Nova bitka

Fuad Đidić
Autor 11.3.2020. u 17:13

Nova bitka

Foto: Spiegel.de

Da li nas sve čeka bezbojna i bezlična smrt?

Piše: Fuad Đidić

Srijeda je 11. mart 2020. god. u 9.45 ujutro. Odlažem svoju svesku. Zabilješke iz Japana. Devet je godina od N – katastrofe u Fukushimi. Sjedim, uznemiren za radnim stolom u malenoj sobici u svom sarajevskom stanu. Htio bih nešto da napišem. Na drugoj strani upaljen je TV. Titraju kadrovi, prolaze govornici, vijesti…Bježim od ovih strašnih procjena o korona virusu.

Tu je virus…Nadomak Sarajeva. Već je dostigao Banjaluku, Zenicu…

No, ja se nekako odlučujem da u ovom trenutku prizovem sjećanja iz Tokija.

Kroz glavu mi prolazi muk jedne gluhe martovske noći u mom Cho-ku apartmanu. BBC reporter, dopisnik iz Japana, saopštava kako je radijacija iz nuklearke Fukushima dostigla Tokio.
Živo se sjećam kako je rekao: “Radijacija je zahvatila pitku vodu kojom se napaja cijeli grad”.
Ledim se pred ovim vijestima. Kaže da ovdje živi 20 i više miliona ljudi. Zalihe flaširane vode u apartmanu, koji se nalazi uz rijeku Sumida, vrlo su oskudne.

Pitam se – šta sutra!? Što sada slijedi!?

Sjećam se kako sam naredno jutro u hodniku na 16 spratu susreo našu prvu komšinicu, mladu Yuki, Znamo se, i ona je udata za Škota, i već se primjećuje da je trudna. Ne ide na posao ovih dana.
Ali, i jutros je besprijekorno dotjerana. Utegnuti kimono i uredno složena kosa. Ovaj detalj vratio mi je osjećaj normalnosti života. Kao da mi je rekla – Ne postoji ništa tako strašno što može savladati život.

Svako društvo teži stanju normalnosti u nenormalnim situacijama. Ono po svaku cijenu vraća taj osjećaj. To čini i po cijenu da stvori privid normalnosti u abnormalnim situcijama. Upravo, isto onako kako su u opkoljenom Sarajevu najkreativniji umovi organizovali izbor Miss grada. Privid normalnosti tako je postao jedina realnost…Elem, to je bio Japan u danima svoje historijske prekretnice. Lekcija kako se savlađuje zlo, kako se pobjeđuje panika i jeza pred izazovom smrti.

Konačno vijesti sa TV N1 ipak, nadjačavaju moja sjećanja na Tokio. I ja se opet, ponovo, sa istom zabrinutosti, pitam: Što doista, slijedi!? Što me stvarno, čeka!?

Još nastojim da se otrgnem od bosanske apatije i ubjedim konačno sebe, kako je realnost ovdje, mnogo, mnogo opasnija od onoga što mogu i zamisliti ili, dokučiti u svojoj mašti ili, bilo kojoj fikciji.

I evo, tog momenta koji je nenadano došao u kolopletu brojnih vijesti.

Sugestija Angele Merkel. Zvuči strašno i panično. Ona kaže, kako će uskoro 70% stanovnika Njemačke biti zaraženo corona virusom. Što je to drugo nego najava skorog nestanka evropskog kontinenta.
I nas u tome. Naravno. Jer, ako je jedna Njemačka nemoćna da spasi 2/3 svog stanovništva, što mi onda možemo učiniti sa ovakvom organizacijom države, ovakvim znanjem upropaštenog zdravstvenog sistema, i našim slabašnim ekonomskim resursima.

Baš je tužno jutro ovog, 11. marta 2020. Umjesto da čujem “melem na ranu” ja čujem priznanje nemoći i poraza lidera demokratskog svijeta pred bezbojnom i bezličnom smrti koja nas sve čeka.

Neodoljiv mi je utisak kako je to isti onaj glas Zapada koji sam čuo u gluhoj noći u svom tokijskom apartmanu kada je novinar BBC prilično neoprezno, sugerisao nestanak jedne zemlje i civilizacije.

Volio bih da čujem da krivulja smrti u Evropi i svijetu krene na dole kao sada u Južnoj Koreji ili Kini, i da se sve veći broj slučajeva oporavlja.

Umjesto ovakvih paničnih izjava evropskih lidera volio bih još da čujem kako se sabrala sva pamet Zapada, kako su se sabrali svi resursi Zapada, sva njegova slava i snaga, da pronađu vakcinu, da obuzdaju i zaustave smrt koja prijeti da odnose sve naše živote.

Znam, da je Japan umio sabrati, u tim danima katastrofe, svu svoju pamet kako bi roboti spušteni u središte nuklearnih reaktora obuzdali N- emisiju do snošljive mjere.

Posve je izvjesno, da počinje nova bitka čovjeka za opstanak na ovoj planeti.

Zapad je pred izborom: osloboditi se drijemeža i, konačno povesti bitku.

Fuad Đidić
Autor 11.3.2020. u 17:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija