Nosačica kišobrana

tačno.net
Autor 19.9.2014. u 15:24

Nosačica kišobrana

Foto N. Reberšak

I tako, korak po korak, jedni plivaju do grla, a drugima žene pridržavaju kišobrane. To nije politika, to je ravnodušnost

Piše: Boris Pavelić, Novi list

Kišilo je kada je Jakovina stigao pred letovanićku gostionicu. Ugledavši kamere, ministar poljoprivrede iskočio je iz moćnog crnog džipa, mlada suradnica odmah je nad njim raskrilila golemi kišobran, i cupkala tako cijeloga ministrova boravka u poplavljenom selu. Usredotočeni na katastrofu, novinari Jakovinu nisu ni pitali zašto mu žena nosi kišobran.

Zašto, zaboga, itko ministru nosi kišobran? Kakva je to vlada u kojoj ministar ni kišobran ne nosi sam? Pola sata kasnije, Jakovinin se džip provezao glavnom ulicom dopola poplavljenog Letovanića. Zastao je načas pred kućnim brojevima 66 i 68. Na 66, Ivica Kušan opasao je kuću vrećama s pijeskom, u očajničkome pokušaju da drugi put ove godine obitelj obrani od bujice. Na 68, baka Kata Kasaić još se u subotu popela na kat, jer prizemlje je u vodi, a do kuće samo čamcem. Jakovina, zajedno s nosačicom kišobrana, bacio je pogled iz džipa na tu katastrofu, i ni prozor otvorio nije. Pa se odvezao.

Zoran Milanović mogao je prekinuti takvo ponašanje. Mlad, ljevičar, navodno neopterećen glumljenom »grandezzom« nacionalista, mogao je upravu pretvoriti u skroman, samosvjestan i samokritičan građanski servis. Mogao je ukinuti nosačice kišobrana. Ali nije. Izjavio je kako ne kani podržavati populizam bandićevskog tipa, koji biračima podilazi efektnim a ispraznim gestama. Bio je to dobar početak, i mogao je rezultirati uravnoteženim, skromnim odnosom prema vlastitim biračima. Ali razvio se dijametralno suprotno: odbacujući populističko obmanjivanje, Milanović je svoju vladu zatvorio u kulu nezasluženog elitizma. A u kuli – luksuz.

Neshvatljivo je kako Jakovina smatra samorazumljivim da mu bilo tko, pred poplavljenim ljudima, pridržava kišobran. Neshvatljivo je kako Jakovina ne razumije da mora izići iz tog džipa, sam zatvoriti kišobran, obuti čizme, zagaziti u vodu, baciti deset vreća s pijeskom, poslušati što postradali govore, pogledati im u oči, stisnuti im ruku… Umjesto toga, on unezvjereno izrekne načelnu, proračunatu izjavu, i nestane iza zatamnjenih prozora ulaštenog džipa.

Nije problem samo u Jakovini. U kakvim se »mečkama« vozaju ministri? Koliko smo kupnji novih automobila izbrojili, i koliko je puta Milanović kupnju opravdavao? S koliko automobila u koloni putuje svaki ministar? Koliko osiguranje imaju? Živimo li u Iraku ili u Hrvatskoj, pa da su nužni toliki čuvari? Može se tvrditi da su pitanja te vrste tek populizam, ali odgovornost je ministara, ne novinara, pokazati da znaju i žele drugačije.

Ali, ne treba im vjerovati kad govore da su iznad demagogije. Postoji esej Vaclava Havela, u nas objavljen u njegovoj knjizi »Sve je moguće«, u kojoj filozof-državnik na vlastitome primjeru analizira baš taj ozbiljni problem: iskušenje luksuza kojemu političari ne odolijevaju. Lako je sama sebe uvjeriti da bez luksuza ne možeš: sva ta ozbiljna lica, sastanci, obveze, žurba… Čovjek pomisli da je jako važan, da bez privilegija ne bi mogao raditi, i da ih je, naposljetku, zaslužio. Na kraju, duri se kada ih izgubi – jer eto, propast će svijet kad on prestane biti ministar. I tako, korak po korak, jedni plivaju do grla, a drugima žene pridržavaju kišobrane. To nije politika, to je ravnodušnost.

tačno.net
Autor 19.9.2014. u 15:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija