura kojoj tek treba ustanoviti sadržaj? Odmah treba kazati da je Marić jedan od rijetkih, zapravo jedini ekonomist u HDZ-u, pa i šire među vodećim strankama, koji nije zagovornik dominantne neoliberalne doktrine. Otprilike bi se moglo reći da naginje kejnzijanskom načinu razmišljanja, po kojem banke nisu predodređene voditi današnju ekonomiju bez uplitanja države, naprotiv, baš bi država trebala pojačati svoje regulatorne funkcije. To je dosad bilo poznato o njemu, i ako ostane vjeran sebi, to će se o njemu znati i ubuduće. S Plenkovićem je drukčije. On je iz svoje vlade maknuo najtvrđe nacionalističke radikale, Zlatka Hasanbegovića i Miru Kovača, ali nije ponudio nikakva jamstva da je maknuo i sam radikalizam.

Evo odmah dokaza za to. Nakon što je došao na čelo HDZ-a izjavio je, istina samo jednom, da je antifašizam važna vrednota stranke koju je preuzeo, što je barem na prvi pogled izgledalo kao odmak od Tomislava Karamarka. Ali u programu nove vlade koji je izložio Saboru antifašizam je netragom nestao. Umjesto toga, čuli smo već prežvakane fraze o distanciranju od ‘svih totalitarizama’, a valjda ne treba podsjećati da se u tom prežvakavanju specijalizirao baš njegov prethodnik Karamarko. Još gore, čak i uklonjeni Hasanbegović, koji je demonstrativno odbio slušati Plenkovićev govor u Saboru, zapravo može biti zadovoljan onime što je on ondje rekao, točnije što je propustio reći. Isto je s Mirom Kovačem. On je uoči formiranja nove vlade jednako demonstrativno posjetio Stolac i u tom gradiću neokajanih hrvatskih zločina nečuveno drsko govorio o institucionalnom maltretiranju Hrvata od strane Bošnjaka. Ali i to postaje dio službenih stavova. Iako se od Kovačeve stolačke svinjarije Plenkoviću vjerojatno digla kosa na glavi, to se zapravo uklapa u novije hrvatske inicijative oko BiH, koje polaze od toga da dejtonsku BiH treba preurediti prvenstveno oko navodno diskriminirajućeg položaj Hrvata u toj zemlji. Pa što je onda, kvragu, došlo u Hrvatskoj novoga s Plenkovićem?! Da, o tome se ovdje radi.

Negdje od ulaska Hrvatske u Evropsku uniju zemlju plavi sve raspojasaniji desni radikalizam, a s dolaskom Karamarka na čelo HDZ-a prvi put u vrhove te stranke, a kasnije i vlasti, ulaze veći radikali od onih u malim, nominalno desnijim strankama. Sastavljajući vladu Plenković je djelomično to zaustavio, ali ne i iskorijenio, tako da je model ostao u osnovi isti. Radikali su i dalje u vrhovima HDZ-a i države, i to sve čvršće spregnuti s nabujalim klerikalističkim udrugama, preko kojih je Katolička crkva našla efikasan način utjecanja na politički život. Sve to stvorilo je atmosferu pregrijanog nacionalizma, čak i graničnog suverenističkog ludila, kakvog nema drugdje u regiji, iako je Hrvatska okružena teškim ratnim gubitnicima koji danas sjede svaki na svojoj socijalnoj bombi (BiH, Srbija, Crna Gora…). Istodobno, tu suverenističku ognjicu prati posve nesuverenistička ekonomska politika. Hrvatska je u sve čvršćem stisku međunarodnog i domaćeg krupnog kapitala, što je sada čak i službeno ovjereno ulaskom dvoje predstavnika biznisa u Plenkovićevu vladu (Martina Dalić, Zdravko Marić), kao i programom koji je iznio novi premijer. U njemu se jasno naznačuju nova porezna rasterećenja za krupni kapital, koji se potpuno krivo doživljava kao glavni adut privrednog rasta, a nazire se i prevladavanje slučaja franak kroz pajdaški dogovor partnera koji su se dosad dobro razumjeli. Istodobno, najavljuju se novi ‘podvizi’ u fleksibilizaciji tržišta rada, dakle novo sakaćenje radničkih plaća i drugih prava, što je izvan aktualnih međunarodnih tokova.

U svijetu se shvaća da su Brexit, uzlet Trumpa, a možda to ubrzo bude osviješteno i za Grčku i Španjolsku, uvelike izazvani devastiranjem prava radnika i uništavanjem industrijskih regija u zapadnim zemljama. Tako da i nova konzervativna premijerka Britanije Theresa May progovara o tome gotovo istim jezikom kao njen laburistički suparnik Jeremy Corbyn. Nadalje, ubrzano se osvještava, iako to nije ni izdaleka dovoljno brzo, da su banke postale rak-rana suvremenog svijeta, jer gdje god one cvjetaju, vene i ugiba ekonomija koja jedina stvara realna bogatstva. Suvremeni svijet je u klopci činjenice da je danas u njemu šest puta više novca nego realnih materijalnih dobara čiju bi vrijednost taj novac trebao odražavati. Sve to ulazi u gluhe uši Plenkovićeve vlade, kao i svih prijašnjih, iako su neke od njih, poput Milanovićeve, barem nazirale da tu nekog vraga ima i ušle u fajt s bankama. Iako manje iz zahrđalog socijalnog refleksa, a više zato što im se nacrtalo da tu ima štofa za bolji rezultat na parlamentarnim izborima. Ali nova HDZ-Mostova vlada ne vidi ni toliko, iako i među njima postoje značajne razlike.

Petrovljeva stranka otpočetka ima, barem na riječima, zazor prema krupnom kapitalu i bankama, tako da je ‘ukrala’ priču o ovrhama od Živog zida i SDP-a, a u slučaju Ine čak je i ‘odrubila’ glavu Tomislavu Karamarku. No kod Ine se ne radi samo o izglednom korupcijskom muljanju Karamarka s većinskim mađarskim vlasnikom. Ova naftna kompanija majka je svih ludosti u privatizaciji na hrvatski način, jer smo danas samo na korak da se iz Hrvatske, kao iz nekadašnjih afričkih kolonija, crpi sirova nafta i prevozi u mađarske rafinerije. U svakoj normalnoj zemlji to bi bio ultimativni signal da se obustave sve privatizacije dok se ne rasvijetli ta svinjarija, ali ne i u Hrvatskoj. HDZ i Most još su za prijašnje Oreškovićeve vlade pokrenuli novi turnus privatizacija, uključujući jednu od najpotentnijih tvrtki u zemlji, Radu Končara, a jedini se javno usprotivio Goran Marić. Tako je ostalo i danas. Plenkovićev HDZ sigurno neće praviti velike probleme Mađarima, jer je privatizaciju hrvatske naftne industrije i privrede u cjelini amenovao Bruxelles, odakle je on i ‘poslan’ za hrvatskog premijera. Most će također reagirati samo u slučaju većih korupcija, ali protiv samog modela privatizacije nema ništa. U slučaju Petrovljeve stranke, a izgleda i Marića, stvar dodatno komplicira što posebno prva ima podršku Katoličke crkve, a to ne miriše na dobro. Budućnost hrvatskog ekonomskog razvoja vjerojatno će biti na tankoj granici između HDZ-a, koji ne bi mijenjao ništa, i crkvenih agenata u vlasti, koji također ne traže ništa, ali će stvarati suverenističku histeriju kao da traže.

Tako se narednih nekoliko godina s velikom sigurnošću može staviti u ove okvire: nastavit će se s vrištanjem o hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu, ali će se i dalje krotko skidati hrvatske gaće s hrvatskog dupeta. Ništa novoga.

portalnovosti.com

Marinko Čulić
Autor 30.10.2016. u 11:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija