Novinsko krčmljenje Salopekova stradanja

Povezani članci

• Saša Broz: Šizofreno je sve što se događa kod nas od stoljeća sedmog do danas
• UZBRDICE/NIZBRDICE Ljubo R. Weiss: Papa Franjo na pupku svijeta (II)
• Bauk konzumerizma kruži planetom
• Zašto se Srbija naoružava?
• Hoće li Crkva zajahati Hrvatsku?
• Tužiteljstvo potvrdilo preuzimanje predmeta Zlatana Mije Jelića od BiH

Ne, nema pomoći ljudima koji su na novine navikli kao magarac na batine. Znam jednoga – ni sam nisam načisto da li da ga nazovem čovjekom ili magarcem – što se čim uzme novine u ruke toliko obespameti da mu iz sjećanja izvjetre i oni tko zna koliko puta pročitani Arsenovi stihovi, genijalni i opominjući: »Čovjek čita novine / kad se uspinje i kad pada. / Kad zna da neće naći – / on čita dalje, jer se nada. // Čovjek čita novine / kad mu se čini da ima malo, / kad mu je do istine / i kad mu do nje nije stalo.«

I baci se taj da li čovjek da li magarac na čitanje novina, i ne odustaje ni kada vidi da je po tko zna koji put ispao namagarčen ili – kako bi se to reklo znatno primjerenijom magarećom terminologijom – načovječen.

Uzme tako taj uzmimo čovjek po svojoj magarećoj navici gomilu tjednika, pa među njima i tjednik Express na čijoj se naslovnoj stranici najavljuje »reportaža iz tajnih utvrda islamskih ekstremista«. I premda taj homo asinus na vrijeme uočava krilaticu »Pametnom dosta« u zaglavlju tjednika, i premda sluti da ga taj slogan upozorava kako je već sama najava »reportaže iz tajnih utvrda islamskih ekstremista« dovoljna da svatko iole pametan odustane od čitanja već na naslovnoj stranici, on svejedno otvara Express. I lista. I – jebiga – čita.

Čita taj čovjek da bi li tovar svih deset stranica na kojima mu se umjesto najavljene »reportaže iz tajnih utvrda islamskih ekstremista« nudi kompilacija prežvakanih informacija o zločinačkoj povijesti ISIL-a garnirana geopolitičkim promišljanjima i nagađanjima dvojice domaćih stručnjaka za Bliski istok i njegovo širenje prema Bliskom zapadu, te izjavama umirovljenog muftije zagrebačkog povodom ubojstva Tomislava Salopeka u Egiptu. Nitko od njih, naravno, nikada nije bio ni u kakvoj »tajnoj utvrdi islamskih ekstremista«, baš kao što u takvoj fortici ni trenutka nije boravio niti jedan od troje novinara potpisanih ispod reportaže koje nema. Ali to što nema reportaže, nije razlog da ne bude čitalaca odnosno magaraca, koji se – nakon što pročitaju ono što im je podvaljeno kao reporterskih ruku djelo – mogu uhvatiti za expresno im ponarasle uši pa njakati do mile volje i do izlaska sljedećega broja omiljenog tjednika s krilaticom »Pametnom dosta« u zaglavlju.

Ali dugo je čovjeku – pametnome taman toliko da mu nikada ne bude dosta magarčenja – čekati samo na tjednike, pa se hvata i dnevnih listova. I evo ga nad naslovnom stranicom Slobodne Dalmacije koja najavljuje priču mještana Omerovića, bošnjačkoga sela u duvanjskom iliti tomislavgradskom kraju, u koje su u zoru na blagdan Velike Gospe banula devetorica hrvatskih mladića, naoružana bocama žeste i bocama plina. Gleda čovjek u naslov »Htjeli su raznijeti džamiju i nas«, pa spusti pogled na podnaslov »Smaknuće Tomislava Salopeka zategnulo međunacionalne odnose u susjednoj BiH«.

Već je čovjeku poznato što se dogodilo u Omerovićima: i to da je pijana bagra stigla automobilima zagrebačkih registracija, i to da je odmah krenula u razbijački pohod, i to da je nasrtala na mještane psujući im vjeru, džamiju i balijske matere, i to da je u kulminaciji rušilačkog bjesnila iz prtljažnika izvadila plinsku bocu i odvrnula ventil… Poznato je čovjeku i to da je policija uhvatila većinu napadača, ali pojma nije imao da je njihovo šovinističko divljanje imalo ikakve veze sa strašnom sudbinom Tomislava Salopeka kojega su u Egiptu pogubili manijaci iz ISIL-a.

I otvara čovjek novine, misleći da će u njima naići na bilo kakvu nit koja mahnitanje u duvanjskom kraju povezuje sa strahotama na Sinaju, ako već ne ništa službeno, a onda barem nekakvo svjedočenje mještana, barem nečije prepričavanje nečijega spominjanja Tomislava Salopeka, Egipta i ISIL-a… Ali ništa od svega toga.

Jedino na što nailazi čovjek koji novine čita »i kad zna da neće naći« jest paušalna ocjena novinarke kako je »očito da je brutalno ubojstvo Tomislava Salopeka od strane ISIL-ovih krvnika usijalo međunacionalne odnose u susjednoj Bosni i Hercegovini«. Pa se taj tjedno i dnevno magarčeni čovjek pita: gdje novinarka vidi tu očitost po kojoj je nasilje u Omerovićima inspirirano ISIL-ovim smaknućem hrvatskoga geodeta u Egiptu? I nije li ta »očitost« samo nuđenje trijezne izlike kojom bi pijane siledžije mogle pravdati svoj šovenski napad na nedužne ljude? I nije li to istodobno i nuđenje ključa pomoću kojega bi hrvatska javnost trebala iščitati smisao njihova divljaštva, pa onda i pokazati razumijevanje za takve svinjarije?

Čita čovjek novine kao što magarac trpi batine i negdje se u svojoj da li ljudskoj da li magarećoj duši duboko srami jer ga progoni mučan osjećaj da nasjedajući na te novinske podvale, na te iskonstruirane »očitosti« za zasljepljivanje pučanstva i na te »reportaže iz tajnih utvrda islamskih ekstremista« zapravo i sam sudjeluje u medijskom krčmljenju strašne sudbine nesretnoga Tomislava Salopeka.