NJEMAČKI IZBORI – I ŠTO SADA?

Tomislav Jakić
Autor 27.9.2021. u 09:05

Izdvajamo

  • Sva graja oko kraja ‘ere Merkel’ objektivno je suvišna i neutemeljena. Njemačka je funkcionirajuća demokracija, razlike među dvjema vodećim strankama i nisu tako velike (mada jedva da stoji tvrdnja hrvatskog Predsjednika kako je svejedno tko će doći na čelo vlade u Berlinu), pa stoga i ne treba očekivati velike potrese, bilo u Evropi, bilo u samoj Njemačkoj, samo zbog toga što će na njezino mjesto doći netko drugi. Određenu dozu nestabilnosti mogao bi donijeti samo višetjedni period pregovaranja oko toga tko će s kime, jer u to vrijeme Njemačka će biti na planu vanjske politike ako ne paralizirana, a ono svakako osuđena na prilično pasivnu ulogu. Što je sve prije nego nevažno u prvoj godini mandata američkog predsjednika Bidena i u vrijeme kada Francuska inicira raspravu o strateškoj osnovi Atlantskog pakta (o čemu je, barem koliko je ovom autoru poznato, teško pronaći išta u medijima zemalja zapadne demokracije). Francusko-njemačko partnerstvo, i to aktivno partnerstvo itekako je važno u sve razjedinjenijoj Evropskoj unija koja je s nadama dočekala promjenu u Bijeloj kući, da bi polako počela shvaćati kako Biden, doduše, govori neusporedivo uglađenije od svojega prethodnika, ali nije baš daleko do njega kada su u pitanju američki (i samo američki) interesi.

Povezani članci

NJEMAČKI IZBORI – I ŠTO SADA?

Njemački su izbori prošli. Pitanje: što sada, ostaje. Pa ćemo se suzdržati od bilo kakvoga zaključka. Umjesto toga nudimo informaciju o pokrajinskim izborima što su istoga dana održani u Gornjoj Austriji i u Grazu. Zašto? Pa zato što je u Gornjoj Austriji stranka protivnika cijepljenja protiv covida19 osnovana tek prije nekoliko mjeseci bez po muke ostvarila ulazak u pokrajinski parlament. Ali i zbog toga što je na izborima u Grazu, drugom po veličini gradu u Austriji, pobijedila Komunistička partija. Kancelar Kurz (Narodnjaci) nije sa zabrinutošću komentirao uspjeh protivnika cijepljenja, ali je našao za shodno reći kako ‘iznenađuje činjenica da komunisti mogu pobijediti na bilo kakvim izborima u Austriji i kako to tjera na razmišljanje’. Pravi komentar demokratskih izbora u demokratskoj zemlji, zar ne?

Ako je netko očekivao da će neizvjesnost što je, tako nas uvjeravaju, neizostavno izaziva kraj ‘ere Merkel’ prestati već u izbornoj noći, taj se temeljito prevario. Zato i nije baš previše preuzetno ponuditi prvu analizu tih, ne samo za Njemačku važnih, izbora dok još traje neizvjesnost oko toga tko će formirati novu vladu u Berlinu. Očekivano, pobjedu su odnijeli socijaldemokrati, makar s tankom većinom. To je nedvojbeno uspjeh i stranke, a pogotovo njezinog kandidata za kancelara, dosadašnjeg ministra financija, Olafa Scholza, kojemu na početku kampanje nitko nije davao šanse. Isto tako, rezultati, mada još nisu potpuni, potvrđuju povijesni poraz kršćanskih demokrata (CDU-CSU) koji su – u odnosu na prošle parlamentarne izbore – izgubili dobrih 8% podrške. Mada nisu dobili impozantan broj glasova, zadovoljni mogu biti Liberali, jer će – prema svemu sudeći – upravo oni dobiti ulogu ‘king makera’ (onih koji dovode kralja na prijestolje). Naime, kakva bila da bila, buduća će njemačka vlada morati biti koaliciona i bez njih neće biti moguća.

Photo: Britta Pedersen/dpa /DPA/PIXSELL

Izbori su pokazali dva jasna gubitnika. To su, s jedne strane, Zeleni – mada ni bez njih neće biti moguće sastaviti novu vladu. No, ima li se u vidu da je u prvim anketama na početku predizborne kampanje, kandidatkinja te stranke, Annalena Baerbock, uvjerljivo osvajala prvo mjesto i već su je mnogi analitičari vidjeli kao nasljednicu Angele Merkel, onda je činjenica da su Zeleni tek treća po snazi stranka u Njemačkoj – nedvojbeni poraz. Drugi je gubitnik stranka Ljevica. Mada se uporno (i ozbiljno) s njome kombiniralo kao trećim partnerom u mogućoj koaliciji Socijaldemokrata i Zelenih (crveno-zeleno-crveno), ta stranka nije uspjela prijeći izborni prag od 5% (za razliku od pokrajinskih izbora u Berlinu i u Mecklenburgu – Gornjoj Pomeraniji, gdje je došla do 15%, odnosno približila se 10%). Ljevica je poražena dijelom zbog svojih ma koliko utemeljenih zahtjeva (raspuštanje Atlantskog pakta i njegovo zamjenjivanje novom Evropskom obrambenom strukturom), a dijelom zbog toga što je kampanja kršćanskih demokrata vođena pod sloganom: spasimo Njemačku od vladavine ljevičara, naišla na odjek.

Ozbiljni analitičari predviđaju da bi neizvjesnost oko toga tko će sastaviti novu vladu u Berlinu i tko će biti u vladajućoj koaliciji mogla potrajati i tjednima. Moguća su samo tri modela, nakon što je Ljevica ispala iz igre. Prva je, mada i najmanje vjerojatna, mogućnost nastavljanja velike koalicije kršćanskih demokrata i socijaldemokrata. S obzirom na to da je kandidat SPD, Scholz, već najavio kako smatra da mu izborni rezultat daje pravo na mandat za sastavljanje nove vlade, ali da pravo na taj mandat polaže i poraženi kandidat CDU-CSU, Armin Laschet, koji uz to još prepotentno najavljuje kako on, mada gubitnik, želi biti kancelar, velika je koalicija teoretski moguća, ali malo vjerojatna. Odnosno, postat će nužno moguća (ako se žele izbjeći novi izbori), ako se razgovori o druga dva modela pokažu neuspješnima.

 A ta druga dva modela imaju uvijek dva ista člana, Liberale i Zelene, dok je treći član ili SPD, ili CDU-CSU. Tu se pak vjerojatnijom čini koalicija s kršćanskim demokratima kao vodećom strankom (što bi Laschetu ipak omogućilo da se dokopa kancelarskog položaja), jer će oni lakše naći zajednički jezik s Liberalima (koji nikako ne mogu ‘progutati’ neke socijalne mjere što ih je najavio Scholz), ali i sa Zelenima koji doduše, inzistiraju na zaštiti okoliša i politici suzbijanja klimatskih promjena, ali su na planu vanjske politike potpuno na anti-ruskom kursu što ih čini prihvatljivijima kršćanskim demokratima (odnosno Amerikancima, koliko god da je posljednjih tjedana čak i Angela Merkel upozoravala na potrebu veće evropske emancipiranosti u odnosu na SAD, pa i naznačavala spremnost na realističniji kurs prema Moskvi, iako nikada nije dovodila u pitanje američko-evropske sankcije protiv Rusije).

No, nedjeljni su izbori imali još jednog gubitnika, mada i nije bio u izbornoj utrci. To je kancelarka Angela Merkel koja je nakon punih šesnaest godina na čelu vlade suočena s time da kandidat njezine stranke, kandidat koji je trebao postati njezinim nasljednikom, doživi neuspjeh. I savršeno je glupo nju kriviti za Lashetov neuspjeh. Ona niti je vodila, niti je mogla voditi izbornu kampanju umjesto njega. Vodio ju je on. I izgubio je, jer je očito većini Nijemaca (ma koliko tankoj) dosta vladavine kršćanskih demokrata, jer ta većina želi promjenu, ma kako mala ona mogla biti, jer oni koji je čine vjerojatno i nisu pretjerano impresionirani politikom svoje dosadašnje kancelarke. Ona je, naime – čini nam se – u očima analitičara u inozemstvu često bila veća nego u očima vlastitih birača/građana. Sintagma o najmoćnijoj ženi svijeta jedva da je bila u svim ovim proteklim godinama prisutna u Njemačkoj, ali nije silazila s naslovnica (ili radio i tv emisija) zemalja Evropske unije, i to što je zemlje bila manja i beznačajnija, to je u njezinim medijima Angela Merkel bila veća i moćnija. Usprkos tome što je gotovo šutke otrpjela da američka obavještajna služba NSU prisluškuje njezin mobitel, usprkos tome što je bez ikakve reakcije pred televizijskim kamerama odslušala evidentno lažne optužbe američkog predsjednika Trumpa o potpunoj njemačkoj ovisnosti o uvozu plina iz Rusije. Angela Merkel bila je čvrsta u pitanju izgradnje i dovršenja plinovoda Sjeverni tok 2 i bila je neupitno i bezrezervno čvrsta u otporu rasizmu i antisemitizmu, mada su i ona i drugi političari njezine stranke, uključujući Armina Lascheta, puno prekasno – mada krajnje odlučno – počeli identificirati desni ekstremizam kao najveću opasnost za Njemačku.

Veličina Angele Merkel (ako već upotrebljavamo taj termin) proizlazila je iz potencijala i snage (ekonomske, ali i političke) zemlje čiju je vladu vodila, ne iz njezinog političkog, ili čak državničkog djelovanja. Na političkoj sceni ona je bila mnogo više dobar i efikasan ‘poslovođa’ (čime ne želimo reći ništa negativnoga), nego državnik svjetskog formata. Sva je prilika da će tako biti i zapamćena kada se slegne euforija oko ‘kraja ere Merkel’. Napokon, ne treba zaboraviti da je upravo ona mirno proglasila neuspjeh politike multikulturalnosti, mada je multikulturalnost u samim temeljima ujedinjene Evrope, ili bi barem trebala biti. A ne treba zaboraviti ni to da je hladno ‘odstrijelila’ Helmuta Kohla, čovjeka koji ju je doveo na političku scenu i tako sebi otvorila put prem vrhu. Nije igrala nikakvu ulogu među istočnonjemačkim aktivistima koji su u znatnoj mjeri pridonijeli padu režima u istočnom Berinu i otvorili put ujedinjenju Njemačke (mada je faktografski točnije govoriti o prisajedinjenju Njemačke Demokratske Republike Saveznoj Republici Njemačkoj). Ipak, upravo činjenica da je bila iz istočnog dijela Njemačke igrala je odlučujuću ulogu pri Kohlovoj odluci da je dovede u svoju vladu.

Sva graja oko kraja ‘ere Merkel’ objektivno je suvišna i neutemeljena. Njemačka je funkcionirajuća demokracija, razlike među dvjema vodećim strankama i nisu tako velike (mada jedva da stoji tvrdnja hrvatskog Predsjednika kako je svejedno tko će doći na čelo vlade u Berlinu), pa stoga i ne treba očekivati velike potrese, bilo u Evropi, bilo u samoj Njemačkoj, samo zbog toga što će na njezino mjesto doći netko drugi. Određenu dozu nestabilnosti mogao bi donijeti samo višetjedni period pregovaranja oko toga tko će s kime, jer u to vrijeme Njemačka će biti na planu vanjske politike ako ne paralizirana, a ono svakako osuđena na prilično pasivnu ulogu. Što je sve prije nego nevažno u prvoj godini mandata američkog predsjednika Bidena i u vrijeme kada Francuska inicira raspravu o strateškoj osnovi Atlantskog pakta (o čemu je, barem koliko je ovom autoru poznato, teško pronaći išta u medijima zemalja zapadne demokracije). Francusko-njemačko partnerstvo, i to aktivno partnerstvo itekako je važno u sve razjedinjenijoj Evropskoj unija koja je s nadama dočekala promjenu u Bijeloj kući, da bi polako počela shvaćati kako Biden, doduše, govori neusporedivo uglađenije od svojega prethodnika, ali nije baš daleko do njega kada su u pitanju američki (i samo američki) interesi.

Njemački su izbori prošli. Pitanje: što sada, ostaje. Pa ćemo se suzdržati od bilo kakvoga zaključka. Umjesto toga nudimo informaciju o pokrajinskim izborima što su istoga dana održani u Gornjoj Austriji i u Grazu. Zašto? Pa zato što je u Gornjoj Austriji stranka protivnika cijepljenja protiv covida19 osnovana tek prije nekoliko mjeseci bez po muke ostvarila ulazak u pokrajinski parlament. Ali i zbog toga što je na izborima u Grazu, drugom po veličini gradu u Austriji, pobijedila Komunistička partija. Kancelar Kurz (Narodnjaci) nije sa zabrinutošću komentirao uspjeh protivnika cijepljenja, ali je našao za shodno reći kako ‘iznenađuje činjenica da komunisti mogu pobijediti na bilo kakvim izborima u Austriji i kako to tjera na razmišljanje’. Pravi komentar demokratskih izbora u demokratskoj zemlji, zar ne?

I što sada?

Tomislav Jakić
Autor 27.9.2021. u 09:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija