Novinari su slobodni… da pišu sve što im se naredi

Gojko Berić
Autor 21.6.2013. u 07:26

Vlasnike medija zanima profit, a novinari su tu samo najamni radnici.

 

Piše: Gojko Berić

Možda nikad ne bih pisao o ovoj bizarnoj epizodi iz mog novinarskog života da nedavno u novinama nisam pročitao kako Amerikanci imaju običaj reći: “Ako si pametan, zašto nisi bogat”.

Svojevremeno sam, naime, otišao kod jednog poznatog sarajevskog bankara ne bih li iskamčio koju paru za štampanje knjige mojih kolumni, koju sam namjeravao objaviti u vlastitom izdanju. Primljen sam srdačno i s respektom. Ali kao što sam u životu u važnim stvarima obično kasnio, zakasnio sam i ovog puta. Banka je, naime, koji mjesec ranije privatizirana, kupili su je stranci, pa su diskreciona prava direktora bila znatno smanjena. Da sam došao na vrijeme, moj poznanik bi me donirao pristojnom svotom, ali sada mi ne može dati više od hiljadu konvertibilnih maraka. Ali, za mene je i to bio golem čar. Dok smo sjedili i ćaskali u prostranom kabinetu, dobrodržeći bankar finih manira upitao me je koliko me moja kuća plaća? Hiljadu maraka, rekao sam. “Ukupno?” Ukupno, jer je kuća siromašna. Bio je iznenađen. “Pa, moja plata je, iako nije red da to otkrivam, dvanaest puta veća!” Potom je, nakon kratke stanke, ustao od stola i, raširivši ruke, dodao: “Jebiga, koliko vrijediš, toliko si plaćen”.

Njegova ironija, praćena osmijehom, zvučala je ljekovito, ali od toga mi nije bilo nimalo bolje. Znači, vrijedim hiljadu maraka i toliko sam plaćen. Eh, kad bi se čitaoci pitali. Ovi iz uprave, što unapređuju, nagrađuju i na tajnim večerama drpaju lovu, pozdravljaju te sa “Đe si, legendo…” Vabe te da te namame. Ali, pusti sujetu. Taj “ček” ionako ne možeš unovčiti ni u jednoj banci. Baš kao što ni od titule lorda nema bogzna kakve koristi. Bankar je, kao i ja, odavno u penziji, ponekad se sretnemo i pozdravimo, ali mi njegove riječi ponekad i danas zazvone u ušima. “Jebiga, šta ti ja mogu. Toliko vrijediš.” A tek ta američka izreka. Ne sugerira li ona da je novac mjera svih stvari, pa i pameti.

Mi kojima je priroda oduzela tu vrstu pameti, koji u glavi nemamo ugrađen takav čip, ne možemo shvatiti u čemu je štos. Ne možemo dokučiti kako su toliki marginalci, koji prije rata nisu imali ni gaća, preko noći postali bogati i moćni. Kako su političari od svog posla napravili najunosnije zanimanje? Kako su oni, svi odreda, uspjeli sebi osigurati kraljevski život, dok njihovom zaslugom, sve oko njih propada? Kad god čujem kolike su plate nekih direktora, kako su plaćeni ministri, premijeri i parlamentarci, koliki su honorari stranačkih favorita koji su članovi nekoliko nadzornih odbora istovremeno i kakve sve privilegije uživa cijela vladajuća oligarhija, shvatim kako malo vrijedi pamet najuglednijih novinara. Tako sam, recimo, ustanovio da je tajnica tadašnjeg premijera Republike Srpske Milorada Dodika četiri puta pametnija od mene, parlamentarci, ministri i premijeri šest ili sedam puta, državni tužioci i sudije takođe, bankari i direktori javnih preduzeća deset puta, a direktor Razvojne banke Federacije BiH, čak četrnaest puta! Dodatak ostvaren eventualnom korupcijom nisam uračunao. Nije li to malo previše?!

Ovo nipošto ne pišem ponesen zakašnjelim buntom, jer je ta stvar, što se mene tiče, davno završena. Kolumna je posvećena novinarskom staležu, ljudima čiji je posao od “posebnog” društvenog interesa. Najveći dio njih upao je u mišolovku tranzicije i ne zna kako da iz nje izađe. Neki su već stari za novi životni početak i obično ništa drugo i ne znaju da rade, neki su zalutali u ovu profesiju, pa žive po rezonu da je bolje imati i slabo plaćen posao nego nikakav. Vlasnike medija zanima profit, a novinari su tu samo najamni radnici, slobodni da pišu sve što im se naredi. Obrazovanje i socijalizacija građana odbačeni su kao suvišan prtljag, pa nije čudo što je novinarstvo doživjelo zanatski i moralni sunovrat.

Koliko danas u Bosni i Hercegovini ima novinara koji su sačuvali nezavisan i slobodan duh, koji nisu mijenjali dresove i za koje javnost zna da su nepotkupljivi? Jako malo! I, kakva je, uostalom, korist od takvih? Ispravljaš “krive Drine”, istjeruješ pravdu koje nema, laješ na zvijezde po umišljenoj dužnosti “psa čuvara demokratije”, izlažeš se preziru nacionalističke bagre, spaljuješ vlastite živce gledajući kako od naroda izabrani i dobro plaćeni politički mediokriteti rade protiv vlastite države i njenih građana, kako su pohlepni, neodgovorni, beskrajno licemjerni i korumpirani, a sve što činiš, misleći da je to jako pametno i korisno, odlazi u vjetar! Pokažite mi makar jednog od najprestižnijih novinara u ovoj zemlji koji je od svog rada u proteklih dvadeset godina uspio sagraditi vilu sa bazenom. Takvog nema na Poljinama. Od poniženja su se spasili oni najsnalažljiviji, ne i najbolji, koji su se uspjeli uhljebiti u nekoj međunarodnoj organizaciji, stranoj ambasadi, u institucijama vlasti, ili nekoj drugoj hladovini, sklonjeni od očiju javnosti.

Davno sam u Književnoj reči zapazio pjesmu Simona Simonovića “Nameštaljka”. Izrezao sam je iz novina i godinama je, zajedno s nekoliko telefonskih brojeva i adresa, nosio u novčaniku. Ni sam ne znam koliko sam je puta pročitao. A neka kolege novinari prosude zašto. “…U tvom je svilenom srcu jed, / Svisni, živ se pojedi, / Mali, prgavi pravedniče. / Okani se jednom prazna posla, / Budi blizu pameti, ne blebeći, / Niti izmišljaj drugi jezik, / Utišaj jutarnji lavež, / Prebroj tričavu zaradu, / Pomirljiv i upotrebljiv, / vazda spreman na podvalu / I bajate uzore.”

Novčanik je obično bio prazan. Ali u njemu je bila ova pjesma, koja je nadahnjivala moju tvrdoglavost.

Oslobođenje

Gojko Berić
Autor 21.6.2013. u 07:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija