Novo “dodikovanje” Bosne

Povezani članci

• ‘Dok je Horvatinčić u loži barem smo sigurni u moru’
• Tito najavljen, asfalt postavljen
• Nepodnošljiva lakoća jednačenja
• Počinje 2. Festival antifašističkog filma
• CEO SVET U BORBI S VIRUSOM – KOSOVARI MEĐU SOBOM
• Suđenja za ratne zločine u svetlu ustavnih amandmana

Politička scena u BiH opterećena je i „dodatnim“ podjelama koje raspamećuju građane ove zemlje i koje ih odvode na slijepi kolosjek puta prema evroatlantskim integracijama i prema mirnijim i sigurnijim vodama.

Nacionalistička retorika, pregrupisavanje i zatvaranje u nacionalne torove, kao i prepadanje jednih od drugih – to je uvijek prepoznatljiva uvertira za početak izborne kampanje u Bosni i Hercegovini.

Nažalost, s takvom retorikom se gotovo i ne prestaje jer je Bosna i Hercegovina neprekidno u izbornom procesu: svake dvije godine u ovoj zemlji se održavaju izbori – opšti u jednom, a lokalni izbori u drugom „terminu“ pa je borba za fotelje neprestana. A vatreni jezik netrpeljivosti ili mržnje odavno je bosanska svakodnevica.

Borba za „zlatne koke“: Za razliku od Crne Gore koja je, uglavnom, podijeljena na dva bloka – procrnogorski i prosrpski – u Bosni i Hercegovini gotovo da se više i ne zna koji sve oblici i vrste podjela postoje i ko se protiv koga i kojim sve sredstvima bori.

Osim nacionalnih, političke elite u Bosni i Hercegovini vode i borbu za prevlast u državnim kompanijama, tim „zlatnim kokama“  koja su u ovoj zemlji precizno podijeljene po nacionalnim interesnim sferama, pa nerijetko sukobi unutar jednog naroda (bošnjačkog, srpskog ili hrvatskog – svejedno) i među njihovim političkim vođama postaju žešći i drastičniji od međunacionalnih.

Zato u Bosni i Hercegovini nije ništa neobično da su Zlatko Lagumždija i Sulejman Tihić (Bošnjaci, na slici lijevo)  najveći krvni neprijatelji, baš kao što su to Dragan Čović i Zvonko Jurišić (Hrvati) ili, pak, Milorad Dodik i Dragan Čavić (Srbi). Naravno, ovakva vrsta podjela caruje u interesnim zonama u kojima se vode bespoštedne borbe za prevlast u onim domenima života u kojima je moć i novac.

Sasvim drugačije političke formacije, iz svojih poodavno zauzetih busija, vode međunacionalne bitke koje su, u konačnici, opet u funkciji ovladavanja bogatstvom u nacionalnim torovima.

Dodatne podjele: Zbog svega toga, politička scena u Bosni i Hercegovini opterećena je i „dodatnim“ podjelama koje raspamećuju građane ove zemlje i koje ih odvode na slijepi kolosjek puta prema evroatlantskim integracijama i prema mirnijim i sigurnijim vodama.

U Bosni i Hercegovini se i ovih dana obnavlja nacionalistička retorika, pregrupisavanje i zatvaranje u nacionalne torove, kao i prepadanje jednih od drugih, pa se ovdašnji lideri ne libe udariti ni u najtananija osjećanja onih koji su tokom nemilosradnog rata u Bosni i Hercegovini ostali bez svojih najmilijih. Razlog banalan: politička korist na lokalnim izborima koji će se u ovoj zemlji održati 7. oktobra!

U tome ponovo prednjački predsjednik Republike Srpske i lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorad Dodik koji je očigledno, beskompromisno i bez skrupula, započeo svoj lov na glasače: nakon višemjesečnog apstiniranja od vrijeđanja i negiranja svega onoga što iole odiše Bosnom i Hercegovinom – ponovo je aktivirao svoj bespoštedni retorički arsenal.

Tako je Dodik ponovo počeo da mrzi Bosnu i Hercegovinu. No, povremeni, ad hoc, izlivi mržnje prema ovoj zemlji preplavili su i Dodikove političke pulene koji, kojeg li licemjerstva, itekako vole državnu kasu Bosne i Hercegovine i koji godinama uživaju neprocjenjive blagodeti koje im pruža trezor „mrske” države Bosne i Hercegovine.

Na predizborno „dodikovanje” građani Bosne i Hercegovine su već navikli i njegove antibosanske i separatističke poruke više da i ne shvataju ozbiljno. Baš kao ni međunarodna zajednica koja se, s vremena na vrijeme, samo „kurtoazno” oglasi sa stavom da je Bosna i Hercegovina neprikosnovena, a da je Republika Srpska samo njen entitet i dio njene teritorije koja nikada neće biti samostalna država.

Ono što, međutim, „socijaldemokratu” Dodika svrstava u istu kategoriju sa kreatorima krvave balkanske drame i među najgrlatije zagovornike međunacionalnih podjela, netrpeljivosti i nepovjerenja jeste – vrijeđanje žrtava masovnog pokolja u Srebrenici u julu 1995. godine.

Sipanje soli na ranu: I u ovoj predizbornoj kampanji Dodik je posegao za svojim receptom sipanja soli na još živu i neizlječivu ranu porodica srebreničkih žrtava i to na mjestu zločina. On je, naime, na predizbornom skupu SNSD-a u Srebrenici ponovo negirao genocid,  a samim tim i presude Haškog tribunala i Međunarodnog suda prave.

– O Srebrenici se sve vrijeme pokušavalo da se pravi loše mjesto za Srbe tvrdnjom da je ovdje počinjen genocid. Ja ovdje tvrdim da nije počinjen genocid! Nije bilo genocida! Postojao je plan po kojem su određeni stranci i bošnjački političari htjeli da nam nametnu krivicu i odgovornost za nešto što nismo učinili – poručio je Dodik sa pozornice u Srebrenici.

Iako se radi o lokalnim izborima, Dodik se dotakao i Turske, dok su investicije i načini kako poboljšati život građana općine Srebrenica ostali po strani. “Nećemo dozvoliti da nam nameću bilo kakvu vezu sa Turskom, jer je ja ne volim”, kazao je Dodik u mjestu gdje, po njegovim riječima, “nije bio genocid”, a gdje je ubijeno više od 8.000 nedužnih bošnjačkih civila.

Treba samo prizvati sjećanje ili konsultovati „Google” i uvjeriti se da je prije samo nekoliko godina Dodik priznavao činjenicu, odnosno odluku Haškog tribunala da je u Srebrenici počinjen genocid!

„Dakle, ja znam savršeno dobro šta je bilo – bio je genocid u Srebrenici. To je presudio Sud u Hagu i to je neosporna pravna činjenica”, rekao je u jednoj televizijskoj emisiji prije nekoliko godina Milorad Dodik.

E sad, Dodik bi najradije zaboravio tu, ali i izjave od prije 15 godina kada je zločin u Srebrenici ocijenio kao genocid, a Radovana Karadžića kao zlikovca i nacionalnu štetočinu. Na njegovu sreću, a nažalost građana Bosne i Hercegovine, pamćenje njegovih glasača i sljedbenika je kratko, a njihov pogled na realnost u dijelu Bosne i Hercegovine koji se zove Republika Srpska je veoma zamagljen.

Bijeli svjedoci: Milorad Dodik u tom istom bosanskohercegovačkom entitetu danas ne vidi genocid, odnosno ne želi da vidi hiljade bijelih nišana, bijelih svjedoka u Memorijalnom centru Potočari, ali ni stotine masovnih grobnica koje su tijelima nedužnih ljudi, zbog drugačijeg imena i vjere, „popunili” oni koje Dodik danas brani.

Zapaljivim govorom Dodik želi skrenuti pažnju sa otužne slike u Republici Srpskoj kojom suvereno vlada i u kojoj njegovi kumovi i prijatelji, stranački poslušnici zgrću pare zahvaljujući eksluzivnom pravu na sve iole važnije poslove u tom entitetu.

Najnoviji primjer koji bjelodano svjedoči o tome jeste sljedeći slučaj. Naime, kum Milorada Dodika, inače bivši optuženik u slučaju „Medicinska elektronika“ Mile Radišić uspjeo je „Telekomu Srpske” izdati na 20 godina zgradu koju još nije ni započeo graditi, a  za koju već prima kiriju i mjesečno dobija po 22 eura po kvadratu. Tu zgradu, uzgred budi rečeno, treba da izgradi Radišićeva firma „Grand Trade” koja, prema tvrdnjama Federalne televizije, ima – dva uposlena!?

Inače, ovaj banjalučki „biznismen” poznat je i po aferi „Medicinska elektronika” tokom koje je prije gotovo tri godine bio uhapšen po nalogu Specijalnog tužilaštva Republike Srpske. Radišić je tada optužen da je organizovao kriminalnu grupu, s ciljem da stekne isključivo i ekskluzivno pravo kupovine državnog kapitala preduzeća ,,Medicinska elektronika“, po znatno nižnoj cijeni od stvarne. Radišićeva grupa je snizila cijenu akcija “Medicinske elektronike” na banjalučkoj berzi, nakon čega je Mile Radišić podnio zahtjev za preuzimanje akcija preduzeća direktnom ponudom, što mu je i odobreno iz Investiciono razvojne banke RS kojom upravlja, pogađate,  Dodikov SNSD.

Radišić je glavni akter i u slučaju „Picin park” koji je izazva duge proteste brojnih Banjalučana koji su se usprotivili protiv devastacije Picinog parka u kojem je tajkun Mile Radišić odlučio da izgradi stambeno-poslovni centar – upravo onaj virtuelni objekat koji je izdao u zakup „Telekomu Srpske”.

Šupljiranje o otcjepljenju: Ovakvih „biznismena” puno je u ataru Milorada Dodika. E zbog svega ovoga danas Dodik negira genocid, mrzi Bosnu i Hercegovinu, ne voli  Tursku, šupljira o otcjepljenju Republike Srpske stvarajući takvim pričama paravane koji zaklanjaju pogled na stvarno stanje u Republici Srpskoj, na korupciju, kumovsko-stranački „biznis stoljeća”…

Slično je i na drugoj i na trećoj „strani svijeta” – u Bosni i Hercegovini kojima vladaju bošnjački i hrvatski moćnici. Bošnjačkim političarima je Dodik dobrodošao kao opravdanje za sve njihove neuspjehe, a alibi za loše stanje u državi mogu uvijek „potražiti i naći” i u hrvatskim političarima i njihovim neskrivenim snovima o trećem entitetu. Osim toga, među bošnjačkim političarima je zlo sjeme toliko izniklo da više nema zdravog razuma, a put ka Evropi zamijenjen je lokalnim trasama koje isključivo vode do fotelja u unosnim državnim kompanijama odakle crpe svoju moć za ostvarivanje svih ostalih svojih političkih interesa. A hrvatski nacionalni milje je preslika bošnjačkog.

Zato će Bosna i Hercegovina, upravo zahvaljujući kontinuiranom izbornom procesu i marifetlucima, teško izaći iz začaranog kruga neuspjeha i političkih turbulencija i do daljneg će ostati žrtva arhitekture Dejtonskog mirovnog sporazuma zbog koje je i danas nedovršena država.

Analitika