Novo oružje svjetskih moćnika zove se hrana

Autor 8.9.2012. u 08:39

Novo oružje svjetskih moćnika zove se hrana

Do 2050. godine na Zemlji će nas biti 9 milijardi, javljaju neki dan mediji. Ova vijest koincidira s globalnom sušom koja je okidač novog globalnog poskupljenja hrane i vode. Pojedini svjetski forumi požurili su  po salonima raznih organizacija raspravljati o tome kako nahraniti ovu vojsku ljudi. Previše nas je, kažu svjetski moćnici, i ta se situacija sporo mijenja. Jedni bi stvarali umjetnu hranu, drugi bi smanjivali broj stanovnika kontrolom hrane, treći bi valjda eutanazirali ili sterilizirali čitave narode. Sve bi to pošten čovjek percipirao kao lošu komediju kada se ne bi ticalo primarnih čovjekovih potreba.

Teorija prirodnoga prava, koja se razvila u 17. i 18. stoljeću na sjeveru Europe, a iz teologije reformacije, kaže nam kako čovjek naprosto ima pravo zadovoljiti svoje primarne potrebe zato što je stvoren kako bi živio do smrti. Još je Augustin u svojim Ispovijestima problematizirao život smatrajući kako je dužnost čovjeka živjeti i koristiti resurse koji su mu dani. Naprosto mu taj život nitko ne može uskratiti doli dragoga Boga. A u prvim smo godinama školovanja naučili kako u primarne potrebe čovjekove uvrštavamo u prvom redu zrak, hranu i vodu.

S hranom me u životu povezuje jedino nevjerojatna volja i ljubav konzumacije, no ne moraš biti nutricionist, poljoprivrednik, biolog ili biotehnolog da bi shvatio kako s globalnim poretkom u proizvodnji i distribuciji hrane i vode nešto ne valja. Ne trebaju nam za to slike djece Somalije ili zemlje u suši pogođenoj Slavoniji. Od kada je došla kriza 2008. godine postaje jasno kako je sve teže servisirati virtualni novac koji se stvarao kako bismo valjda svi bili bogati te vjerojatno u centre moći dolazi dovoljno realnoga bogatstva te se pribjegava novim tehnikama.

Zašto ne bismo, misle oni, zarađivali na osnovnim potrebama ljudi. Popušila raja virtualni novac kao mjerilo bogatstva, zašto ne bi popušili i virtualnu hranu? Kako zrak još nitko nije izmjerio, a kako bi ostavili vremena nekom genijalcu osmisliti sustav zarade na zraku, sjetili su se naši junaci kako zarađivati na hrani i vodi. Na burzama roba ne samo da se trguje i do deset puta s istom robom u nekoliko sati pri čemu se špekulira rastom cijene, nego su se unazad nekoliko godina pojavili virtualna voda i virtualna hrana. Pišući ovaj tekst, kao običan smrtnik, nisam uspio shvatiti što mu to dođe virtualna voda i kako je popiti, kako se njome oprati ili kako njome skuhati najobičniju juhu, no sama činjenica kako su svjetske burze sa stvaranja virtualnog novca prešle na špekulacije virtualnom hranom i vodom dodatno me zabrinjava. Zabrinutost je tim veća što, usprkos globalnoj suši, stručnjaci tvrde kako Zemlja ima kapaciteta hraniti svakoga živućeg čovjeka kako danas tako i za 50 godina, uz korektnu raspodjelu proizvodnje.

Rano nas život nauči kako u ljudskom društvu postoji grupa ljudi koja se opredjeljuje baviti sudbinama ljudi i društva, grupa ljudi koja ima afinitete donositi pravila i uređivati odnose među ljudima. U tome nema ništa sporno, kako na lokalnom, tako i na globalnom nivou, problem nastaje kada nam tendencije i umotvorine tih ljudi postaju mjerilo morala, kada nam ti gulamferi daju do znanja kako iznad njihovih odluka ne postoji nikakva druga moć. Tako je s hranom i vodom. Gulamferi kojima smo dopustili pomisliti kako su zamjena za Boga, manipuliraju našim osnovnim potrebama, prodajući nam hranu i vodu po cijenama koje su i nekoliko desetaka puta veće od proizvodnih. Stvorili su i umjetnu hranu, njome će kažu nahraniti svijet. George Orwell ima sasvim dobre učenike. Ne samo to, kažu nam, ne morate jesti hranu iz prirode, jedite našu iz laboratorija, postat ćete bolji ljudi!

Hrana i voda, kao resursi koji su nam dani kako bismo njima upravljali spominju se još od najranijih dana ljudske povijesti. Čovjekove najranije aktivnosti vezane su uz ove dvije potrebe, a o tome govore i prve stranice Biblije. No, napredak nam je donio komfor da se možemo baviti i drugim stvarima umjesto da lovimo, kopamo ili nosimo vodu s izvora, to drugi rade za nas. Kako ne postoji društvo bez profita, ne želim reći kako bismo trebali ove osnovne resurse potrebne za život dobivati besplatno, no sasvim sigurno bi se posredovanje između proizvođača i nas krajnjih korisnika trebalo skratiti, ako ništa drugo, barem za onaj dio lanca koji je odgovoran za špekulacije.

Mjerilo morala ne bi smjelo biti akumulirano bogatstvo malog broja onih kojima smo dopustili da steknu takvo bogatstvo te uslijed toga i uobraziju kako se smiju igrati Boga. Mjerilo morala trebao bi biti čovjek, bez obzira na to koliko primjeraka istoga bilo.

SEEbiz.eu

Autor 8.9.2012. u 08:39